Omiljeno TV lice

“Hrvatska Oprah” Sanja Doležal: ‘Dignitet je puno važniji od veličine grudnjaka’

Ante Peričić

Foto Ante Peričić

Foto Ante Peričić

Proćelav muškarac s trbuščićem prolazi, unatoč tome što većina žena bolje stari od muškaraca – što se estetike tiče. Riječ je o teroru medija – mi moramo biti mlade, mršave i preplanule. To je apsurd protiv kojeg se treba boriti. Treba slaviti mudrost i ljepotu koja nije nužno izvanjska i plastična



Zaštitno lice hrvatske glazbene scene osamdesetih godina, »hrvatska Oprah« te i dan danas jedno od omiljenih televizijskih lica – Sanja Doležal, svoja ljeta provodi na relaciji Mrežnica – Novi Vinodolski. Uhvatili smo je u novljanskom Starom gradu, gdje s obitelji ljetuje već više od 45 godina te poćakulali o raznim temama.


Otkrila nam je kako je to raditi na daskama koje život znače, gdje je problem s hrvatskom pjesmom za Euroviziju, zašto je nervira kult mladosti i diskriminacija žena, kako vidi obnovu Zagreba, te što to baš nikada ne bi posudila prijateljima.


Jedan od vaših posljednjih projekata jest predstava »Ljubav, gubici i moda« – po tekstu poznate književnice, novinarke, dramatičarke i scenaristice Nore Ephron. Pozornicu dijelite s još četiri dame. Kako je raditi na daskama koje život znače?




– Moj prvi kazališni izlet bio je, čini mi se, 2010. s mjuziklom »Za dobra stara vremena« Željke Ogreste. Bila je to velika produkcija s vrhunskim glumačkim imenima. »Menopauza«, prije nekoliko godina, bio je mjuzikl koji sam obožavala i za koji se nadam kako ćemo ga nastaviti igrati. Sjajna, snažna ženska tema koju obrađujemo Karmela Vukov-Colić, Arijana Čulina, Salome i ja. Koronavirus nas je zaustavio, ali vani se priprema i »Menopauza 2« – stoga gajim nadu kako ćemo nastaviti s tim projektom. Ove godine, 13. lipnja, imali smo premijeru predstave »Ljubav, gubici i moda« i nastavljamo je igrati sada, u rujnu. Predstava je to o modi u kojoj, kroz odjevne komade, žene pričaju o emocijama, te intimnim doživljajima koje su proživljavale u trenucima dok su iste imali na sebi. To je novi format, po prvi put izveden u Hrvatskoj, tzv. storytelling. Raditi na daskama koje život znače izuzetno je teško, pogotovo kada je riječ o slojevitom žanru kao što je mjuzikl. Ples volim, ali koreografije su bile zahtjevne. Naučila sam, na tih nekoliko kazališni projekata, koliko je režiser važan. To je ključna figura. Osobno sam imala strah pred glumom, ali Nina Kleflin, režiserka, puno mi je pomogla kroz razgovor i izvlačenje emocija. Kao kada pjevaš – isto iz tebe izlaze emocije, vučeš ih iz svoje riznice, ali kod glume je to definitivno još izraženije. Režiser iz tebe može izvući stvari za koje nisi niti znao da postoje.


Snimanje pod uzbunama


Televizijsku karijeru započeli ste još ranih devedesetih, kao novinarka u šou »Je l’ me netko tražio?«. Bilo je to ratno doba u kojem ste, unatoč svoj negativi, pokušali ljude ohrabriti i stvoriti privid normalnosti?


– Nemojmo zaboraviti kako je Ksenija Urličić to pokrenula 1992. – u gadnoj situaciji u Hrvatskoj. Riskirala je sve i bila je svjesna kako ljudima treba malo razonode. Sve što je pokrenula – dobro je napravila. Snimali smo u Dubravi, pod uzbunama. Kada se spomene taj projekt, osim super ekipe koja je radila na tome, sjećam se tog nekog straha. Ljudi u najgorim životnim momentima posežu za humorom i umjetnošću, jer je to nešto što može sačuvati psihu i zdravlje generalno. Osim »A strane«, kojoj skidam kapu, danas nema dobre zabavne emisije. Okruženi smo negativom, posebice posljednjih godinu i pol. Informativna emisija od sat vremena programa ima pedeset minuta crnila s ratovima, lošim stanjem u gospodarstvu, pandemijom i tako dalje. Pogledajte naslovne strane novina, portala, najčitanijih članaka.


Puno urednika mi zna reći: »Pa mi dajemo ljudima ono što traže«. To nije istina, to je laž! To je lakši način zarade. Ti da publiku odgajaš, da joj nudiš pozitivu – ljudi bi i to gledali i klikali. Naši matematički olimpijci ne zaslužuju, očigledno, naslovne stranice, ali gole pjevačice zaslužuju? Zašto? Rastužuje me to.


Vi ste, još s talk-show-om »Sanja«, nastojali u javnost progurati velik dio tabu tema i dati istima prostora. Kako se prisjećate tog projekta?


– S nostalgijom i radošću. Bio je to prvi i jedini dnevni talk-show u Hrvatskoj i žao mi je što smo prestali s njime. To su dugotrajni projekti i cijeli ti je život inspiracija. Nikada ne ponestane tema i to je bio format koji sam doista voljela. Iako sam bila u ulozi moderatora, osluškivala sam što ljudi govore. Po prirodi volim razgovarati o svemu i kod mene nema spomenutih tabu tema. Nastojim tako i sa svojom djecom. Volim otvarati »nedodirljive« teme i blagoslovljena sam jer sam zapravo doista puno toga naučila kroz rad na toj emisiji. Najveći su blagoslov sva ta prijateljstva s predivnim ljudima koje sam upoznala.



Diskriminacija žena


Kada dođu u određene godine, žene znaju biti »maknute« s televizije, dok muškarac, istih godina ili stariji, nastavlja raditi svoj posao. Kako to komentirate?


– Svaka diskriminacija žena je katastrofalna, ne samo u Hrvatskoj već i u drugim zemljama. Pogledajte talijansku televiziju na kojoj je uvijek jedan voditelj, u umirovljeničkim godinama, u društvu dvije zamamne ljepotice. Nije se nikad dogodilo da jedna starija gospođa bude u društvu dva zamamna, rasna muškarca. Ista se stvar događa i kod nas i to je jako loše. Trebamo se ugledati na BBC koji njeguje svoje voditelje bez obzira na godine i na spol, jer ti voditelji imaju svoj dignitet i kredibilitet, a to je nešto puno važnije od količine bora i broja grudnjaka. Nadam se kako će se to uskoro krenuti raditi i kod nas. Postoje, naravno, formati prilagođeni mlađim ljudima, ali ono što me ljuti je privilegiranje često neuke i neiskusne mladosti. Odrastala sam uz Željku Fattorini, Helgu Vlahović, Kseniju Urličić, Vesnu Spinčić-Prelog i Jasminu Nikić – to su bile obrazovane i načitane žene koje su godinama morale raditi na usavršavanju samo kako bi stale ispred kamere.


Društveni mediji preuzimaju primat nad medijskim prostorom. Kako gledate na društvene mreže, te na budućnost televizije kao medija?


– Teška tema. Društvene mreže imaju prednosti, ali i mana. Tamo smo svi sretni, lijepi, mladi, mršavi i savršeni. Onda mlada osoba, koja još nije psihofizički zrela, misli kako je njezin život za pucati si u glavu. Tek ćemo za petnaestak godina vidjeti posljedice društvenih mreža. Koristim ih samo kada mislim da imam nešto za reći, i naravno, za kontakt s prijateljima i djecom, posebice s kćerkom Leom koja studira u Londonu. Što se televizije tiče – ona se transformira. Gleda je srednja generacija i stariji. Mladi na internetu mogu pronaći sve što ih interesira i mogu sadržaj konzumirati kada, kako i gdje požele. To je dobro, u neku ruku. Televizija će sigurno još dugo vremena ostati prisutna, ali i mijenjat će se format. To su mnoge televizije shvatile, pa i naše – i prelaze i šire se i na digitalne platforme.


Kako je vama, danas, raditi na televiziji?


– Mene, obično, pozovu na audiciju na koju se i odazovem. Od »Sanje« pa do sadašnjeg projekta »Kuhanje je IN«. Za potonju su tražili osobu koja nije profesionalni kuhar. Došla sam na audiciju, skuhala, čini mi se, rižoto od tikvica, i nakon dva tjedna dobila afirmativni odgovor. Volim kameru. Imam taj problem i ovo mi je bio veliki izazov jer kuham cijeli život – to je moja strast. Volim kad mi dolaze gosti i kad moram dugo kuhati i pripremati sve nekoliko dana unaprijed. Kod kuhanja je dobro, naravno – kad nisi profesionalac, što si fokusiran samo na to. Kad sam u najvećem stresu volim kuhati, jer mi to ne dozvoljava da razmišljam o deset drugih stvari istovremeno. Moraš biti prisutan i za mene je kuhanje vid psihoterapije. Volim jesti – to je manje pohvalno, ali što ću. Tako da sam, u »Kuhanje je IN«, spojila svoje dvije velike ljubavi – kameru i kuhaču.


Prethodno ste spomenuli i kult mladosti na kojem se, u zapadnim društvima, inzistira posljednjih nekoliko desetljeća. Kritizirate taj pristup, često. Zašto?


– To je svjetski problem. Na naslovnim stranama vidimo samo mlade osobe i taj je pritisak nametljiv. Doveli smo se do strašnih situacija gdje ljudi, posebice žene, pretjeruju s korekcijama svog habitusa. S druge strane – proćelav muškarac s trbuščićem prolazi, unatoč tome što većina žena bolje stari od muškaraca – što se estetike tiče. Riječ je o jednom teroru medija – mi moramo biti mlade, mršave i preplanule i to je apsurd protiv kojeg se trebamo boriti. Treba slaviti mudrost i ljepotu koja nije nužno izvanjska i plastična, treba slaviti svaki period života.


Upoznajem svakodnevno ljude koji imaju preko sedamdeset, osamdeset godina i koji su velika životna inspiracija i voljela bih takve ljude i njihove životne priče vidjeti na naslovnim stranicama.


Da, ispada kako je starost nužno zlo koje nas sve čeka. Ne znam doista čemu to. Na kraju krajeva, u mnogim civilizacijama upravo su stariji ljudi bili mudrosni stupovi društva. Naravno da podržavam da žena, u bilo kojoj svojoj dobi, bude njegovana i da radi sa sobom što hoće. Ali da mi se nameće narativ u kojem ja moram izgledati kao svoja kćer ili unuka, odnosno, pokušavati tako izgledati, to je definitivno, barem meni – bolesno. I sve je to produkt medijskih laži. Mi smo na to pristale, ali vidim kako se stvari mijenjaju. Često ističem primjer mlade pjevačice Zsa-Zse koja je stavila objavu u kojoj pokazuje svoje probleme s aknama. Tim je činom spasila mnogo mladih djevojaka koje su zbog tog nesretne i ja, čim je vidim, ću je izljubiti i izgrliti i reći hvala u ime svih tih djevojaka.



Ima ambalaže – nema pjesme


Što je s hrvatskom glazbom danas?


– Danas imamo više dobrih pjevača nego ikada ranije, ali i dalje gubimo svoju »mainstream« glazbu, zabavnu, pop glazbu – kako hoćete. Ista je nekoć bila izuzetno profilirana i istočnjačke melodije nisu imale šanse. Nedostaje nam kvalitetnih autora, nema pjesme. Ima ambalaže, ali nema pjesme. Samo te pjesma može dotaknuti. Možemo komentirati i diviti se nečijoj tehnici pjevanja, ali ako mi istinsku i unutarnju emociju izvođenje ne probudi – to onda nije to. Pogotovo ne na duge staze. Svi ti mladi ljudi, kad pjevaju tuđe pjesme, pa to je ludilo. Većina njih pjeva bolje čak i od originala. Ali čim otpjevaju pjesmu koja je pisana za njih – što se dogodi? Nema autora, nema tekstopisaca, nema pjesnika. Nema Drage Britvića, Zdenka Runjića, Rajka Dujmića, Momčila Popadića. Moje kolege svaka dva mjeseca izbacuju nove pjesme – s kratkim rokom trajanja. Opet se vraćamo na taj potrošački mentalitet. Pjesme imaju rok trajanja – tužno. Rajkova djela, koja smo snimili prije trideset, četrdeset godina i dandanas vrlo su popularna i imaju kultni status. Jer je Rajku bila važna pjesma, a ne zanosan videospot.


Hrvatska bi danas itekako bila zadovoljna s četvrtim mjestom na Eurosongu. Možete li, iz svoje perspektive, detektirati u čemu je problem s pjesmama koje mi šaljemo na to natjecanje?


– Prije svega – to nije isto natjecanje koje je bilo prije 34 godine, kada smo mi nastupali. Danas je Eurosong ambalaža. Ambalaža važnija od sadržaja. Eurosong je zamišljen kao festival pjesama, a posljednjih nekoliko godina svjedočimo sve sjajnijoj i blještavijoj ambalaži, a sve manje dobroj pjesmi. Ne znam što se događa. Nema više te radosti, bezbrižnosti i ljepote kao inspiracije. Taj potrošački mentalitet – cipele koje ne popravljaš jer više ni nema postolara, ta ideja da je sve užasno potrošno – kako mrzim tu riječ, da se sve olako zamijeni – ista je stvar i u glazbi i to se sve preslikalo na odnose. To što veš mašina više ne traje dvadeset godina – lako za to, ali to što mladi dobivaju poruku da se, nakon što nešto u odnosu ne štima, mogu voditi postulatom: »Nema veze, zamijenit ću je/ga drugom/im« – e, to je problem – jer na odnosima treba i vrijedi raditi. Tu smo zakazali jer smo sami sebe počeli doživljavati kao potrošnu robu, a mi smo vrijednost koja je bezgranična – bez obzira na to imamo li deset, trideset ili osamdeset godina. Ušli smo u začarani krug iz kojeg, bojim se, teško vidim izlaz.


Druga ste pjevačica kultnog benda Novi fosili. Došli ste na mjesto Đurđice Barlović i nije Vam bilo lako. Što je bio ključ vašeg uspjeha u bendu?


– To je bila zasluga tadašnjeg šefa grupa Slobodana Momčilovića Moke. Tad su u igri, pored mene, bile još neke pjevačice, starije od mene – puno bolje i iskusnije, ali Moka je imao nos. On je znao, ako dođe pjevačica slična pokojnoj Đurđici Barlović, da će ga razapeti. Jedini kome je to uspijevalo, i uspijeva, je Tonči Huljić jer je, u Magazinu, sagradio specifičan profil pjevačice. Moka je morao dovesti nekog potpuno novog, dijametralno suprotnog od Đurđice i riskirao je puno. To sam shvatila tek nekoliko godina kasnije. Bio je mudar i hvala mu na tome. Tako da je ključ mog uspjeha bilo to što sam bila drugačija, razigrana, puna života i željna zabave, što su kolege bile fantastične i što je Rajko radio dobru glazbu. Odrastala sam u osamdesetima, taj afirmativni dio života – mladost, osamdesete – bilo je savršeno. Polako je dolazio kapitalizam, ali nas nije pojeo. Bila sam dio jedne lijepe priče na koju sam definitivno ponosna i drago mi je da sam sve to proživjela i doživjela.


Zlatni trokut


Gore ste spomenuli kuhanje za prijatelje. Vi ste poput ptice selice koja vrluda između Zagreba, Mrežnice i Novog Vinodolskog. Gdje zovete prijatelje na ručak?


– To je moj zlatni trokut i zapravo mi je ideja jednog dana veći dio života provoditi u Novom i na Mrežnici, a Zagreb ostaviti kao oazu u koju svraćam povremeno. Prijatelje najčešće ugostim na Mrežnici, a u rujnu Novi volim najviše na svijetu. Lijepo je vrijeme, kreću bonace, furešti odlaze, a da ne spominjem lignje. Ja sam u obitelji dugo bila ribolovac, a sad, nažalost, nisam već dugo i nadam se obnoviti taj lijepi hobi. Prije 15-ak godina smo, na Mrežnici, sagradili mali ljetni dom koji je, kad su najveće vrućine, spas. U Novom je, primjerice, ove godine bilo nemoguće živjeti bez klime. A o ljudima da ne govorim – odgovorno tvrdim da je turista bilo više no 2019.


Novi je vaša ljetna rezidencija već više od 45 godina. Kakvog ga se sjećate?


– Novi je mjesto mog djetinjstva, mladosti, prvih ljubavi i definitivno raj za Zagrepčane. Dosta se toga promijenilo – i na bolje, i na lošije. Pamtim ga intimnijeg, mirnijeg, kada nije bilo masovnog turizma. Ljeta smo proživjeli na plažama – i danju, i noću, uz gitare, a ne u kafićima. Grad se profilira kao obiteljsko odredište i to mi je drago jer to paše mom trenutnom životnom ritmu. Ali da danas imam 17 godina – poludjela bih u Novom, iako ga volim najviše na svijetu. Mama mi je u Kostreni, tako da moj put nekako ide Zagreb – Kostrena, Kostrena –Novi, pa preko Breza povratak na Mrežnicu. Jedna lijepa cjelina.


Preko ljeta puno i čitate?


– Cijeli život čitam nekoliko knjiga paralelno i ljeto mi je vrijeme kada zapravo najviše čitam. Sad sam završila »Grad djevojaka« – lakša literatura, ali predivna. Zatim »200 životnih zakona«, te sam privela kraju i drugu Hararijevu knjigu. Izvanredan mi je taj izraelski povjesničar, te se ovih dana laćam njegovog trećeg naslova. Kombiniram žanrove, u principu, i najponosnija sam što sam svojoj djeci uspjela usaditi tu ljubav prema pisanoj riječi.


Znači knjige ne posuđujete u knjižnici?


– Tu i tamo. Najčešće kupujem i svoje nikome ne posuđujem. Posudit ću ti auto, haljinu, cipele – sve, ali knjigu ti neću posuditi. Radije bih nekome dala sto kuna da si kupi svoju. Knjiga se najteže rješavam, ha-ha.


Srce me boli kad hodam Zagrebom


Znam da živite u centru Zagreba, kako komentirate obnovu?


– Sramotno. Samo ću to reći. Sramotno za jednu metropolu i za jednu državu. Odnos prema ljudima koji žive u centru je sramotan. Svi pričaju kao da tamo žive samo lovaši. Ne, u Centru žive ljudi kojima je to djedovina i koji imaju male mirovine. Onda se postavlja pitanje: “A zašto onda ne prodaju?” Zato jer im nude kikiriki! Vrlo rijetko sam u Zagrebu ovih mjeseci, vrlo rijetko hodam po Zagrebu, ali kad da – srce me boli. To nije Zagreb o kojem smo mi pjevali. Moj rodni grad i Zagreb danas nemaju nikakve veze i ne vidi se kako se išta radi po tom pitanju. Sve ih može biti sram.