RIJEKA U ova niti tri desetljeća od prvog izlaska hrvatske muške rukometne reprezentacije na veliku međunarodnu scenu i osvajanja brončane medalje na EP-u u Portugalu 1994. godine, zima 2021. godine upisana je najcrnjim slovima u njezinu bogatu povijest protkanu tolikim uspjesima.

Zima u kojoj hrvatski rukomet dobija pljuske jednu za drugom. Hrvatska još osjeća neugodne posljedice iz Egipta kada nakon dugih 20 godina nije ugledala četvrtfinale SP-a na kojoj je zauzela neslavno 15. mjesto, a dok joj u ušima još odzvanja udarac zbog kojeg je trofejni izbornik Lino Červar podnio ostavku, dobila je pljusku »i na drugo uho« ostavši bez plasmana na OI u Tokio.

Montpellier je za hrvatski rukomet kao Krbavsko polje za hrvatsku povijest poslije bitke s Turcima, poprište velikog poraza, vjerojatno drugog najvećeg šoka u povijesti reprezentacije, ravno onomu kada se po porazu od Slovenije na EP-u Hrvatska nije uspjela plasirati na Igre u Sydneyu 2000. godine. Na toj nepopularnoj top listi neuspjeha pitanje je, nažalost, samo koji je veći, koji je to glasniji pucanj u prazno.

Kolekcija medalja

Igrači i izbornik Hrvoje Horvat te mnoštvo njihovih simpatizerki i simpatizera sanjali su olimpijske snove, koji su se na kraju pretvorili u košmar, bolno je buđenje nakon saznanja da momci iz svjetske rukometne velesile neće na Igre na kojima su njihovi slavni prethodnici čak u dvama navratima osvojili zlatne medalje.

One su tek dio bogate kolekcije koja govori sama za sebe i potvrda je da spominjanje rukometne velesile nije prazna priča jer Hrvatska ima čak 14 medalja s najvećih natjecanja, od čega dva olimpijska zlata i broncu, svjetsko zlato, tri svjetska srebra i broncu, dok je na europskim prvenstvima osvojila tri srebra i tri bronce.

To može biti sve samo ne slučajno, kao što ni nedavni bolni padovi nisu slučajni, uza sve činjenice među kojima je itekako čudan rasplet posljednje utakmice na kvalifikacijskom turniru za Tokio između Francuske i Portugala, u kojoj su domaćini u finišu jednostavno stali i kao da su odbili pobjedu koju su već imali na pladnju, a Portugalci, gladni uspjeha, prihvatili taj dar.

Ta priča stoji isto kao i ona o sucima koji su Hrvatskoj protiv Francuske doista sudili sve i svašta, ali se u nastavku treba okrenuti sebi i svojim slabostima, kojih je bilo koš i još, taman toliko da se zabilježi bolan neuspjeh. Možda zvuči paradoksalno, ali u tom povijesnom neuspjehu Hrvatska sebe i svoje navijače nije razočarala rezultatima, već igrom. Za očekivati je, naime, bilo da će je Francuska nadmašiti, što se i dogodilo, isto tako da Domagoj Duvnjak i suigrači trebaju pobijediti Portugal i Tunis, što su i ostvarili.

Reputacija

Sjenu na sve to baca prikazana igra koja nije dostojna reputacije Hrvatske, česta lutanja parketom i traženje rješenja u napadu, kao da se u mraku pipka zid ne nalazeći prekidač. Spomenuti Duvnjak nakon problema s koronavirusom nije onaj pravi, i to se vidjelo, isto tako ni Karačić poslije ozljeda nije na svojoj razini. Doda li se neprepoznatljivi Cindrić, činjenica jest da je Horvat u napadu »grizao bez zuba« s trima najboljim vanjskim igračima od kojih je u Montpellieru igralo samo ime. Ostali su igrači na raznim pozicijama i u obrani i u napadu igrali s usponima i padovima, jedino je Čupić bio na najvišoj razini. Nažalost, još je zima, a jedna lastavica ne čini proljeće; jedna ljevica, bila to i Čupićeva, nije bila dovoljna za proboj.

Sada je pitanje kako i kuda dalje u ovoj eri »silazne putanje«. Novi izbornik Hrvoje Horvat je zagrabio u »kašetu brokava«, igrače je skupio na brzinu, kako je mogao, te nije mogao provesti nekakve ozbiljnije pripreme. U ovih tek mjesec i pol dana nakon Egipta teško da je mogao nešto korijenito promijeniti, a igrači su došli iz svojih klubova djelujući dosta nespremni. Francuzi su ih pobijedili u završnici utakmice, a onda je priči bio kraj u čudnom i dramatičnom raspletu te sada treba gledati dalje.

Iduće veliko natjecanje jest EP 2022. godine. Hoće li biti rezova i zahvala nekim starijim igračima, vidjet će se, 2024. godina i OI u Parizu bit će sve bliže, a 2025. Hrvatska je jedan od domaćina SP-a. Nema dileme da do tada neki igrači jednostavno biološki neće izdržati; htio – ne htio, izbornik će silom prilika morati uvoditi svježe, mlade snage. Hrvatska ima talenta i potencijala da opet zasja na rukometnom nebu, poručili bi vječiti optimisti.