I dok ovih dana na udaljenim, spektakularnim sjevernoameričkim stadionima doznajemo rasplet 23. svjetskog nogometnog prvenstva, događaja gospodarsko-političkog značaja barem koliko i sportskoga – možda se i pitajući kako se to sve dogodilo nekad jednostavnoj rekreacijskoj igri natjeravanja lopte – temelji nogometa i njegove popularnosti leže na stotinama tisuća nogometnih zaljubljenika različitih uzrasta diljem svijeta, kojima velebna zdanja, dizajn dresova, milijunski ugovori velikih korporacija i tehnika koja doslovce za dlaku odlučuje utakmice, ne znače ništa.

Jedan od nebrojenih klubova na kojima stoje temelji nogometne piramide je i NK »Lošinj«, ove godine u proslavi svoje pedesete godišnjice, koja je i povod za nekoliko rečenica više od onih iz redovnog praćenja nižerazrednih nogometnih natjecanja.

Za to, što je godišnjica lošinjskog klupskog nogometa relativno skromna – ostavimo li postrance i to što se na Lošinju nisu poveli svojedobnim trendom slobodnog interpretiranja sportske povijesti proglašavanjem svakog organiziranog bavljenja nogometom u nekom gradu ujedno i klupskim rođendanom – razlog je ponajviše prometni položaj Lošinja. U vremenima kada su sredine na kopnu već imale uhodani natjecateljski sport, ovdje su prometne veze, iz današnje perspektive, bile očajne – tek je šezdesetih godina prošlog stoljeća uspostavljen ozbiljan trajektni promet, a do 1989. godine nije postojala trajektna linija Merag – Valbiska, danas osnova prometne povezanosti Lošinja s kopnom. U razdoblju uhodavanja nogometnih klubova i liga na kopnu poslije II. svjetskog rata, život na otoku bio je vrlo skroman, opskrba vodom i električnom energijom najblaže rečeno problematična i tek su rješavanjem tih osnovnih pitanja i rasplamsajem turizma nastupile okolnosti u kojima se moglo početi razmišljati o urednom natjecateljskom nogometu.

Prijateljske utakmice

Dotad, lošinjski se nogomet svodio na igranje međusobnih neslužbenih utakmica ovdašnjih momčadi radnika, vojnika i učenika na danas nepostojećem igralištu na Čikatu, ondje gdje je danas bazen kampa. Zabilježeno je da se ondje igralo od 1925. godine, dok o nekim ranijim nogometnim susretima na otoku nema poznatih pisanih tragova. Vrlo rijetko, na otok bi navraćala neka gostujuća momčad, nudeći Lošinjanima priliku da vide »gdje su« u odnosu na nogometne vještine drugih. Zapisi upućuju na to da je najveći nogometni doseg od tadašnjih Lošinjana imao Tullio Duimovich (Dujmović), odselivši u Pulu, a onda i na Apeninski poluotok, gdje je igrao za Fiorentinu, Padovu, Palermo i druge klubove.

Poslije II. svjetskog rata, u Malom Lošinju je 1947. godine bilo utemeljeno Fiskulturno društvo sa sekcijom za nogomet i tu se već javljala ideja o uključenju u prvenstveno natjecanje s kolegama s kopna, no zbog već opisanih razloga, od toga nije moglo biti ništa. Nekoliko godina kasnije postojalo je i Sportsko društvo »Jadran«, a u međuvremenu su, 1953. godine, dovršeni radovi na novom igralištu, također na Čikatu, ali znatno bliže gradu, gdje je i danas dom lošinjskih nogometaša. U sljedećem pokušaju, postojao je klub »Jedinstvo«, a od 1962. godine »Lošinj«, koji je igrao u prvenstvu kvarnerskih otoka, kratkom natjecanju koje je trebalo poslužiti kao »utjeha« otočanima bez mogućnosti sudjelovanja u pravom prvenstvu.

Obnova igrališta početkom sedamdesetih godina označila je početak novog razdoblja lošinjskog nogometa. Kulminacija tog procesa uslijedila je 1976. godine, kada je osnivanjem NK »Lošinj« napokon prijeđen lošinjski nogometni Rubikon, a novoutemeljeni klub odmah je započeo natjecanje u II. razredu Područne lige NS Rijeka. Prvu utakmicu, gostovanje u Mrkoplju (2:2) 5. rujna 1976. godine, odigrali su Duško Zarić, Milutin Mraović, Anton Ostroman, Mladen Škoda (postigao oba gola), Petar Fekter (ujedno i trener), Ivan Ružić, Milorad Nikolić, Berislav Malović, Josip Morin, Milan Vojvodić, Ivan Perčić te zamjene Vjekoslav Stupičić i Zlatko Komadina. Lošinjani su pokazali da imaju što reći u natjecanju i već u petoj sezoni aktivnosti stekli su promociju u viši rang, pobijedivši u Primorskoj ligi 1980/81. U toj sezoni, za momčad trenera Slobodana Jovanovića, veći broj nastupa imali su Marijan Pekas, Ivan Meglajec, Vilijam Stojanović, Anton Ostroman, Milan Žunić, Milorad Deanović, Berislav Malović, Vjekoslav Stupičić, Josip Morin, Ivan Perčić, Zlatko Komadina, Lucijan Matulina, Mladen Škoda, Nenad Korać, Aldo Antoninić i Branko Urelić. U prvim sezonama, zanimljivo je, igrači su se tuširali na otvorenom, za svlačionicu koristili baraku uz susjedni hotel »Čikat«, a pravi krov nad glavom dobiven je kasnije, snalaženjem članova uprave kluba.

Odustajanje od natjecanja

U višem rangu bilo je, razumljivo, teže, a dogodila se i reorganizacija natjecanja, pa je »Lošinj« morao ponovo u niži rang, osvojivši ponovo Primorsku ligu 1985. godine (standardniji su bili Pekas, Komadina, Kardum, Malović, Ostroman, Antoninić, Stojanović, Cvetković, Morin, Škoda, Atanacković, Mustać, Cunjak, Stupičić …) i hvatajući zalet za novi uspjeh; prvo mjesto u Primorskoj ligi 1989/90. godine, kada su standardniji u momčadi trenera Živka Cunjka bili Hozelito Dokuzović, Zlatko Vukajlović, Alen Ivanić, Đino Perović, Valter Dajčić, Isak Jusufi, Anton Ostroman, Aldo Antoninić, Žarko Branković, Zoran Prijić, Dražen Banić, Alen Andrijčić, Dževad Omeragić, Nenad Rupčić, Krešimir Mateković, Stevan Đurić, Arsen Ivanić itd.

Reorganizacijom liga devedesetih, Lošinjani su najprije bili hrvatski četvrtoligaši (u strijelce su se uz Jusufija vrlo često tada upisivali Dašmir Abdija, Mehmet Bardhi i Julio Tićak, a pojavio se i Josip Jerneić, koji je brzo prerastao ove okvire i zaigrao profesionalni prvoligaški nogomet), a potom igrali u županijskim ligama, s promjenjivim uspjehom i uz povremene organizacijske krize u klubu, do prvog mjesta u II. županijskoj ligi 2001/02., kada su standardni prvotimci u momčadi trenera Matekovića bili Franko Bonić, Marinko Batistić, Dubravko Simić, Dine Gashi, Hadji Gashi, Goran Morić, Denis Francišković, Josip Baljak, Denis Kesar, Boris Margeta, Denis Mešić, Nenad Filipan, Tonči Zubović, Ivo Klarić, Boško Vunduk i drugi.

Uslijedilo je stabilno razdoblje uglavnom u sredini tablice Prve županijske lige, a početkom prošlog desetljeća »narasla su krila« tadašnjoj klupskoj upravi i uz sve veći udio igrača »sa strane«, klub je poslije prvih mjesta u I. županijskoj ligi pod vodstvom trenera Nikole Matkovića 2013. i 2014., četiri sezone igrao u Međužupanijskoj, odnosno Četvrtoj hrvatskoj ligi. Posljedica je bila pad interesa za sudjelovanje domaćih igrača, za angažman vanjskih ponestalo je resursa, pa je uslijedio presedan – odustajanje od natjecanja u pola sezone 2017/18.

Klupski rekorderi

Kriza je prebrođena povratkom na vlastite snage i u tom duhu klub radi i sada, brodeći Prvom županijskom ligom uz davanje sve više prostora vlastitim juniorima i kadetima. U posljednjih petnaestak godina kao prvo ime lošinjskog nogometa izdvojio se Boško Babić, klupski rekorder brojem nastupa i brojem postignutih pogodaka, od još aktivnih igrača na toj ljestvici vrlo visoko kotiraju Tin Gršković i Edi Matešić, a vrlo se velikim brojem odigranih utakmica za klub iz novijeg razdoblja još izdvajaju Antonio Viskić i Alen Mrvac.

Posebno poglavlje u lošinjskom nogometu zauzima sportski turizam. Ugodna klima desetljećima je privlačila klubove najviših nogometnih razreda na otok; još od kraja četrdesetih godina prošlog stoljeća, što je omogućilo Lošinjanima da bez dodatnih troškova odigraju poneku trening-utakmicu s igračima o kojima su čitali ili ih gledali na televiziji – asovima Dinama, Hajduka, Rijeke, Osijeka, Maribora, Olimpije i drugima. Ovaj oblik turizma u novije je vrijeme gotovo nestao, budući da su su u drugim turističkim mjestima više ulagali u gradnju igrališta, a Lošinj već godinama ima samo jedan nogometni teren propisnih dimenzija, profesionalni klubovi otišli su održavati zimske pripreme na dalmatinskim, istarskim, pa i inozemnim adresama.

»