RIJEKA Sve je bliže 28. svibnja, datum itekako ugodan za hrvatski, ali i za riječki rukomet, tada naime u Lisabonu počinje završni turnir Europske lige rukometaša na kojem igraju dva velika riječka obećanja, Halil Jaganjac u našičkom Nexeu (danskom GOG-u zabio 12 golova na uzvratu za proboj u polufinale) i Tin Lučin u poljskoj Wisli Plock, mladi bekovi čije karijere idu k sve zapaženijim ostvarenjima.

Našičani u polufinalu igraju s njemačkim Magdeburgom, prvim favoritom turnira, koji je bio čak tri puta prvak Europe, 1978., 1981. i 2002. godine. U lisabonskoj Altice Areni, u nas nezaboravnoj od kada su 2003. godine riječki asovi Mirza Džomba, Valter Matošević i Renato Sulić i ostali pod trofejnim ravnanjem Line Červara tamo postali svjetski prvaci, u drugom polufinalu poljski klub igra s domaćom Benficom.

Tko zna, možda se poklopi da se u finale probiju Nexe i Wisla i da se nasuprot nađu ne tako davni suigrači u Kozali, Jaganjac koji u vrtoglavom usponu karijere nakon sezone odlazi u ugledni poljski Kielce, i Lučin, hrvatski hit ovogodišnjeg Europskog prvenstva.
Lijepa i ugodna su saznanja o ovim spomenutim riječkim sportašima, ali tu je nažalost kraj svemu lijepome u ovoj priči. Kao i svaka, tako i ova medalja ima dvije strane, pogled na tu drugu stranu prosječnom riječkom sportskom fanu pokvari raspoloženje.

Naime, Lučin i Jaganjac su tko zna koji već po redu u nepreglednoj koloni zvučnih riječkih sportskih imena iz takozvanog grada sporta, koji desetljećima iz njega odlaze kao da bježe glavom bez obzira, tražeći mjesto pod suncem kakvo smatraju da im pripada bez obzira na poruke u stilu pjesnika Alekse Šantića: »Ostajte ovdje, sunce tuđeg neba neće vas grijati ko što ovo grije. Gorki su tamo zalogaji hljeba gdje svoga nema i gdje brata nije«.

Dileme nema da su mnogi od tih Riječana, koji su se otisnuli i do danas se otiskuju iz naše sportske luke k tuđim pristaništima, kao pridošlice morali progutati gorkih pilula, ali su pristali sve to podnijeti u želji za letom k zapaženim sportskim visovima.

Južina

K njima gleda svaki imalo kvalitetniji sportaš, u Rijeci se već godinama, s izuzetkom HNK Rijeke, oni ne vide, kao ni vrh Učke kada ga prekriju južinom naneseni oblaci. U vrhunskom riječkom sportu već je dugo takva južina koja, kao i ona meteorološka, u gradskoj sportskoj javnosti stvara neraspoloženje i na koncu konaca sve izraženiju apatiju.

Još u bivšoj državi rugali su se sa stavom jednog tada istaknutog funkcionara nogometaša Rijeke, imitiravši ga porukom: »Red, rad i disciplina. Rezultati me ne zanimaju«. O redu, radu i disciplini bi se moglo diskutirati, o rezultatima svakako ne, iz banalnog razloga što ih jednostavno nema ni od korova. Klubovi preživljavaju od danas do sutra i u toj klapi nitko ni soto voce neće zakantati o barem potajnoj težnji za osvajanjem nekog hrvatskog trofeja, a zamislimo onda tek neki međunarodni uspjeh.

Rezultatske ambicije su već dugo vremena kao tema iz znanstvene fantastike u riječkom loptačkom sportu, s izuzetkom nogometaša Bijelih, ostali dolaze trenirati ni ne pomišljajući pogledati prema vrhu ljestvice, a klub je sav sretan ako ne mora pogledavati k dnu poretka.

Svojevremeno je na bazenu Kantrida Predrag Sloboda omogućavao bombastične akvizicije, formirao je mega momčad vaterpolista sa čak sedam olimpijskih pobjednika, koja je shodno tome bila državni prvak i viceprvak Europe. To je bila tek eksplozija, odavno utišana, davno je iz kluba otišao Sloboda, također i afirmirani igrači, ono doba je bilo tek bljesak u riječkom sportu, koji osim takvih cikličkih bliceva živi u mraku rezultatske prosječnosti ili ispodprosječnosti.

Magare i trava

Kako su pak nadareni sportaši ambiciozni i sanjaju o najvećim mogućim dostignućima, videći da ih ne mogu dohvatiti iz gnijezda u kojem su odgojeni, odlučuju se na letove »tamo daleko« gdje godinama svako toliko vremena neko riječko sportsko ime zablista i na međunarodnoj pozornici, kao Jaganjac i Lučin.

Jasno da takav neki doseg obraduje ljude, koji u gradu vole i prate sport, ali im izmami i uzdah s upitom »Zar to nije moguće ostvariti i u Rijeci?«. Ispada da i nije moguće, »čekaj magare da trava naraste« kao da se čuje poruka onima koji bi u gradu htjeli neki uspjeh. Nadareni sportaši ne čekaju, putuju i putovat će k uspjesima, afirmirajući sebe, ali i neke druge sredine, a ne svoju matičnu.

Usput, uz ine parole i floskule, generacije su se naslušale i one kako se mora raditi s mladima. Sada je i taj eho utihnuo, ne čujemo ga baš u ovom općem riječkom sportskom muku, jednostavno ispada da više nije za upotrebu, kao ni toliko dugo iznošena cipela s kojom se ne može hodati po kiši jer odmah promoči. Naslušali smo se i tolikih poruka nekih o silnoj ljubavi prema Rijeci, kao da je drugi Riječani, ona šutljiva većina, valjda ne vole. Kao da su patentirali ljubav prema gradu, pa i privatizirali.

Polako su sišli sa scene, a rezultate te njihove ljubavi vidimo ne samo u sportu, već i u drugim društvenim aspektima života grada srozanog na hrvatsku provinciju. Kada je prijatelj branio prijatelja, a ovaj stalno primao batine, u tom vicu ga je zamolio »Nemoj me više braniti«. Tko zna, možda su i ovi veliki ljubitelji Rijeke čuli taj apel. Bilo kako bilo, kad smo već kod parola, u »Gradu koji teče« patimo od sportske suše, valjda će i njoj doći kraj.