Kada vam kažu da se svakomu može naći zamjena, ne govore istinu. Ispražnjen prostor može se popuniti nečim drugim, ali zamijeniti osobu ne. Unikati smo. Neki pogotovo. Zašto takve misli u povodu odlaska Ivice Veljačića?

Onome tko ga je poznavao, suvišno pitanje. Ivica Veljačić (1. rujna 1950. – 2. listopada 2022.) otišao je nakon bolesti koja ga je iscrpila, ali ne i onemoćao. Još do prije koji dan, znajući kamo ga zdravstveni scenarij vodi, najavio je odlazak u svom stilu – uz prasak na društvenim mrežama kojim je spaljivao mostove za sobom. One koji su ga spajali s glazbenim kolegama, višegodišnjim prijateljima, pa i brojnim suputnicima koji čine zajedničku pozornicu što je nazivamo život. I ja sam se u tom njegovom obračunu sa svima našao oprljen vatrom, ali nisam zamjerio. Odgovorio sam mu porukom kako me raduje što i dalje vidim onaj srčan, beskompromisan, radikalan gard po kojemu je Ivica Veljačić – Ivica Veljačić.

I doista sam tako mislio. Njegovoj osobnosti bolest nije mogla ništa. A to je na neki način bila dobra vijest. Poraz bi bio da je u zaključnom biografskom poglavlju postao netko drugi, kapitulantski smekšan. Naravno da je Veljačić tijekom života, pa i završnoj epizodi, u koječemu bio prilično u pravu, a u podosta toga gadno u krivu. Ali, takva je cijena stava koji kaže – budi svoj. Kalkulator? Ljigava sprava za ljigave ljude.

Shvatili ste već, Veljačić je bio rockerska zvjerka par excellence. Zato što rock nije glazbena forma, rock je životni gard, podcrtan strašću. Veljačić je to intuitivno znao od prvog trenutka.

Foto: OSOBNA ARHIVA V. ĐEKIĆA

Kao 15-godišnjak za mikrofonom Plavih zvijezda

A on, taj prvi trenutak, odigrao se 1966. godine, u opatijskom sastavu Plave zvijezde. Društvo je počelo nastupati godinu prije, rovareći protiv šlageraško-šminkerske Opatije virusom reproduktivnog instrumentalnog rocka što su ga lansirali sastavi Champs, Islanders, Spotnicks i drugi. Prvih dana 1966. došlo je do rekonstrukcije družine u kojoj se ključna novost dogodila za mikrofonom, s 15-godišnjim Veljačićem. U pjesmarici sastava primat su preuzeli Kinks, Rolling Stones, Herman’s Hermits, Chuck Berry, Beatles, Troggs, Small Faces. Veljačić je bio fan Kinksa i u odabiru repertoara to nije skrivao.

Dečki se nisu ustručavali ni vlastitih autorskih prinosa. Nastupi su uključili pet, šest zajedničkih skladbi, uglavnom laganijeg tempa, na što je posebno pozitivno reagirao ljepši dio publike. Ne želim biti tvoj, pjevao je Veljačić jedan od radova grupe, s pogledom na djevojke koje su birale partnere za ples. A izabrani dečki, ili oni koji su još čekali da ih neka krasotica izabere, bavili su se mislima kako Veljačić baš i ne govori uvijek u njihovo ime…

Među zanimljivijim trenucima iz mitologije sastava valja upamtiti i onaj što vodi u prizemnu dvoranu Vile Antonio. U tom su prostoru, subotom i nedjeljom od 20 do 24 sata, Plave zvijezde bile protagonisti prvog opatijskog plesnjaka. Kuriozum je što se održavao u zgradi čije je urede danju koristio Općinski komitet Saveza komunista. Ili možda nije kuriozum, znamo li da je u zgradi usporedno djelovao Dom pionira, s knjižnicom, tečajevima solfeggia, harmonike i stranih jezika? Gdje mogu drugovi pioniri, mogu i drugovi rokeri.

Foto: OSOBNA ARHIVA V. ĐEKIĆA

Frontmen Bohema baca se s pozornice u publiku

Plave zvijezde zgasnule su 1968. godine, a Veljačić je prešao u lovranski sastav Bohemi. Nova ekipa bila je sklona još žešćem zvuku, na Veljačićevo oduševljenje. To se ponajprije odnosi na teme Jimija Hendrixa, o čemu je svjedočilo uvrštavanje u repertoar kompletnog albuma »Are You Experienced«. Za to nije bilo dovoljno samo imati sklonosti, nego i adekvatne izvođačke adute. Svjedoci jamče za te adute i desetljećima potom, ističući za primjer nastupe Bohema u sušačkom Caru Eminu i DTO-u Partizan, u ljubljanskom Tivoliju i drugdje.

Na tim se nastupima moglo upijati pogledom uvijek šoumenski raspoložena Veljačića. S grlom skrojenim za hardrockerske vokalize jangilanovskog tipa, Veljačić je nastupe začinio bacanjem s pozornice na ruke publike. S takvim performerskim kvalitetama, i pjevačkim i scenskim, postavio je nove frontmenske standarde ovdašnje scene.

Kada se zvuk grupe proširio klavijaturama, stigle su teme Deep Purplea i Doorsa. U siječnju 1968. nastupila je na prvoj natjecateljskoj smotri riječkih rock snaga u Neboderu – takve smotre kasnije će se prozvati Ri Rock festivalom – na kojoj će dobiti najviše glasova publike. U sklopu programa za Dan mladosti, Bohemi će 25. svibnja 1968. zasvirati na Korzu s Uraganima. Da stalna samo mijena jest potvrdit će 1969. prelazak dvojice članova Bohema, pjevača Veljačića i gitarista Arna Udatnyja, u redove Uragana.

Džoni i Uragani

Dogodilo se to nakon otkazivanja »uraganske« suradnje pjevaču Daliboru Brunu. Dario Ottaviani iz Uragana primijetio je Veljačića u ožujku 1969. na zabavnoj priredbi Sijelo 18. Sljedeći mjesec došao je po njega u trsatsku Čitaonicu, na plesnjak Bohema, sačekavši kraj večeri i odvodeći 19-godišnjeg pjevača u svoju grupu. Veljačića su u novoj ekipi prozvali nadimkom Džoni. Duhovitijem pratitelju rada Uragana zaključiti je kako su Dario i društvo tek njegovim dolaskom dosegnuli ono što su pokušali još 1962. – postati preslika američkog sastava Johnny and the Hurricanes. Džoni i Uragani.

Dodatni impuls rockerskim mišićima Uragana uslijedit će još jednim preslagivanjem u prosincu 1970. godine, kada ulogu gitarista preuzima Vladimir Stanković, a za orgulje sjeda Andrej Baša. Sa scenski temperamentnim Veljačićem za mikrofonom i gitaristom prljavijeg zvuka Stankovićem, Uragani zvuče čvršće nego ikad.

Kakvom strategijom su nastavili hraniti renome »žive« atrakcije? Njihove svirke započinjale su plesnim favoritima poput »Are You Ready«? Grand Funk Railroada, nastavljaju se Ray Charlesovim standardima »I Don’t Need No Doctor« i »Hit The Road Jack«, slijedile su teme CCR-a, Stepenwolfa, Joa Cockera itd. Ako postoji onaj tko je na Veljačićev usklik i udarima ritam-sekcije podržano pitanje »Are You Ready?« bio u stanju odgovoriti negativno, držeći se za sjedalo, parafrazirajmo staroga Raya – takvome je sigurno trebao doktor.

Ima onih koji i danas tvrde kako su Uragani u toj fazi funkcionirali kao gradski primjer tadašnjega svjetskog trenda stvaranja tzv. supergrupa, tj. formacija sastavljenih od najzapaženijih pojedinaca iz redova drugih bendova. Veljačić je za to bio moćan adut. I to adut s mudima: koji je tadašnji riječki vokalist, osim njega, imao hrabrosti zapjevati pred tisućama mladih na Tenisu skladbu poput »Na krilima marijane«, čiji naziv asocira na opijate?

Džoni i Uragani prestali su vladati pozornicama u prosincu 1971., nakon Veljačićeva moždanog udara. Neobuzdan osobni životni ritam imao je cijenu. Prvi znak narušena zdravlja stigao je u trenutku kada je s Uraganima bio na izvođačkom vrhuncu.

Foto: OSOBNA ARHIVA V. ĐEKIĆA

Nedobri zabavnjački pokušaji

Nakon oporavka Veljačić je nastavio s drugim glazbenim kolektivima. Stvari, doduše, više nisu bile kao nekad. I dalje je izgarao za mikrofonom, publika mu je nastavila biti sklona, ali svijet rocka se mijenjao. Reproduktiva je kao modus vivendi padala na margine. Veljačić je od 1975. frontmen sastava TNT, s kojim je do 1981. obilazio kvarnerske plesnjake. Čvršći, rokerski dio repertoara zvučao je u Veljačićevoj izvedbi izvrsno. U zabavnjačkom dijelu programa osjetilo se kako to nije Veljačićev forte. On nije ni želio da mu bude.

Usporedno je krenuo s prvim koracima prema autorskim vodama, što je mogla biti dobrodošla promjena. Mogla, da nije bilo na djelu izvođačko preformatiranje uplovljavanjem u ono što nije bio on, u zabavno-festivalske vode. Nes(p)retno upakirana ambicija za novim vjetrom u karijeri? Godine 1978. nastupio je na MIK-u, s grupom Arsenali, s pjesmom »Buro, vraže«. Slično vrijedi za pojavljivanje na festivalu Beogradsko proleće 1982. Prethodno je, 1980. godine, s grupom TNT objavio singl s pjesmom »Dvadeset i šest kamena« (posvećen smrznutim partizanima na Matić poljani), na čijoj je B strani pjevao (sic) Ivo Robić. Učinak tih koraka bio je dvoznačan: Veljačiću su s njima stigla prva diskografska pojavljivanja, ali su u njegovu rockerskom svijetu i donijela više štete nego koristi.

Grupa Evropa

Učinilo se da će bolji trenuci pokucati na vrata oformljivanjem riječke grupe Evropa. S Veljačićem za mikrofonom, ona je 1984. nastupila na Večeri mladih opatijskog Festivala, te u zagrebačkim klubovima Jabuci i Kulušiću. Nekoliko demosnimaka iz studija Andreja Baše na kraju je završilo prekrojeno na albumu novostvorene grupe Mali princ. Razlog? Evropa se pokazala kratkog daha, a Veljačić se zaputio bespućima vlastite životne zbiljnosti. Nesputan životni stil kojemu je trajno bio sklon nije mu se pokazao saveznik. Pored ostalog, donio mu je još nekoliko moždanih i srčanih udara, rad srca na 30 posto i dva-tri pacemakera.

Zadnji Veljačićev izlazak pred publiku dogodio se u sklopu plesne večeri udruge LP Rock na botelu Marina u riječkoj luci 29. listopada 2015. godine. Pred generacijsku publiku izašao je nakon dugogodišnje stanke, sa svojim za tu prigodu formiranim bendom Selection. Kao u najboljim danima, rokerski gard iznova je bio u prvom planu. I urođen osjećaj za pozornicu, gdje ga nakupljene godine nisu spriječile u praktičnoj demonstraciji logike – tko je scenski mačor, mačor je.

Iza sebe ne ostavlja vidljivo mjesto ukopne memorije. Je li opet na djelu osjećaj za scensko? I spoznaja kako jeka praznine može značiti veću prisutnost od čvrstih, formalnih monumenata?

Odgovor je odnio sa sobom.