RIJEKA Nikada napisana, ali itekako popularna »Saga o nogometnim transferima« već desetljećima konstatno dobija nove zanimljive nastavke od kojih zastaje dah i čije objavljivanje toliki milijuni fanova čekaju više nego polijetanje neke od tolikih raketa u svemir.

Pritom su imena zvijezda bombastična, a svote koje se vezuje uz njihova »polijetanja« itekako svemirske još od onih davnih godina kada su u Barcelonu iz Ajaxa odlazili recimo Johan Cruijff i Johan Neeskens, a u redove iz najvećeg rivala Reala iz Njemačke Paul Breitner i Günter Netzer.

Danas su već zaboravljeni oni nogometni »potresi s Apennina« kada su velikani dovodili protagoniste kalibra Michela Platinija i Zbigniew Bonieka u Juventus, Falcaoa i Cereza u Romu, Zicoa u Udinese, Ruuda Gullita, Franka Rijkaarda u Milan, Karl-Heinza Rumeniggea u Inter, Hans-Petera Briegela u Sampdoriju, a kada je u Napulj doveden Maradona Vezuv kao da je nanovo proradio.

Sada smo u nekim drugim vremenima u kojima bogate nogometne burze rade diljem svijeta, ne samo u Europi, recimo u Engleskoj i Španjolskoj, nego su se protegnule od daleke nam Saudijske Arabije do još udaljenije Kine, »novokomponiranih bogataša« među klubovima je kao gljiva poslije kiše, isto tako i sjajnih nogometaša, protagonista koje nagovaraju da obuku baš njihov dres u toj igri bez kraja u kojoj kao da mercato traje i usred natjecateljske sezone i u kojem kao da pojedini skoro pa da ne pitaju za cijenu kako bi angažirali neko što atraktivnije pojačanje.

Nogometna publika bez daha prati razvoje događaja na tim utakmicama izvan terena u kojima klubovi žele »nacrtati« što zvučniju momčad za novu sezonu, a igrači i njihovi zastupnici u svemu nastoje na toj gozbi kušati što slasniji i obilniji zalogaj. Uglavnom, na tržištu je jako živo, vijesti pretiču jedna drugu kao idealna zabava za ljubitelje nogometa dok čekaju novu sezonu omiljenih im klubova, a za kroničare su zanimljiva svakodnevna tema u »sezoni kiselih krastavaca«.

O tome itekako može svjedočiti ugledni nogometni menadžer Marko Naletilić, zastupnik imena poput Wesleyja Fofane, Luke Ivanušeca, Lorenza Assignona, Remyja Cabella, Nielsa Nkounkou, Lukasa Kačavende, da ne nabrajamo dalje.

Saudijci

– Nezahvalno je donositi prognoze, prijalazni rok će sigurno kulminirati od polovice kolovoza ka kraju jer mnogi klubovi, posebno talijanski, imaju mentalitet kupovanja u posljednji čas jer žele vidjeti sve opcije i zbog cijene i raznih drugih mogućnosti – očekuje Marko Naletilić.

– Međutim, ono što prikazuje sliku ovog prijelaznog roka je pet-šest velikih klubova koji rade mega transfere i pojava Saudijaca. Oni više ne dovode islužene igrače, već one u naponu snage kao što je primjerice naš Marcelo Brozović. Kod velike skupine klubova, koji spadaju u srednju ili srednje višu klasu ili neki veliki klubovi poput Milana i Intera, koji su giganti po svemu osim po financijskoj moći te su pali na razinu srednje više klase, vidim dosta problema.

Tu postaju problematični transferi između 10 i 20 milijuna eura. Bit će transfera i kod velikih te ovih drugih klubova, ali bit će to kod njih iznimke, a ne pravilo te taj dio vidim dosta »tanko«.

U posljednjim godinama nekoliko se klubova isprofiliralo u financijske velikane sa zvučnim transferima.

– Tko su to ti velikani znaju svi. Spominjem tako tek PSG, Manchester City, Chelsea, Newcastle, Real. Naravno, Tu jesu i Bavarci, Bayern, no oni ne idu tako masovno u potrošnju, na transfere koji prelaze nekakvih 40-50 milijuna eura, a ne kao oni navedeni klubovi. Inače, svi premijerligaši imaju bolju financijsku situaciju nego recimo talijanski velikani.

Stoga je Premier liga sustav, priča sama za sebe, izdvojena iz mog prijašnjeg komentara. Ono vrijedi za Lige petice izuzev Premier lige.

Toliki velikani obilno novčano sade i zalijevaju, druga je stvar koliko u rezultatima kušaju plodove tolikih velikih ulaganja. Uvjeravaju se u točnost one poruke iz starog hita da »na vrhu može biti samo jedan«.

– Oni koji toliko troše, realno ne ostvaruju nikakav profit, ali, posebno kada su u arapskom vlasništvu, to im u načelu i nije nit vodilja kod uzimanja klubova kao što je to recimo Amerikancima. Oni pak to gledaju kroz nekakav profit, da su klubovi samoodrživi što je naravno pohvalno, tako bi trebalo biti. Milan je uzeo naslov prvaka kada je vlasnik bio Elliott pretprošle sezone da bi kasnije promijenili vlasnika. Tada su uzeli titulu, a stvarno nisu imali velika ulaganja, Amerikanci to više gledaju kroz »mercenaryng«.

Najbolji primjer je Manchester United, koji ima najbolju marketinšku bilancu od svih klubova, ali titula nema niti velikih ulaganja kao u klubovima gdje su vlasnici Arapi. Realno, oni ili nemaju takve mogućnosti ili samo nemaju želju za to.

Hrvatske noge

Hrvatske ljubitelje nogometa raduje što su na tom plesu milijuna i brojne hrvatske noge, nedavno se puno spominje Brozovića, Kovačića, Modrića, Gvardiola, od Vrsaljka do Erlića i tolikih drugih niz je ovdašnjih imena na europskoj sceni u cijenjenim klubovima. Nastavljaju davno utabanim stazama zvijezda sjaja Bobana, Prosinečkog, Šukera, Jarnija, Bokšića i drugin ondašnjih asova.

– Gledajući »mercato«, možemo spomenuti prvu jedanaestoricu hrvatske reprezentacije plus klupu. Sve su to igrači koji permanentno mogu promijeniti sredine, jasno Modrić više ne jer je odlučio ostati u Realu, a bio je u igri za Saudijsku Arabiju. Kovačić je pak već odradio transfer.

Uglavnom, sve su to igrači koji mogu biti na tržištu. U toj priči ne bih isključio recimo ni Juranovića, koji je prije jedne sezone došao u Union Berlin, s obzirom na prikazano, na kvalitetu igara, i njemu se može dogoditi dobra ponuda i za njega i za klub. Sve to kada on i ne bi trebao biti toliko orijentiran na ovaj mercato, ali u ovom kontekstu ni njega ne bih izdvojio. Netko više, netko manje, u biti su svi naši igrači prisutni na tržištu u smislu »rizika« da može doći do promjene kluba.

Iz ovdašnjih klubova već godinama odlaze skupocjeni proizvodi na najzahtjevnije tržište, s druge strane hrvatski klubovi dovode i inozemne igrače dvojbenih kvaliteta.

– Slažem se s konstatacijom da doma imamo kvalitetnih igrača. Do sada su dolazili manje više uspješni inozemni igrači. Gledajući neki statistički prosjek, bilo ih je više neuspješnih nego uspješnih. Ali, s obzirom na platežne mogućnosti naših klubova, to je i dosta realno.

Uz to, dolazimo već do situacije u kojoj je naš najbogatiji klub ima dosta problema da »zatvori« neke igrače u HNL-u zbog visine odšteta koje traže neki klubovi. Dinamo sam naveo kao najbogatiji i najmoćniji u nas, a i on i svi drugi klubovi su prinuđeni su na kraju okretati se strancima koji, naravno, nekada mogu biti upitne kvalitete, ali jednostavno, nema drugog rješenja.