Godinu na izmaku nećemo pamtiti samo po pandemiji, već i po sjajnoj novoj glazbi. Naš glazbeni kritičar odabrao je 10 najboljih stranih albuma

Foto: iStock

Doživljaj glazbe je osoban i subjektivan, pa je takva lista u nastavku, nije riječ o rezultatu glasovanja ili redakcijskom stavu, to je žanrovski šarena glazba u kojoj je potpisnik ovih redova u ovoj dugoj usamljeničkoj godini najviše uživao i(li) kojoj se najčešće vraćao

povezane vijesti

Paul McCartney otkrio najdražu pjesmu Beatlesa, napisao ju je dok je Lennon spavao
MGMT – Loss Of Life: Ćeif, ekstravagancija i svojeglavi umjetnički stav dvojca što bježi od slave
Idles – Tangk: Žanrovski najmanje ortodoksno, najšarenije djelo karijere (što je zapravo sjajna vijest)

Ako izuzmemo rat, 2020. nema konkurencije među lošim godinama. Sićušni virus bacio nas je na koljena, promijenio je iz korijena svačiji način života, ugrozio nam egzistencije.

No, nije sve tako crno. Socijalno distanciranje, jedan pa drugi lockdown, izolacije, sve nas je to natjeralo da ostanemo sami sa sobom, većini dalo nam vrijeme za sebe koje prije nismo imali. U takvim situacijama glazba je je uvijek dobra terapija.

I ove godine nije bilo puno potrebe da se sa starih ploča i CD-ova na policama otpuhuje prašina (iako je uvijek dobro ponoviti gradivo s klasicima), jer je 2020. obilovala sjajnim novim izdanjima.

U godini kad gotovo nije bilo živih svirki i turneja, kao da i glazbenici nisu imali pametnijeg posla nego zatvoriti se u studije i stvarati novu glazbu. Inspiracije im očito nije nedostajalo, loša vremena često nadahnjuju više nego nepodnošljiva lakoća postojanja u vrijeme kad sve ide kao po loju.

Baxter Dury – Night Chancers

Obično to ide ovako: mlad si, pun energije i ideja i imaš puno toga kroz glazbu poručiti svijetu. Pa počneš kreativno hlapiti i često se stvari svode na to da pokušavaš ponovno naći muzu iz mladosti, a to u većini slučajeva ide sve teže.

Baxter Dury je obrnut primjer. To što je prvi album izdao tek kad je prevalio 30-u možda je zgodna okolnost jer bi ga mlađeg pratila teška sjena uspoređivanja s njegovim ocem, engleskom rock ikonom Ianom Duryem. Ovako, prvo ga nitko nije shvaćao ozbiljno, a sad kad je i sam već u godinama, sijed s licem s kojeg se iščitavaju mnoge životne oluje, usporedbe s ocem nemaju smisla.

Na pragu 50-ih, snimio je album koji nije inovativan, oslanja se čvrsto – prije svega stilski i konceptualno – na velikane iz prošlosti, ali je neodoljiv. Gubitnički, a tako cool. Skoro dva desetljeća Baxter kroz svoje albume usavršava atmosferu loših veza, izgubljenih likova i vremena u modernom svijetu, da bi na “Night Chancers” dostigao savršenstvo. Istovremeno grub i opušten bariton na jakom londonskom akcentu obavijen sanjivom glazbom u kojem elegantni ritam naglašeni ritam nadograđen s obilatim korištenjem gudaćih instrumenata stvara ugođaj kakav je znao postići na svojim najboljim izdanjima Serge Gainsbourg.

Zapravo, moglo bi se reći da Dury izravno kopira genijalnog Francuza, ili je možda bolje reći da ga remiksira s obzirom da “Night Chancers” ima taj naglašeni repetitivni, vrlo uvjetno rečeno, plesni ritam. Ako ga i kopira, čini to prokleto dobro. Najbolje se to očitava u singlu „Slumlord“ u kojem kao da Gainsbourgh sreće Bowievu „Let’s Dance“ na apaurinima. Night Chancers je album čija će reputacija s godinama rasti.

I Like Trains – Kompromat

I nakon 15 godina na sceni I Like Trains su dobro čuvana tajna britanske glazbene scene što je istovremeno kompliment, ali i (tužna) činjenica da se nisu uspjeli pomaknuti dalje od opskurnosti. Kako stvari stoje, pola godine od izdavanja novog albuma, tako će ostati i nadalje. Na počecima su bili solidan post-rock da bi se na “Kompromatu” prometnuli u par exellence post-punk band.

I kad to kažemo nemojte ni pomisliti na Interpol, a kamoli na Franz Ferdinand. Ova kolekcija pjesama intelektualnu dubinu i u promatranju današnjeg svijeta iz čega izvire frustracija i rafinirani bijes. Bariton Davida Martina i pjevanje na rubu naracije se savršeno uklapa u glazbu koju nosi ponavljajući ritam (uglavnom) fuziranog basa, diskretne elektronike i gitara propuštene kroz razne efekte.

Sve zajedno kao da su se sudarili New Order, The Fall i njihovi sugrađani iz Leedsa Gang Of Four, sve pojačano s dozom mistično privlačne turobnosti. Uz to, I Like Trains vlasnici su jednog od najboljih singlova godine „The Truth“, duge tirade o uznemirujućoj istini o relativnosti istine u današnjem političkom trenutku, serviranu s najviših instanci. Stvar je žanrovski drugačija, ali u najboljoj maniri čovjeka koji je kroz groovie pjesme držao dojmljive socio-političke lekcije, Gila Scotta Herona i njegovih klasika „B-movie“ i „Revolution Will Not Be Televised“.

Idles – Ultra Mono

U mnogočemu današnji rock’n’roll je postao poput modernog tenisa. Igra se sve bolje, ali kao da gledate robote, ispadi su rijetki, nema originala i luđaka kao u vrijeme Johna McEnroea. Danas na koncertima rokeri čuvaju uši slušalicama, opće zdravlje pijenjem vode na stageu umjesto piva ili viskija, malo je onih koji se ponašaju kao da nema sutra, nema više onih koji će se i izrezati staklom da pojačaju dojam kao nekad davno Iggy Pop.

Engleski Idles se ne režu na pozornici, ali razbijaju tu sterilnost jer izgledaju kao čudaci, jer se ponašaju kao čudaci i jer se troše uživo do daske. Jedan od onih bendova kojih se malo bojite, a ne znate zašto jer zapravo nemate zašto. Oni su sila prirode, tsunami, pred njima se osjećate kao netko tko drži loptu u ruci a prema vama juri obrana protivničke ragbijaške momčadi.

Oborit će vas s nogu, uživo ili s ploče, nebitno je. „Ultra Mono“ je treće, najzrelije, najbolje producirano i najkonzistentnije djelo ekipe iz Bristola. Glazbeno, baštini najbolje od punka, post punka, garaže i noise glazbe, a nije zanemarivo da u svoj oštrini i brutalnosti kojoj ton daje beskompromisno deranje glasnica Josepha Talbota, Idles nisu zaboravili biti melodični. „Ultra Mono“ je blago gitarističke glazbe.

The Avalanches – We Will Always Love You

Njihov je modus operandi sastavljanje puzzli od mnoštva sampleova u nove melodije. Ovi Australci to rade najbolje i ujedno to rade najsporije. Nakon što su od 900 isječaka tuđe glazbe skrpili remek djelo „Since I Left You“ prije točno 20 godina, trebalo im je 16 da to učine ponovno.

Treći album nakon „samo“ četiri godine pauze nije samo iznenađenje zbog brzine, već i činjenice da je „We Will Always Love You“ još jedan glazbeni biser, koji se ponovno oslanja na fragmente drugih izvođača, ali i puno gostujućih glazbenika, njih 30-ak, od manje ili više poznatih repera, do više ili manje poznatih rockera.

Svi oni sa zborovima, gitarama, ritam mašinama nasađeni na temelj od sampleova, mogu sugerirati kaos i čušpajz, ali gotovo 70 minuta muzike zvuči bešavno i savršeno harmonično, u cjelini kao neka vrsta progresivne psihodelične i sanjive plesne glazbe s primjesama hip-hopa koja vas poslije svakog slušanja zaziva da krenete ispočetka. I tako ukrug. Možda je to zbog ove pandemijske situacije i sve što sa sobom nosi, ali novi The Avalanches djeluju tarapeutski, kao neka vrsta glazbenog zena.

Porridge Radio – Every Bad

Pomiješajte gitarsku „psihozu“ PJ Harvey s prvog albuma i eleganciju mračnog popa Black Box Recorder, prekrijte gdjekad noise plaštom i tu ste negdje da dobijete sliku o novim engleskim nadam gitarske indie glazbe, skupini Porridge Radio.

Doduše, oni nisu debitanti, imali su minimalistički lo-fi samizdat prije četiri godine, ali u ovom slučaju prvi mačići se u vodu bacaju, trebalo im je četiri godine da izbruse talent, definiraju i obogate zvuk, i izbace na trenutke nježno, na trenutke oporo, ali uvijek neodoljivo djelo, mali trijumf izvanvremenske gitarske glazbe.

Mješovitu žensku-mušku družinu iz Brightona predvodi kratkokosa Dana Margolin u kojoj ima karizme, ljepote i samosvjesnog garda kakav smo već vidjeli na potezu od Debbie Harry do Courtney Love, spomenute PJ Harvey ili Karen O. Teško je u indie rocku u istoj formi ponuditi nešto svježe, ali krećući se u zadanim okvirima „Every Bad“ zvuči upravo tako, svježe i iskreno. A iskrenosti u umjetnosti nikad dosta.

Paul McCartney – McCartney III

Bob Dylan ima u 79. godini života vibrantan i vitalno prkosan set pjesama s kojim je potvrdio da je bio i ostao kolos moderne glazbe. Pa ipak, uza svu genijalnost, pjesničku superiornost i neodoljivi, kao „rašpa“ nazubljeni starački glas, Dylan se kreće po dobro utabanim stazama barskog bluza, kakvog nam je tamo negdje do 1980. i „Heartattack and Wine“ isporučivao Tom Waits.

S druge strane, pred kraj godine ukazao se 18. solo albumom Sir Paul McCartney koji s godinom života manje od Dylana ne sliči na nikog nego na samog sebe ili onako u izmaglici na sebe i ostalu trojicu iz slavne četvorke. U esenciji Paul McCartney piše pop melodije stare škole, počesto i vrlo vesele, a pop je danas nešto poput psovke. Ali, McCartneyev pop ima neku dozu genijalne uvrnutosti i psihodelije, na način kao što su je imali “Dear Prudence“, „Piggies“ „Martha My Dear“, „Honey Pie“ ili „Ob-la-di, Ob-la-da“ s „bijelog albuma“, remek-djela Beatlesa.

Fascinantno je kako je McCartney pola stoljeća kasnije uspio zadržati istu onu dječačku stvaralačku razigranost. Kao što je sam rekao, svaki put kad bi se iz nekog razloga udaljio od ljudi, zatvorio bi se i sasvim sam snimio album. Tako je njegov prvi solo izlet “McCartney” nastao u vrijeme raspada Beatlesa, “McCartney II” u doba razlaza s Wingsima, a ovaj zbog prisilne izolacije uzrokovane korona virusom. Ne samo da je potvrdio reputaciju strašnog skladatelja, ovdje nas je ponovno podsjetio koliko je dobar instrumentalist. Naime, kao i prethodne „McCartney“ albume, sve je instrumente odsvirao sam na impresivan način, sve sam snimio i producirao. McCartney je – barem što se tiče ovog albuma – mladić u najboljim godinama.

Beabadoobee – Fake It Flowers

Slušajući debi album Beatrice Laus alias Beabadoobee potpisniku ovih redova u misli se stalno vraćala Billie Eillish i riječi Davea Grohla kako u njoj vidi Nirvanu za klince 21. stoljeća, istu onu neobjašnjivu dubinsku povezanost između nje i publike na koncertima, kakvu su oni imali za vrijeme grunge eksplozije.

Beabadoobee je tu negdje po godinama, izgleda dovoljno egzotično i nesavršeno baš kao i Billie, pjeva o sličnim adolescentskim životnim izazovima, ima sjajan osjećaj za dobru melodiju, prekrasan sanjiv glas, ali njen najveći hit ima jedva milijun pregleda na YouTubeu. „Bad Guy“ Billie Eillish ovih je dana pak preskočio milijardu pregleda. Usudili bi se reći da je stvar u žanru, Eillish je glazbeno ponudila nešto što zvuči kao trap za neshvaćene klince, Beabadoobee nas je pak na najbolji način ove godine podsjetila na efektnost Pixies formule tiho-glasno u jednom melodičnom indie, post-grunge rocku.

Nazvali to žešćom verzijom Throwing Muses (koji su također na ovogodišnjoj listi), ili mekšom inkarnacijom grupe Hole, samo ilustriramo situaciju u kojoj nas Beatrice vraća u neka druga glazbena vremena. Sa ili bez usporedbi, „Fake It Flowers“ je set od 12 ujednačenih, izvanrednih pjesama. I bojimo se da će klinka filipinskih korijena iz Londona više poklonika pronaći u dvostruko starijima od sebe koji osjećaju nostalgiju za rockerskim 90-ima, nego među vlastitom generacijom.

Throwing Muses – Sun Racket

Disocijativna fuga je rijedak psihološki poremećaj u kojem osoba na mah izgubi dio ili čitavo pamćenje vlastite prošlosti uz gubitak vlastitog identiteta. Upravo je u tom stanju, prema vlastitim riječima, Kristin Hersh skladala novi Throwing Muses album.

Bolest je bila posljedica PTSP-a zbog raspada braka nakon 25 godina, četvero djece na grbači, praznog računa u banci i gubitka zdravstvenog osiguranja. U tom pomaknutom stanju koje je nakon nekog vremena nestalo samo od sebe, Hersh je „zakuhala“ snažno autorsko djelo, nešto „alternativnije“ i žešće negoli se Throwing Muses sjećamo dok je u njemu još bila njena polusestra Tanya Donnelly.

Bend koji nagodinu slavi dugih 40 godina postojanja, u svojim je diskografskim počecima bio prilično cijenjen, no slušajući te rane radove danas, zvuče nekako naivno, kao da nisu ostarjeli na dobar način. Iz perspektive 2020., „Sun Racket“ zvuči zrelije, pregnantnije, teže na dobar način. Glas Kristin Hersh je posebna priča, i tu godine nisu naškodile.

Dapače, to je jedan od najboljih vokala na svjetskoj rock sceni, bez obzira na žanr. Ukratko, novi album Throwing Muses impresivan je povratak u formu. I da, tužna životna epizoda koja je rezultirala ovim djelom, završena je happy endom. Kristin Hersh je ponovno zdrava i ponovno zaručena.

Crack Cloud – Pain Olympics

Ovi Kanađani baš znaju s riječima. Teško se odlučiti je li „jače“ i zvučnije ime benda ili ovog neobičnog, ali sjajnog albuma. Geneza benda Crack Cloud koji svira opasni art-punk koji kao da je ispao tamo negdje iz 1981., nije ništa manje zanimljiva.

U nekoj vrsti multimedijalnog projekta u kojoj je glavna os pjevač i bubnjar Zach Choy, većina ljudi se upoznala preko rehabilitacijskih programa za ovisnike i one koji imaju određenih mentalnih problema. I to da su članovi kolektiva i pacijenti i ljudi koji su ih liječili. Stvaranje glazbe i sviranje, pa onda i „Olimpijada bola“ kao rezultat je neka vrsta terapije. Tako i zvuči. Sazdan je od tjeskobe i gadnih problema, ali činjenica da tu i tamo prerasta u čisto veselje, čini ga uzbudljivim auditivnim iskustvom. Ne bojte se, ne morate biti liječeni narkoman ili imati povijest psihičkih problema da bi vam se ovo sviđalo.

The Strokes – The New Abnormal

Prvih par tonova tvrdog elektronskog ritma u uvodnoj „The Adults Are Talking“ sugerira da će Strokesi ovaj put krenuti putem Radioheada u njihovim eksperimentalnim fazama (dakle, gotovo svim nakon The Bends i OK Computer), ali onda gitara Alberta Hammonda Jr.-a brzo sve stavlja na svoje mjesto, gotovo tamo gdje je sve i počelo na album „Is This It“ prije skoro dva desetljeća.

Malo melodičniji, malo elektronskiji, malo više okrenuti 80-ima, malo topliji i „punije“ producirani u režiji gurua žestokog rocka Ricka Rubina, njujorški kvintet kao da s „The New Abnormal“ zatvara krug. Kad gledamo po pjesmama, imali su oni i boljih pop trenutaka (sjetimo se „Macchu Pichu“ s Angels ili „Welcome to Japan“ s posljednjeg Comedown Machine), ili boljih rock trenutaka („Vision of Division“ s First Impressions of Earth je dobar primjer), no od spomenutog debija nikad nisu bili toliko konzistentni i ujednačeno kvalitetni. A ima i hit, ali na pragu 20-ih godina 21. stoljeća to treba gledati uvjetno.

Da su 90-e, neodoljiva „Brooklyn Bridge to Chorus“ bila bi blizu vrha top liste najprodavanijih singlova, posebno s ove strane Atlantika gdje su indie bendovi s istočne obale SAD-a u pravilu bolje prolazili nego kod kuće. U današnje vrijeme od gomile rapa, trapa i bezvrijednog pop trasha ne može ući ni u Billboardovih 200.