RIJEKA  Kantrida pamti velike događaje, još onaj stariji više od stoljeća, one 1912. godine pa nadalje. Tada su vrijedni članovi Viktorije i uz mnogo sati uredili teren i na slavnom stadionu odigrali prvu utakmicu pobijedivši HAŠK 3:0. Naravno da nema živih svjedoka tog događaja, ali ima ih iz onog prije pola stoljeća kada je pobjedom 4:1 na Kantridi izboren ulazak u Prvu ligu. Pamti ih i autor ovih redaka koji je držao kišobran treneru Ivi Šangulinu kada su pobjednici trčali pobjednički krug pred ispunjenim gledalištem, ljudi nisu odlazili usprkos kiši. Slavilo se u svlačionici gdje je Ivan Kocijančić od jednog navijača nagrađen ulaznicom za otvaranje Svjetskog prvenstva, utakmicu Jugoslavija – Brazil u Frankfurtu. Na feštarskoj večeri kod Bevande odjekivalo je skandiranje »Mrle, Mrle« kada je u restoran ušao slavni slavni trener mladih Tihomir Mrvoš pod čijom paskom su mnogi od njih stasali u vrsne nogometaše koje su Šangulin i njegov asistent Vladimir Lukarić doveli do Prve lige.

Jučer su se na tom Rječanima dragom i nikad zaboravljenom sportskom ognjištu okupili junaci te velike pobjede, uz zagrljaje i ćakulu starih prijatelja dokazivalo se kako desetljeća prolaze, ali neke lijepe uspomene ne blijede nikada. Golman Ante Bobić, Ivan Đaja, jedna od njegovih pričuva, Mladen Mustač, organizator tog okupljanja, Ivan Kocijančić, Zvjezdan Radin, Mladen Cukon, Drago Čohar, Miroslav Uljan, Srećko Juričić, Zlatko Križanović, Nikica Zupčić, predvođeni legendarnim »predsjednikom svih predsjednika« Ljubom Španjolom. Nažalost, spriječeni su bili Duško Devčić, Sergio Makin, Šime Miočić, Josip Mohorović, Tihomir Silić, Mladen Trošelj, braća Goran i Marin Kovačić, pokojni su nažalost Marijan Jurišak, Marko Vujković i Mario Jutt. Bobić, Mustać, Kocijančić, Devlić, Radin, Cukon, Vujković, Mohorović, Silić, Čohar, Makin je početna postava »bijelih« u toj odlučnoj utakmici u kojoj su novosadski »kanarinci« poveli, ali su onda utišani s četiri gola, Do kraja su zaigrali još Juričić i Uljan.

Smjena generacija

– Poslije ispadanja iz prvoligaškog društva počela se iznova stvarati ekipa od nas pet-šest starijih i ovih mlađih. Neki poznatiji su otišli, dogodila se smjena generacija. Stvorio se mlad, dobar sastav od kojeg se nešto očekivalo, ne znam baš da li da se odmah uđe u Prvu ligu – riječi su Mladena Cukona, velikog pojačanja Rijeke iz Orijenta, znalca u obrani i kao posljednjeg veznog igrača, čovjeka koji je nosio i dres Dinama, temperamentnog i dostojnog nasljednika Marijana Brnčića. Rođen 1946. godine, uživa u Medulinu u mirovini.

– Nakon što sam iz Orijenta pa Dinama došao u Rijeku, Šangulin je završio igračku karijeru u Njemačkoj i postao je trener. Vladalo je tada poštovanje prema ljudima, a Ive i Vladimir Lukarić su prije bili istaknuti igrači. Imali smo korektan odnos. Cijenili smo ljude koji su radili taj posao, bila je ono zdrava sredina. Ekipu su ponijeli oni stariji, uz njih su bili mlađi kao Juričić, Radin, kvalitetni dečki koji su se htjeli dokazati. S Novim Sadom je bilo malo gusto, oni su poveli, ali sabrali smo se i pobijedili. To je bio veliki uspjeh.

Stadion uz more jedinstven je u europskim razmjerima, tu je pod dragim nam stijenama Ljubo Španjol, danas vitalni 92-godišnjak, počeo stvarati nogometno čudo, od drugoligaša iskovao je dvostrukog osvajača Kupa bivše države i europski klub koji je ugostio i jednog Juventusa, kasnije i Real Madrid. Stvoreni su nerazrušivi temelji, Rijeka je od tada, već pola stoljeća, stalni prvoligaš.

– To su nogometni heroji, to što su učinili ne pamti se u nogometu – kaže Ljubo Španjol, koji je došao na okupljanje iz nedaleke Marčeljeve Drage. Vizionar je koji je bio ispred svog vremena, njegov dolazak u Rijeku izazvao je bum kao onaj kada je Berlusconi stigao u Milan, šjor urođenih gospodskih manira ima se čime ponositi.

– Rijeke je tada proživljavala teške trenutke, a oni su baš u toj eri izborili Prvu ligu, a zna se da je Druga liga bila više nego teška. U nekim sam godinama i dandanas tvrdim: da tada nismo ušli u Prvu ligu, Rijeke možda danas ne bi bilo. Možemo reći da su ono bili veliki dani za Rijeku, a onda se u elitnom razredu krenulo vrlo hrabro, došli smo do toga da smo danas u Europi. Do nje smo došli baš zahvaljujući ulasku Rijeke u prvoligaško društvo.

Prvi strijelac

Drago Čohar je imao čast i zadovoljstvo biti posljednjim Rijekinim drugoligaškim strijelcem s Novim Sadom (4:1) i prvim prvoligaškim sa zrenjaninskim Proleterom (2:2).

– Lijepo je slaviti tih 50 godina od ulaska u Prvu ligu. Srećom, tada više nije bilo po nas kobnih kvalifikacija. Na kraju je bilo vrlo teško, Osijek je nadirao, ali zahvaljujući dobroj momčadi izvukli smo teške utakmice u Trebinju i Murskoj Soboti – kaže Čohar, suptilni znalac, veznjak s izraženim njuhom za gol, čovjek tada proglašen najboljim drugoligaškim tehničarom. – Eto, Rijeka od tada već 50 godina igra u Prvoj ligi, naravno da je svi volimo više nego prije iako više ne igramo. Zahvaljujući našem predsjedniku Ljubi Španjolu, koji je sve pokrenuo, postigli smo veliki uspjeh u jugo ligi, a Rijeka je osvojila i dva Kupa. Sada je osvojila i prvenstvo s Miškovićem, također istaknutim predsjednikom te nekoliko Kupova.

Iskusnom beku Ivanu Kocijančiću kao i prijateljima oko njega navirale su lijepe uspomene.

– Dok sam živ, ono neću zaboraviti – posvjedočio je. – U toj posljednjoj utakmici smo zapeli da ostvarimo to za što smo radili cijele godine. Dečkima svaka čast, teško je govoriti kada te preplave tolike emocije.