RIJEKA Ana Debelić, Katarina Ježić, Ćamila Mičijević i Dejana Milosavljević. Četiri gracije riječkoga rukometa. Neka se Mostarci ne naljute, ali ta silno simpatična dvometrašica Ćana u rukometnom smislu rođena je u Rijeci. Stigla je rano u Zamet zahvaljujući neumornom treneru Edi Šmitu, čovjeku koji je odgojio generacije i generacije riječkih rukometašica. Ana Debelić i Katarina Ježić, Rabljanka i Novljanka rođene su u Rijeci. Dejana Milosavljević je rođena u Požegi, ali je u ranom djetinstvu stigla u grad na Rječini. Orijent Presoflex, Opatija i – Zamet, nositelj kvalitete u ovom kraju, gdje su im se u jednom trenutku spojile karijere.

Nakon Olimpijskih igara u Atlanti riječki rukomet se silno ponosio svojim zlatnicima Valterom Matoševićem, Alvarom Načinovićem i Valnerom Frankovićem, dugogodišnjim igračem Zameta poniklom u labinskom Rudaru. Kasnije su stigli i Mirza Džomba, Renato Sulić, Nikola Blažičko, Mateo Hrvatin… Zapravo, nema većeg uspjeha hrvatskog rukometa u koji svoj doprinos nisu utkali – Riječani. Kada bi se sve te europske, svjetske ili olimpijske medalje stavile na hrpu onda je zaključak neminovan – rukomet je definitivno najtrofejniji riječki sport. Da ne bi bilo zabune, imala je Rijeka i sjajnih rukometašica. Ljerka Krajnović je bila primjerice vrhunska vratarka, europska prvakinja s Podravkom. Rada Ciganović doživjela je nešto što nisu ni mnogi riječki rukometaši – zablistala je pred dupke punom Dvoranom mladosti u kvalifikacijskoj utakmici protiv Španjolske. Nekoliko tisuća Riječana ispratilo je Radu s parketa ovacijama kao rijetko kojeg riječkog sportaša. Obećali su joj kasnije na korištenje gradski stan kojega nikada nije dobila… I tada je bilo zaslužnijih i bitnijih…

Zamet pod vodstvom predsjednika Brace Čevizovića je devedesetih godina bio treći klub u Hrvatskoj uz Podravku i Lokomotivu, nastupao je i u europskim klupskim natjecanjima. Koprivničanke su bile nedodirljive, predvođene Tircom i Cozmom osvajale su europske klupske naslove, Lokomotiva predvođena Klaudijom Klikovac (danas Bubalo) igrala je polufinala i finala Kupa EHF-a. Zamet je bio na vrhu rukometne piramide u ovom kraju, a ispod njega je čvrsto stajalo i živjelo niz manjih klubova koji su odgajali – rukometašice. Turnić, pokojnog kolege i neumornog rukometnog entuzijaste Pere Ogurlića, je bio u vrhu drugoligaškog poretka, Opatija se kasnije probila i do Prve lige, a u gradu u okolici je djelovalo još klubova sa ženskim sekcijama (Trsat, Kozala…). Kasnije se na istoku grada probudio i prvoligaški okušao Orijent Presoflex kroz koji su prošle Dejana Milosavljević, Katarina Ježić… Istra je imala tradicionalno jaku rukometnu iinfrastrukturu, Krk je dobio Omišalj, Rab se probudio, Crikvenica i Vinodol – također… Sve to je gravitiralo rukometnom centru – Rijeci.

Tragična je spoznaja da u gradu koji je dao čak četiri europske brončane rukometašice postoji (još) samo jedan ženski rukometni klub. Zamet se koprca u drugoligaškim vodama nakon što je bio prisiljen istupiti iz prvoligaškog ranga. Višnja Hrmić održava na životu Opatiju, solidno gura jedini prvoligaš iz ovoga kraja – crikvenička Murvica. Svi ostali odavno ne postoje, jednostavno su platili ceh teškim financijskim vremenima i činjenici da djeluju u gradu koji je sagradivši dvoranu na Zametu smatrao da je učinio više nego dovoljno za riječki rukomet. Na proračunu za sport grada Rijeke za 2020. godinu bilo je (5) pet rukometnih klubova: MRK i ŽRK Zamet, MRK Kozala, RK Trsat i RK Pećine. Svi zajedno dobiju od grada manje od milijun kuna. Dva Zameta i Kozala, imaju seniorske pogone. Trsat i Pećine su odustali. Sa 20, odnosno 16 tisuća kuna godišnje ne mogu organizirati ni turnir u briškuli i trišeti kamoli krenuti u ozbiljnije natjecanje. Bez seniora klubu nema života, oni su ti koji su uzori i putokaz klincima. I u tom dijelu se ne treba zavaravati. Odustao je putem i Mirza Džomba koji se u jednom trenutku prihvatio funkcije predsjednika Županijskog rukometnog saveza. Bio je i član Izvršnog odbora Riječkog sportskog saveza. Uvjerili su ga da grad daje više nego dovoljno samim time jer plaća klubovima termine u dvoranama koje su, s izuzetkom one zametske, sagrađene samodoprinosom roditelja, baka i djedova mladih mladih sportaša…  Borba s vjetrenjačama i političkim uhljebima koji oduvijek žive od sporta, a ne za sport.

Lijepo je slušati kako Maida Arslanagić ili Klaudija Bubalo, koja je rukometaši(ca)ma ipak draža kao Klikovac, pričaju o tome kako će ova bronca nešto promijeniti. Kako će promijeniti percepciju sporta čije prvoligaške rezultate ne prenosi niti jedan relevantniji nacionalni medij.  Neće se promijeniti baš ništa! Kada se za desetak dana slegne brončana prašina ženski rukomet će kao i većina dvoranskih sportova u Hrvatskoj pasti u zaborav. Nitko u državi se nije sustavno pozabavio sportom ni kada su rukometaši nosili svjetska i olimpijska zlata pa neće ni sada kada su ove sjajne djevojke podigle naciju na noge. Ništa se neće promijeniti ni u otužnoj riječkoj rukometnoj (sportskoj) svakodnevnici. Nije se promijenilo niti nakon što su Džomba, Sulić ili Matošević nosili medalje ispred gradskog poglavarstva na Korzu, a dočekivale ih mase navijača. Zauzvrat su riječki rukometni klubovi dobili toplu vodu i termine u novoj dvorani na Zametu. Dovoljno tek za produžetak agonije. Barem kada je riječki ženski rukomet u pitanju…