U svojoj listi 100 najboljih debi albuma u povijesti objavljenoj danas na njihovoj web stranici, Rolling Stone još je jednom, baš kao i na redigiranoj listi 500 najboljih albuma, pokazao svoju amerocentričnost.

I dok glazbenu izvrsnost ostatka svijeta na listi 500 najboljih, među prvih deset brane tek Beatlesi sa svojim „Let It Be“ albumom, tako se u poretku najboljih prvih albuma nekog izvođača među deset našao tek legendarni londonski punk bend The Clash s eponimnim djelom iz 1979. godine. Neki engleski bendovi gotovo su ignorantski preskočeni, prije svih Stone Roses i njihov prvi album iz 1989. koji na mnogim listama i dalje figurira kao vrhunac britanske rock kreativnosti. Ne samo osamdesetih godina, negoli svih vremena.

Bez obzira što je za jednu ovakvu listu neobično mnogo rap, odnosno hip-hop albuma, što nekako zrcali uređivačku politiku najstarijih i najutjecajnijih američkih glazbenih novina u posljednjih 15-ak godina, i ova lista ipak je dobar podsjetnik i vodič za poznate, a možda zaboravljene albume u rasponu više od šest desetljeća, od 1956. godine (nastupni album Elvisa Presleya) do 2019. godine odnosno prvog djela Billie Eillish „When We All Fall Asleep, Where Do We Go“.

Prvih deset otvara Liz Phair i njen dupli album „Exile in Guyville“ iz 1993., slijed spomenuti The Clash, pa Appetite For Destruction“ Guns N’ Roses, slijedi spomenuta Bille Eilish, „Are You Expeienced“ Jimija Hendrixa, „Horses“ Patti Smith i „Enter the Wu-Tang (36 Chambers)“, hip-hop legendi Wu-Tang Clana. Na treće mjesto postavljen je „banana“ album The Velvet Undergrounda i Nico što i nije neko iznenađenje, za razliku od albuma na drugom mjestu. „Ready To Die“ Notorius B.I.G.-a je možda dobar odraz vremena u kojem je nastao (1993. godine) i “jak” rap album, ali drugi najbolji debi album svih vremena?

Na prvom mjestu su Ramonesi s eponimnim (remek)djelom iz 1976. godine. Objašnjenje zašto su upravo njih stavili na prvo mjesto je prilično jednostavno, u manje od pola sata, bez ijednog sola, njihov je nastupni album „kompletno odbacivanje rocka kakvog znamo iz 1970-ih i nulta točka punk-rock revolucije“.