Bruno Greblički je učio od velikoga stručnjaka i čovjeka Vlade Vrcića
Mislim da ste za to najzaslužniji vi novinari, takav narcis i toliko bahat nisam da bih sam sebi tepao. Mislim da sam jednoga igrača u vrlo kratkom razdoblju osposobio za nastup, a netko od vaših kolega u tekstu napisao »zlatne ruke Bruna Grebličkog«… Nadam da su još uvijek zlatne – kaže nasljednik legendarnoga Alfreda »Bobija« Otmaricha i nenadmašnoga Vladu Vrcića
Malo je ljudi iz riječkoga nogometa koji se barem jednom nisu našli na njegovu stolu. Za neke vremešne, a još uvijek aktivne igrače, u ladici uvijek ima spremna dva čavla. Nova metodologija rada? Ne, nego jasna poruka da se ostave nogometa dok je još vrijeme. Svaki čavao za jednu kopačku koje valja »okačiti o klin«. Tipični Bruno Greblički, naravno.
Jedan od trojice najdugovječnijih fizioterapeuta prvoligaša s Kantride koji je na toj osjetljivoj, a opet iznimno časnoj funkciji, naslijedio legendarnoga Alfreda »Bobija« Otmaricha i nenadmašnoga Vladu Vrcića. Bruno već izvjesno vrijeme nije uz prvu momčad, danas s ponosom kaže da brine o četiristotinjak polaznika omladinske škole »Rijeke«. S jednakom strašću i još većom odgovornošću. Djeca su ipak djeca. U petak nije morao na Rujevicu, a vrijeme je bilo idealno za prvu jutarnju kavicu u lučici na njegovoj i našoj Kantridi.
Ovako je toga lipanjskoga jutra pripovijedao Bruno:
– Nogometu sam se posvetio kao pionir »Rijeke« 1978., nekoliko godina kasnije bio sam dio one juniorske generacije koja je 1982. osvojila jugoslavenski kup. U tom povijesnom finalu nisam igrao, bio sam prekobrojan. Poslije sam otišao u vojsku i kad sam se vratio, igrao u INA-i. Prije sam, naravno, završio za fizioterapeuta u Medicinskoj školi. Jednoga mi je dana prišao legendarni Karlo Kruljac i rekao mi: Ćo, trebamo masera za omladinski pogon. Pristao sam i tako je 1987. počela moja priča na Kantridi koja, s malim prekidima, traje do današnjih dana. Učio sam od velikoga stručnjaka i čovjeka Vlade Vrcića, koji mi je čak pružio priliku nekoliko puta biti uz prvu momčad.
U društvu Skoblara
Mojim dolaskom u omladinski pogon »Rijeke« poklopio se veliki uspjeh generacije Elvisa Brajkovića, Skočića, Grubora, Belaića… Dečki su poslije puno godina osvojili »Kvarnersku rivijeru«. U »Rijeci« sam radio do 1990. godine kada sam dobio poziv s Krimeje i otišao raditi u »Orijent«. To je bilo ono vrijeme kad se »Orijent« s »Neretvom« borio za plasman u Prvu ligu. Ipak, kad su Skoblar i Gračan preuzeli »Rijeku«, vratio sam se na Kantridu. Prvi poziv sam, doduše, odbio, a onda stigao na Kantridu u siječnju 1996. i zauvijek ostao vjeran »Rijeci«.
Kao fizioterapeut »bijelih« promijenio je 17 trenera, bio je na usluzi Josipu Skoblaru, Miroslavu Blaževiću, Luki Bonačiću, Branku Ivankoviću, Nenadu Gračanu, Borisu Tičiću, Predragu Stilinoviću, Ivanu Kataliniću, Zlatku Kranjčaru, Mladenu Mladenoviću, Vjekoslav Lokici, Elvisu Scoriji, Draganu Skočiću, Milivoju Bračunu, Josipu Kužeu, Alenu Horvatu i Ivi Ištuku.
– Uvijek sam se nastojao svima prilagoditi. Naravno, ima trenera s kojima vam je draže surađivati i one s kojima se prema poslu odnosite isključivo profesionalno. Najdraži trener? Ovisi s kojega aspekta razgovaramo. Ćiro mi je najdraži jer je bio nevjerojatni motivator. On bi samo uletio u svlaionicu i otprilike ovako rekao: »Sinovi moji, predsjednik Tuđman mi je rekao da ostanem s njim, ali ja sam rekao da nema šanse, da se moram vratiti svojim sinovima… Ajmo, sinovi moji!«. Bio sam jako vezan uz Gračana, ali i Kate je bio genijalac na svoj način, Cico je također bio prva liga.
Bruno se najradije prisjeća nezaboravnih dana »ponosa i slave« u sezoni 1998./99. i povijesne borbe za naslov prvaka s »Croatijom«, zajedničkih fešta s igračima u »Timeu«, velikih pobjeda…
Poljud skandirao »Rijeka, Rijeka«
– To je bilo neponovljivo razdoblje. Sjećam se da smo igrali na Kantridi protiv »Hrvatskoga dragovoljca« ili »Zadra«, a na tribinama desetak tisuća ljudi, pa onda ona veličanstvena pobjeda nad »Hajdukom« na Poljudu koju ću pamtiti dok sam živ kad je cijeli stadion skandirao »Rijeka, Rijeka«. I sad se naježim kad se sjetim toga. To je bila sezona kad se dogodio klik između trenera i igrača, kad je u svlačionici vladalo nezapamćeno zajedništvo. Pa nas su tada i oni igrači koji nisu bili u kadru dočekivali na Kantridi kad bismo se u sitne sate vraćali s putovanja i poslije bismo svi zajedno feštali. Danas su takve stvari nezamislive.
I onda dođe ona, također povijesna, utakmica s »Osijekom« i tuga koja i danas boli jednako kao i prije sedamnaest godina.
Iz anegdotama bogate karijere, Bruno se sjeća jedne iz krimejskih dana.
– Igrala se utakmica, vratar je dobio udarac u glavu. Dođem do njega i pitam ga nekoliko puta za redom:
»Kako se zoveš?«, odgovora nema. Nastavio sam, naravno, ne bih li se uvjerio da je kontaktan. Budući da nije odgovarao, njegov suigrač koji je stajao kraj nas, valjda više nije mogao slušati pa mi kaže: »Pa kako ga ne znaš, to je Omerović«…
– Baš tako. Od velike euforije u cijelom gradu do velike depresije. Još kad poslije čuješ neke stvari… Ma, bolje se i ne prisjećati. Radije pamtim još jedne sretne poljudske dane kad smo uzeli prvi trofej poslije 26 godina i onda onaj doček u Rijeci… To se pamti za cijeli život.
U riječkim nogometnim krugovima već izvjesno vrijeme živi urbana legenda o »zlatnim rukama« Bruna Grebličkog.
– Mislim da ste za to najzaslužniji vi novinari, takav narcis i toliko bahat nisam da bih sam sebi tepao. Više se i ne sjećam dobro, ali mislim da sam jednoga igrača u vrlo kratkom razdoblju osposobio za nastup, a netko od vaših kolega u tekstu napisao »zlatne ruke Bruna Grebličkog«… Nadam da su još uvijek zlatne…
Vraćale su »zlatne ruke« u život znane i neznane nogometaše, reprezentativce i amatere, ali i mnoge poznate ličnosti van nogometa.
Iz svih branši
– Pročulo se o tim »zlatnim rukama« pa su ljudi počeli dolaziti, ha, ha, ha… Iz svih branši. Nikad nisam kategorizirao svoje pacijente, na mom stolu svi imaju jednak status. Nema privilegiranih. Masirao sam i od ozljeda oporavljao prvoligaške, ali i igrače županijskih liga, dolazili su kod mene još davno pokojni Branko iz »Sporta«, Tonči Čavić, Njoko Mandekić…
Da ne bude gotovo s fizioterapeutskom dinastijom Greblički pobrinuo se Brunov sin Robert koji je zavolio poziv svoga oca.
– Robert završava staž, volontira u »Rijeci« i uči uz mene. Sam je odabrao, nisam ni u jednom trenutku želio utjecati na odabir njegove profesije. Drago mi je, naravno, da će me jednoga dana, ako sve bude kako treba, naslijediti. Bit ću ponosan i sretan.
Masirao sam direktora »Autotransa« Zvonka Krmpotića, direktora »DI Klane« Miladina Markovića, poznate radijske i televizijske voditelje Roberta Ferlina i Josu Krmpotića, Vanju Frančiškovića, poznatoga riječkoga odvjetnika Velimira Došena, pa Veljka Karabaića, Antu Todorića, naše ugledne suce Domagoja Vučkova i Ivana Bebeka, monsinjora Linića, Matiju Martića, Roberta Ježića, vlasnika »Hyundaija« Slavka Afrića…
Mnoge ću, naravno, zaboraviti spomenuti, ali toliko je ljudi prošlo kroz moje ruke da ih je nemoguće sve zapamtiti. Znam da neki igraju nogomet u 41. godini ponajviše zahvaljujući meni jer ih održavam na životu. Znamo o kome se radi, nećemo spominjati imena… Prednost ovog mog posla je činjenica da poznajem jako puno ljudi. Danas, na žalost, svakoga nešto boli. Zna mi se dogoditi da sjedim negdje na kavi, a ljudi mi prilaze i počnu pričati o svojim problemima i tegobama, pokazivati gdje ih sve boli. Ja im tada u šali znam ovako reći: »Sva sreća da nisam ginekolog, jer ne znam što bih onda radio po kafićima«…
Bruno nikad nije patio od glamura, njegov svijet su Hangar u Matuljima, briškula i trešeta s dragim prijateljima. Malo je, međutim, nedostajalo da ipak postane dio elite.
Obećanje Balabana
– Kad je potpisao za »Aston Villu«, Boško Balaban mi je obećao da će me odvesti sa sobom da budem njegov osobni fizioterapeut. Na žalost, svi znamo kako je završila ta njegova engleska avantura, samim time i moja. Zahvaljujući Borisu Nemecu bio sam svojedobno sedam dana u kampu »Milana« kada je tamo radio fizioterapeut Tomislav Vrbnjak, gledao sam i učio.
Tada sam prvi put shvatio kako su ti neki veliki igrači poput Ševčenka, Maldinija ili Rui Coste zapravo vrlo jednostavni ljudi, dragi i simpatični. Ukazala mi se prilika i biti uz Gračanovu U-21 reprezentaciju, ali nisam želio sjediti na dvije stolice. Naravno da mi je to bilo primamljivo, ali posao koji radim je preodgovoran da ne bih sve želio imati pod kontrolom, a to ne bi bilo moguće da u određenim razdobljima budem odsutan. Djeca su u pitanju, odgovornost je jako velika. U svakom trenutku moraš biti maksimalno koncentriran, jer ako napraviš samo jednu pogrešku, pokopan si za sva vremena.
Medicina ide naprijed iz dana u dan, dolaze novi, mlađi, nadobudni… Bruno se ne da.
– Dolaze mlađi i ja to respektiram, ali iskustvo je katkad od neprocjenjive važnosti. Evo, bio sam nedavno uz momčad na Kvarnerskoj rivijeri i jedan je momak nezgodno pao. Odmah sam na prvi pogled znao da je pukla klavikula, što je poslije i potvrđeno na rentgenu. Aparatura je aparatura, ali iskustvo je iskustvo. Je li bilo krivih dijagnoza? Bože moj, tko radi taj i griješi, ali to je bilo samo na počerku karijere kada sam se još gubio. Bilo je trenutaka kada sam se pitao znam li ja uopće to raditi. Ispalo je da nešto ipak znam. Ne, ne razmišljam još o mirovini, još uvijek me ovaj posao ispunjava i raduje. Kada prvi put ne budem dolazio na posao s guštom, reći ću sam sebi: Bruno, gotovo je.
