RIJEKA Hrvatske rukometašice su se silno radovale što će Hrvatska nakon dugih deset godina zaigrati na Svjetskom prvenstvu, ali prilika se pretvorila u nepriliku, ekipa Nenada Šoštarića napadnuta sveprisutnim koronavirusom spala je na čak 18. mjesto prvenstva i tiho se vratila u domovinu.

Kapetanica Katarina Ježić, koja je jučer proslavila 29. rođendan, dočekala je konačno mirne dane u svom Novom Vinodolskom, gdje u domaćem okruženju očekuje božićne i novogodišnje blagdane nakon nedavnog španjolskog »filma bez happy enda«.

– Sada sam malo kod kuće, imam nekoliko slobodnih dana. Stvarno je predivno biti doma sa svojim najbližima, biti opuštena – kaže Katarina Ježić, svjetska putnica, aklimatizirajući se na svoju kvarnersku klimu. Dolazak kući je umirujuće razdoblje nakon traumatičnih španjolskih događanja.

– Postoje trenuci, posebno noću, kada kao da ne znam gdje sam, kako god to možda glupo zvučalo. Nesvjesno se upitam kakav mi je raspored, kada moram na doručak, kao da mi nedividljiv sat otkucava u glavi. Kada si kod kuće okružen svojima, ljudima koji te zapravo najviše vole, to je uvijek kao neka terapija bez obzira na to je li se prije događalo nešto pozitivno ili ne.

Lijepo je bilo ovdje poslije one europske medalje, isto je tako i nakon neuspjeha i neostvarenih želja. Kod kuće su ljudi koji te razumiju i podržavaju bez obzira na sve. Puni su razumijevanja, uvijek su realni, što mi je uvijek bilo najvažnije od svega. Biti kod kuće mi daje osjećaj sigurnosti, mirnoće.

Horor

Katarina i suigračice za sobom imaju iskustva kao u nekom horor filmu, dovoljno je spomenuti iznenadno saznanje da odmah po početku prvenstva Ćamila Mičijević, Dora Krsnik i Ivana Dežić više nisu u stroju zbog koronavirusa. Taj potres je stalno bio popraćen dodatnim podrhtavanjima tla. Dosta je spomenuti da je ekipa morala stalno biti u hotelu, čekajući u neizvjesnosti i strahu odlazak na utakmice.

– To je bilo stvarno tako ružno iskustvo da ga ne mogu opisati, najgore u karijeri. Tu je bio miks osjećaja s mislima i upitima »koja će biti sljedeća«, »hoćemo li uopće završiti ovo prvenstvo«. Počneš se prisjećati svih trenutaka kada je tko pio iz tvoje boce ili s kime si bio blizu, koga si zagrlila. Svaki dan je doslovno bio preživljavanje.

Umjesto dogovorenog itinerera, reprezentacija je kao barčica na valovima nemoćno iščekivala stalna testiranja i odluke nadležnih liječničkih službi.

– Imali smo recimo isplanirani odlazak na trening, no sazna li se da je netko pozitivan, mora se ostati cijeli dan u hotelu. Rezultate smo znali čekati doslovno do desetak minuta prije polaska na utakmicu. Nitko nas nije maltretirao, ali to je bilo jako teško podnositi te potom doći na teren. Bilo je prvo jako teško zagrijati se, razmišljati o utakmici. Nisi mislio samo o tome, morale smo razmišljati o milijun drugih stvari. Tek ako sve to bude kako treba, ideš razmišljati kako će biti u igri. Bilo je zbilja jako teško boriti se sa svim tim.

U takvim uvjetima je itekako relativno govoriti o rezultatima, kroz drugačije se naočale može gledati na hrvatske rezultate.

– Ovo je nekakva škola za nas. Poslije deset godina Hrvatska je bila na Svjetskom prvenstvu. Jedina sam u ekipi koja je tada igrala na SP-u. Cure nikada nisu bile na ovakvom natjecanju, ne znaju kako to funkcionira, kakva su pravila, kakve su ekipe i kakav se tu rukomet igra. I dalje mislim da je to naša krivnja, možda smo se mogli malo više čuvati od te korone, možda smo čak mogli sami sebi napraviti karantenu. Možda smo mogli napraviti masu stvari da bismo spriječili ovo što se dogodilo. I dalje smatram da je to naša krivnja, žao mi je…

Forma ili strah

Narod pak odavno govori da bi »čovjek sjeo ako bi znao da će pasti«.

– Istina je, sada je naime lako biti pametan, raspravljati »što bi bilo kad bi bilo«. Inače, pomislim i kao da nam forma nije bila tempirana, s druge strane se pitam je li bilo do forme ili do nekog straha, ne znam. Je li moglo bolje? Uvijek mislim da se može bolje, sto posto je tako.

I ovako desetkovana Hrvatska je s Japanom umjesto poraza mogla ostvariti pobjedu, uostalom i sa Španjolskom je bila u igri, iako nije bila sudačka miljenica.

– Mogli smo bolje proći. Bez obzira na sve što nam se izdogađalo, stvarale smo šanse. Obrana je bila dobra, a da su golmanice mogle više pomoći, jesu. Na to smo inače navikle. Uglavnom, bilo je puno prostora koje nismo ispunile kao na ranijim nastupima. Mogle smo bolje bez obzira na sve te okolnosti. Istina, teško je bilo fizički i psihološki, ali kako nama, tako i drugima.

Život teče dalje, sportska knjiga čeka stalno nove neispisane stranice. Hrvatska ekipa je nakon dugo vremena anonimnosti skrenula pozornost javnosti na sebe, pred njom su novi ispiti, kvalifikacije za Europsko prvenstvo.

– Nismo mi odustale od ničega. Nije nam ovo pljuska, ali jest nekakvo prizemljavanje, poruka da trebamo nastaviti raditi još bolje i jače. Mi jesmo u krugu kvalitetnih, možemo i zaslužujemo bolje, ali iza toga treba stajati rad i disciplina. Svi s kojima sam pričala, gledaju prema naprijed. Čekaju nas kvalifikacije za Europsko prvenstvo, moramo se kvalificirati. Tu su Francuska, onda Ukrajina i Češka. Želimo se spremiti što bolje i biti u što boljoj formi. U situaciji smo da se želimo dokazati. Ovo je bila samo jedna noćna mora, ne odražava pravo stanje stvari. Motiva imamo, toga svakako ne nedostaje, želimo nove izazove.