Kuda god krenuli i što god napravili, prva asocijacija koja se veže uz Eagles Of  Death Metal je simultani teroristički napad na šest lokacija u Parizu 2015. godine. Te kobne studene noći slučaj (ili plan), je htio da teroristi Islamske republike napadnu i klub Bataclan i naprave pravi pokolj usred koncerta benda ubivši 80 ljudi. Onima malo politički zadrtijima, njihov frontmen i jedini stalni član Jesse Hughes usput je pao u očima jer je u intervjuima nakon napada počeo prosipati teorije zavjere, optuživati osiguranje Bataclana i kritizirati nesklonost Europljana i njihovih vlada što okolo kao Amerikanci ne hodaju naoružani. Uglavnom, trebalo je nešto vremena da se saberu i bend od tragičnog događaja i publika od Hughesovih „mudrih“ stavova, da se sve potisne u podsvijest i da se Eagles Of Death Metal vrate onome što rade najbolje – bacaju u trans publiku ispred pozornice.

U dva prijašnja furiozna klupska nastupa EODM u Zagrebu, u Boogaloou i Tvornici (bio je jedan i na INMusicu), dvorane su pucale po šavovima, na četvrtom nastupu pred hrvatskom publikom Tvornica nije, dvorana je bila tek solidno popunjena. Izgleda da je gitarska glazba sve manje na cijeni u Zagrebu, i da rock više nije zabava za mlade, već za stare, sudeći po već standardnom 35 plus prosjeku godina na većini rock koncerata u hrvatskoj metropoli. Ipak, sinoć se mogao zamijetiti mali fenomen: u publici je bilo natprosječno puno mlađih i nešto starijih zgodnih žena (ako je to uopće u MeToo doba korektno napisati). I s 50, zapet kao puška, s neodoljivim brkom, Ray-bankama na nosu i dugom kosom, neskriveni ljubitelj žena, Jesse Hughes je magnet za žene, iako ovaj put nisu letjeli grudnjaci na binu. Njegova je energija zarazna, njegov humor neodoljiv, a aura alfa-mužjaka neupitna.

Kao što to redovito čini u posljednje vrijeme, Hughes je na pozornicu izašao uz zvuke disco hita Sister Sledge „We Are Family“ obučen u prigodnu majicu s uzorkom crveno-bijele „šahovnice“, njihao se u ritmu, pozdravljao publiku, od početka dao do znanja da je tu da se ljudi pred njim osjećaju dobro. Poslije toga bilo je svega osim disca, s bendom je poput tornada otpuhnuo cijelu dvoranu furioznom svirkom. Eagles Of Death Metal su stara škola bez kompromisa na pozornici, radije će  riskirati zujanje u ušima i gluhoću dugoročno od zida pojačala iza sebe, ali i održati stalni kontakt s publikom, negoli staviti zaštitne slušalice u uši koje su postale sterilni standard rock and roll koncerata. U jučerašnjem nastupu EODM nije bilo baš ništa sterilno, sve je frcalo od energije.

Treba reći da se Hughes kao zapravo jedini stalni član benda okružio novim, mlađim glazbenicima i dobro da je. Novi bubnjar, gitarist što po izgledu i stajlingu vuče na Joea Strummera i basistica koja će nas podsjetiti na D’Arcy iz Smashing Pumpkins u naponu snage, samo s mnogo više kose u bujnim kečkama, su u EODM krvotok donijeli nova crvena krvna zrnca, bend je jučer zvučao super čvrsto i zategnutije negoli ga pamtimo s prošlih nastupa u Zagrebu. Pohvala svakako ide i čovjeku na miks pultu jer dugo u Tvornici nismo čuli tako uravnotežen, moćan i sirov rock and roll zvuk.

Između pjesama Jesse Hughes je prosipao svoj šarm i pokazivao talent showmana, pa je tako iskoristio i hrvatsko porijeklo spomenute atraktivne basistice Jennie Vee koja je prije, između ostalog, bila i članica pratećeg benda Courtney Love.

„Moja basistica ima rodbinu u Hrvatskoj s kojom se i srela danas. S obzirom da je je smatram članom svoje obitelji, a ona ima obitelj u Hrvatskoj, svi mi ovdje smo jedna velika obitelj. Tako ja to računam“ – šarmirao je publiku s pozornice 50-godišnjak u sjajnoj psiho-fizičkoj formi.

Eagles Of Death Metal dugo nisu izdali autorski album, još tamo od te kobne 2015. i „Zipper Down“ albuma, ali sinoć je malo kome smetalo podsjećanje na stvari koje su već čuli na prijašnjim zagrebačkim koncertima. Da se podsjetimo, iako bi ime sugeriralo drugačije, EODM nisu death metal bend. To je dobri stari rock and roll i kad se izvede ovako furiozno kao što to učiniše Hughes i njegova glazbena banda možda bi najbliži opis bio „Rolling Stones na speedu“.

Na kraju, koncert koji je uključivao i dvije obrade za zborno pjevanje „Moonage Daydream“ Davida Bowiea i „Can’t Help Falling in Love“ Elvisa Presleya na bisu, trajao je tek nešto više od 70 minuta. No, vjerojatno nitko sinoć iz Tvornice kulture nije izašao pretjerano razočaran zbog toga. Znate kako se kaže: bilo je kratko, ali slatko. Ima nešto u tome.