RIJEKA I nakon Igara Igre, može se pjevušiti kao refren nakon završetka planetarnog summita sportašica i sportaša svijeta u Tokiju u kojem će se nakon Olimpijskih igara održati Paraolimpijske igre. Na ovom našem, sve prenapučenijem planetu kojemu sve više prijete prirodne nepogode i zagađenja uzrokovana lošim ljudskim ponašanjem, paraolimpizam je nekako uvijek u sjeni olimpizma, iako ima itekakvih sportaša za ponos i slavu, među kojima je i jedno iz primorskoga kraja.

Proslavljena Milka Milinković (1955. – 2017.), prva dama svih vremena sporta u Kraljevici. Novinar ne bi smio spominjati sebe, a isto tako bi trebao održavati što veću emocionalnu razdaljinu od teme o kojoj piše ili lika kojega spominje, ali u Milkinu slučaju kršim oba pravila. Na spomen Milke Milinković sjećanja automatski lete skoro pa četiri godine unatrag, kada je u njezinoj miloj joj Kraljevici održana promocija knjige čiji sam autor, i to onoga 6. prosinca 2017. godine na dan Svetog Nikole, sveca zaštitnika Kraljevice.

Što se pak emocija tiče, zanemarimo li Milkine epohalne sportske dosege, teško je bilo ostati hladan u susretima s njom, ne diviti se iznimnoj životnoj energiji, mlazevima optimizma i vedrine kojima je osvježavala okolinu, osmijehu koji kao da je govorio: Ma, super je i bit će dobro.

Jutarnje kave

Koliko daleko od onih riječi iz djetinstva kada je nakon pada sa stabla nepovratno oštetila kralježnicu, toliko jako da je ostatak života provela u kolicima, dijametralno suprotno od onoga uzdaha uz rečenicu: »Bolje da se nisam ni rodila ako mi se u životu moralo ovo dogoditi«, obraćajući se majci nakon nesreće u njezinu rodnom Sanskom Mostu.

Kasnije, u zreloj dobi svojega života, nakon liječenja u Kraljevici čijom je uglednom stanovnicom zauvijek postala, jedna od najtrofejnijih paraolimpijki na svijetu, sudionica čak deset Paraolimpijskih igara i osvajačica osam medalja, znala je poput parole isticati poruku: »Svoj bih život, uključujući i invaliditet, u cijelosti – ponovila«.

I to se isticalo nakon smrti ove prerano preminule heroine hrvatskog sporta na spomenutom predstavljanju knjige »Jutarnje kave s Milkom Milinković«. Sam naslov uratka je sve samo nije slučajan, redovito smo se nalazili na jutarnjim kavama u riječkom starom gradu kada je slavna Milka listajući stranice uspomena pričala priču svog uzbudljivog života čiji su je vjetrovi od rodne brdovite Bosne donijeli na obale Kvarnera.

Rođena 7. travnja 1955. godine u Dabru, nedaleko Sanskog Mosta, s 13 godina doživjela je nesreću poslije koje je zbog liječenja morala napustiti rodni kraj i obitelj, zaboraviti na bezbrižno djetinjstvo i doći u Kraljevicu. Po onoj da »život piše romane«, ovoj priči za suze i za smijeh, djevojčica koja je morala naučiti što znače riječi lancun ili šugaman, okrenula se sportu i bodrenje u životnim borbama, poruku »ustani i idi dalje« pretvorila je u »zavrti kotače i idi dalje«.

Uspješno je otkrivala čari svijeta sporta kao Alisa u zemlji čudesa i već 1972. godine nastupila na svojim prvim Paraolimpijskim igrama u Heidelbergu nanizavši ih ukupno deset zaključno s Igrama u Rio de Janeiru prije pet godina. Doseg je to koji nije ostvarila niti jedna paraolimpijka na svijetu.

Bogata kolekcija

Još na premijeri počela je skupljati medalje srebrom na 60 metara i broncom u bacanju koplja, a već iduće godine na Svjetskim igrama nedaleko Londona je pobijedila u bacanju koplja i kugle. Natjecala se i u košarci pa je 1974. godine osvojila broncu na Europskom prvenstvu na kojem je postigla koš s pola igrališta, a na upit slavnog košarkaša Damira Šolmana kako je uspjela, odgovorila je da je loptu bacila kao što baca koplje. I 1975. godine osvojila je zlato u koplju i kugli na Svjetskim igrama.

Po bojkotu Igara u Torontu jer je nastupila Južnoafrička Republika 1976. godine, četiri godine kasnije u nizozemskom Arhemu bila je brončana u koplju i kugli, a onda 1984. godine na Igrama u Stoke Mandevilleu osvojila je zlato u bacanju kugle i srebro u koplju. Bio je to uvod u zlato u kugli u Seoulu na Igrama 1988. godine, pri čemu je oborila svjetski i paraolimpijski rekord od 6,05 metara. Osvojila je prvu hrvatsku paraolimpijsku medalju, broncu u bacanju koplja u Barceloni ratne 1992. godine.

U nizu sjajnih dosega, dovoljnih za nekadašnje telefonske imenike, spomenuti treba srebro i dvije bronce u kugli s Europskog prvenstva, kao i srebro u bacanju koplja na Svjetskom prvenstvu. Skraćeno rečeno, uz paraolimpijske medalje Milka Milinković ima još 17 zlatnih, sedam srebrnih i deset brončanih medalja sa svjetskih i europskih prvenstava. Brižljivi su statističari uspjeli nabrojati još čak 190 medalja s ostalih natjecanja.

Milka Milinković proglašena je najboljom sportašicom Jugoslavije 1980.,1984. i 1985. godine, 1976. godine dobila je Nagradu Grada Rijeke. Redom Danice hrvatske je odlikovana 1993. godine, dvije godine kasnije dobila je povelju Grada Kraljevice, kao i državnu nagradu Franjo Bučar 1998. godine. Nagrada za životno djelo Grada Kraljevice 2002. godine i Red Danice hrvatske s likom Franje Bučara te mnoga druga priznanja jedva stanu na ovu sportsku »Kartulinu iz Kraljevice«, narisanu u »životu u kolicima« nezaboravne Milke Milinković.