RIJEKA  Lako je iz današnje perspektive biti pametan i reći da je sve mirisalo na Stuttgart, ali toliko se stvari posložilo u tom riječkom mozaiku da je sada jasno zašto konačni ishod nije drugačiji. Od hrabre, ali ponizne riječke momčadi, trenera koji je znao što i kako ostvariti, pa i velike vjere u rezultatski uspjeh svih koji su bili u Kopenhagenu. Na kraju i tih, očito sretnih bordo dresova… Ne znamo je li netko bio istovremeno praznovjeran i domišljat pa ih je vratio kao rezervnu garnituru, ali možda su i oni malo pomogli.

Dali su svoj skromni obol i novinari, kolega Robert Ferlin s Radio Rijeke, prolazeći pored jedne fontane tijekom šetnje uoči utakmice, prisjetio se kako se u Stuttgartu bacalo novčiće za sreću pa je valjalo ponoviti ritual. Nije bio jedini koji je nešto napravio da bi se Stuttgart ponovio, jer nosile su se sretne košulje, majice, čarape, radile stvari točno određenim redoslijedom, ali nešto je ipak nedostajalo.

– Cijeli dan se osjećam kao da mi nešto fali… – rekao je u jednom trenutku Ferlin.

Znali smo na što se odnosi taj njegov osjećaj. Osim Mujanovićeva pogotka, taj povijesni Stuttgart obilježio je delirij kojeg je s prerano preminulim kolegom Koradom Vujnovićem imao u eteru Radio Rijeke. Čuvene rečenice o lopti Močinića prema Mujanoviću i eksplozija emocija koja je uslijedila i danas odzvanjaju u ušima onih kojima su riječke boje prirasle srcu i koje su se, poput mnogih golova i trofeja, urezale u povijest riječkog nogometa.

Rijeka je još jednom napravila veliki podvig, pogodak koji je stavio »bijele« uz bok europskoj eliti skrojio je Andrijašević, ali…

Nedostajao je Korado da zajedno s Ferlinom obilježi još jedan veliki trenutak riječkog prvoligaša, da taj sjajni tandem ponovo zajedno izusti rečenice koje će, poput onih od prije sedam godina, svima ostati dobro poznate.

Robert Ferlin i pokojni Korado Vujnović

Nedostajao je i Davor Sever, još jedna prerano otišla figura iz sjene tog čuvenog Stuttgarta, da za klupsku televiziju napravi reportažu koja će ovu sjajnu epizodu iz Kopenhagena otrgnuti zaboravu, baš kao što je to slučaj s onom s Mercedes Benz Arene, koja se i danas gleda s jednakim užitkom i nabijenim emocijama.

Na kraju, nedostajali su i navijači, oni koji zbog propozicija UEFA-e nisu smjeli biti u Kopenhagenu, ali i oni koji utakmice gledaju s nekog ljepšeg mjesta. Klub čine ljudi, a takvi ljudi emocije čine još jačima.