Među četiristo sudionica biciklističke utrke Istria300 bila je i Međimurka Kristina Koter, koja je već bila otkazala nastup. S razlogom, 18. rujna u 35. godini preminuo je njen suprug Boštjan, koji se i sam rekreativno bavio cestovnim biciklizmom. Dan prije treće godišnjice braka njen svijet se srušio. Ono što je izgledalo kao nešto što se može riješiti tabletom, pretvorilo se u moru, a sve je imalo tragičan kraj.

Kristina je u cilj ušla kao 102. među damama u utrci na 168 kilometara, zajedno s još tri prijateljice. Bila je to pobjeda volje i ženske snage. Jača od boli… Bila je među deset natjecateljica koje su bile u posebnom programu »Istria300 Ladies«, u kojoj je od hrvatskih predstavnica bila još trenerica Mia Radotić, a predvodile su ih olimpijska pobjednica u snowboardu Njemica Nicole Thost i njena sunarodnjakinja Catherine Rossmann, koja je stigla druga na cilj u utrci na 300 kilometara…

– Utrku sam odmah otkazala. Našla sam se u situaciji da ne znam kako će mi život dalje izgledati. Znala sam da se nešto mijenja. Boštjanova dijagnoza bila je s jako neizvjesnim rezultatom. Jesam optimist, ali sam i realist. Znala sam da će se tu nešto promijeniti, ali nisam znala u kojoj mjeri. Odmah sam rekla da ne idem jer ne znam koliko ću fizički i psihički biti sposobna za vožnju, kaže Kristina Koter, 35-godišnjakinja iz Murskog Središta, koja se preselila preko Mure, u Sloveniju.

– Nakon njegova odlaska… Sestra me prva pitala što sad, ne dugoročno, već kratkoročno, te da si pomognem koliko znam. Ili kroz meditaciju, molitvu ili kroz vožnje biciklom po cestama po kojima smo vozili zajedno. Otišla sam na dvije vožnje i razmišljala o tome što mi je sestra rekla. Zašto si ne pomoći nečime što me podsjeća na njega, ali i raditi ono što je i njega veselilo. Mi smo u Poreč trebali doći zajedno… Znala sam da sama sigurno ne idem.

Grkaveščak

Odluka je donesena iznad Toplica Sveti Martin.
– Jednoga dana odvezla sam se na Grkaveščak, to je jedan brežuljak s kojeg se gleda izlazak sunca. Tamo sam ga povela kad mu je bio 30. rođendan. Dignula sam ga u četiri ujutro, jer rođendan mu je bio u kolovozu. »Tamo još nisi bio, idemo.« Tamo je izlazak sunca najljepši u Međimurju. Tada sam sjela na vrhu, a tada sam se čula i s Juliusom Rupitschom i rekla mu da bih došla, ali ne sama. Ekipa iz kluba je dva tjedna bila stalno uz mene. Trebao mi je netko tko će biti uz mene, odvoziti stazu i biti mi podrška. Tada je Darja rekla da ona vozi. I uoči utrke smo razgovarale što bismo radili da je Boštjan tu. Guštao bi u bazenu, na plaži, zajedno bismo uzeli omiljene kroasane za doručak. Imaju tri vrste…

Kristina je imala dosta obaveza kao članica posebnog programa.
– Nicole Thoast nam je više bila trener za mentalnu pripremu, kako izdržati sve te kilometre, kako ne odustati. Sretna sam što sam došla, što sam s nekim tko mi je blizak. Teško je, jer meni to ne ide van iz glave niti će brzo otići. No, moram nastaviti dalje kako god znam.

Nije poslije svega bilo lako sjesti na bicikl, koji je prije pet godina spojio Kristinu i Boštjana.
– Prije godinu i dana smo uselili u novu kuću. Upoznali smo se prije pet i pol godina. S Boštjanom sam dobila priliku za stvarni život. Bila sam samostalna, ali imali smo priliku za nešto više. Napravila sam kompromis jer sam se preselila u Sloveniju. No, od svojih sam dvadeset minuta vožnje automobilom. Boštjan se jako dobro slagao s mojim roditeljima, a otac je dobio prijatelja kakvog dugo nije imao. Za vrijeme pandemije Boštjan je bio kod njega više nego igdje drugdje, igrajući jamb. Taj odnos prema meni, prema mojim roditeljima, nisam znala da tako nešto postoji. Bilo je kompromisa, znali smo se i porječkati, ali sve smo rješavali razgovorom. Ne znam tko je odlučio da je tih pet i pol godina dosta… Imali smo lijepe planove. Plan za sljedeću godinu bile su Alpe u Francuskoj. On je bio na Alpe d’Huezu, Galibieru, Mont Ventouxu i Col de la Bonetteu. Nismo trebali sve proći, ali barem nešto. Ove godine je cilj bio Passo Stelvio. Rekao da je me mora dovesti gore makar mu to bilo zadnje. Došli smo u Bormio u nedjelju poslijepodne. Najavljeno je dva-tri dana lošeg vremena. Bio je s nama i prijatelj Simon, s kojim sam krenula prvog dana, dok je Boštjan krenuo na drugu stranu zbog lošeg vremena. Odustala sam na prvoj serpentini, jer to smo planirali godinu dana, a krenula sam bez njega. Spustila sam se i nazvala ga. Rekao je da sam mu uljepšala dan. Popeli smo se dva dana kasnije. Krenuli smo iz Bormija, popeli se gore, spustili se do Švicarske, odvezli se do Prata, a zatim se još jednom popeli gore s druge strane. No, najviše volim voziti po svojim lokalnim cestama po Međimurju.

Tu sam doma. Stavite mi usred noći na bilo koji breg, znam doći bilo kamo.

Orhideje

Ime njena kluba je »Ocean Orchids Cycling Team«.
– Glavni sponzor nam je poznati tropski vrt u Sloveniji, koji uzgaja orhideje za cijelu Europu i nalazi se u Dobrovniku. Dobra smo ekipa. Ušla sam u klub preko Boštjana, koji je bio u tom klubu. To je poseban klub. Mi se družimo i izvan biciklizma, odlazimo zajedno na izlete. Naš osam smo baš bliski. Cijenimo i klub i naše sponzore. Nemamo ih puno, imamo dva glavna sponzora i baš smo usko povezani. To su ljudi iz Prekmurja i nas nekoliko iz Međimurja, plus dvoje iz susjedne Mađarske. Baš smo jako povezani, stvarno se slažemo.

I za Kristinu je biciklizam način života.
– Desetak godina vozim. Kroz sve te godine sve je isključivo amaterski, druženje, upoznavanje ljudi, novih mjesta, istraživanje, vožnja po poznatim europskim prijevojima. Uglavnom vozimo po Sloveniji, nešto malo po Italiji i Austriji te Hrvatskoj. Godišnje to je od osam do deset tisuća kilometara. Istria300 je pokazala da mogu, da znam da život nikad neće biti kakav je bio, ali ide dalje. Moram i njemu i sebi pokazati da me je dobro naučio, da sam u tih pet i pol godina drugačija osoba nego što sam bila te da moram pokazati sama sebi da to mogu.

Železna Gora i Mt. Everest

Kristina Koter završila je prvi stupanj germanistike i informacijskih znanosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Od biciklističkih uspjeha treba izdvojiti odvožen Dolomiti Maraton od 136 kilometara s 4.350 metara visinske razlike, kada treba proći šest alpskih prijevoja – Passo Campolongo, Passo Pordoi, Passo Sellu, Passo Gardenu, Passo Giau i Passo Falzarego.
Prije dvije godine odvezla je Everesting. Trebalo je izabrati uspon i penjati se biciklom na njega dok se ne osvoji visina Mt. Everesta. Njen izbor bio je – Železna Gora. Brdo na koje se toliko puta popela. Njen Boštjan je rano ujutro, prije njena polaska, metlom očistio cestu.
– Taj pothvat nazvala sam Iron lady challenge. Nakon 85 uzastopnih uspona i 17 sati i 32 minute vožnje osvojila sam 8.945 metara visinske razlike…