RIJEKA »Tako blizu, a tako daleko! Sreća, tuga, ponos, žal, sve je to pomiješano, ali jedno je sigurno: želja, volja, borba i novi motiv. Sezona je sama po sebi bila jako teška, je li nedostajalo malo sreće? Ili je sreća što sam uopće dobila priliku nakon svega doći ovdje i boriti se do samoga kraja«, napisala je Sandra Perković na društvenim mrežama nakon osvajanja petog mjesta u bacanju diska u Nacionalnom atletskom centru u Budimpešti, kojim je u za nju nikad izazovnijoj sezoni punoj iskušenja i prepreka prekinut veliki niz koji teško da će itko nadmašiti.

Bio je to njezin sedmi finale u isto toliko nastupa na svjetskim prvenstvima. S kojih ima impresivnu kolekciju odličja. Dva zlata (Moskva 2013., London 2017.), dva srebra (Peking 2015., Eugene 2022.) i bronca (Doha 2019.). Doseg kojim se ne može pohvaliti niti jedina bacačica diska u povijesti.

– Žao mi je da sam na petoj poziciji jer realno gledajući u ovome trenutku vrijedim puno više – rekla je Sandra Perković, koja je u finalu bacila svoj najbolji rezultat sezone od 66,57 metara, kojim je sve do pete serije imala broncu. No tada su »eksplodirale« Nizozemka Jorinde van Klinken i Amerikanka Laulauga Tausaga koje su najbolju hrvatsku atletičarku gurnule na peto mjesto.

Upravo se 25-godišnja Amerikanka pobrinula za najveću senzaciju finala, nakon prva dva hica bila je izgledna kandidatkinja za ispadanje iz kruga osam najboljih diskašica na svijetu, a onda je hicem od 69,49 metara uzela zlato sunarodnjakinji Valarie Allman (69,23), dok se broncom morala zadovoljiti braniteljica naslova iz Eugenea, Kineskinja Bin Feng (68,20).

Mreža

– Djevojke su bile više nego odlične, disk je zanimljiv, za zlato i srebro trebalo je baciti više od 69 metara. Iznenađujuće jest, ali to je tako. Ja, nažalost, nisam imala sreće. Moj prvi i treći hitac bili su odlični, no nažalost, dogodilo se moje opće poznato – mreža, počela sam »gasiti« noge i jednostavno se rukom nije moglo baciti 70 metara – nastavila je Sandra Perković.

U kvalifikacijama je napravila odličan posao i puna samopouzdanja u prvom ulasku u krug lakoćom je preskočila prvu prepreku. Trećim se rezultatom plasirala među 12 diskašica koje će se nadmetati za odličja (65,62) nadmašivši svojim do finala najboljim rezultatom sezone kvalifikacijsku normu za 1,62 metra. Ujedno je postala i četvrta hrvatska atletičarka s normom za Olimpijske igre u Parizu. U finalu je bacila još dalje, ali ipak nedovoljno za borbu za medalje.

Dvije ozljede

Ruptura zadnje lože i tetive desne noge te višestruke rupture ligamenata, mišića i tetive skočnog zgloba te iste noge ipak su ostavile preveliki trag. U svojem 16. finalu na velikim natjecanjima treći je put ostala bez odličja. To joj se prije Budimpešte dogodilo na svjetskoj premijeri u Berlinu 2009. u kojem je kao novopečena europska juniorska prvakinja zauzela deveto mjesto te na Olimpijskim igrama u Tokiju na kojima je ostala korak do postolja.

– Drago mi je da je kod mojih suparnica ostao strah do zadnjeg hica. Nisam izvukla kao što sam nekad znala, ali sezona je bila previše teška, dvije velike ozljede… Možda sam bila i previše optimistična, možda malo nerealna, očekivala sam da ću doći ovdje i postati svjetska prvakinja. Znam da sam bila spremna za hitac preko 70 metara – rekla je 32-godišnja Zagrepčanka.

I to će sigurno pokazati. Kako je i sama rekla: želja, volja, borba i novi motiv. Jer ona je Sandra Perković. Kraljica diska. Uvijek gladna rekorda i novih uspjeha.