Recenzija

Drugi album znanstvenika i umjetnika Nikše Sviličića: Pun pozitivne energije, radosti, ljubavi te vjere u život i ljepotu

Marinko Krmpotić

Foto: MIRANDA ČIKOTIĆ/PIXSELL

Foto: MIRANDA ČIKOTIĆ/PIXSELL

Pozitivu i optimizam Sviličić vuče iz sretne ljubavi koja mu je izvor sigurnosti i utjehe ne samo u ovo pandemijsko doba sveopće nesigurnosti već i u borbi protiv neumitne prolaznosti i potencijalnog nezadovoljstva životom u velikom gradu



Mediteranski pristup pop rock zvuku koji se temelji na kombinaciji akustičnih i električnih gitara te dobrih melodija s laganim plesnim ritmom – temeljna je odlika albuma »Duži put do doma«, drugog studijskog rada hrvatskog znanstvenika i umjetnika Nikše Sviličića, koji je prije osam godina objavio album new age glazbe »U sobi izgubljenih koraka«, a ljubiteljima glazbe znan je i od ranije, točnije od 2010. godine kad je za naslovnu pjesmu svog filma »Vjerujem u anđele« dobio, zajedno s Oliverom Dragojevićem, nagradu Porin.


Ovog je puta Sviličić odlučio stvoriti nešto potpuno drugačije te pozivajući se na uzore kao što su Simon and Garfunkel, rani Beatlesi, Đavoli te Đorđe Balašević, napravio vrlo dobar pop rock album koji u ova tjeskobna COVID-vremena pruža zamjetne količine pozitivne energije, radosti, ljubavi i vjere u život i ljepotu.


Izolir band u videospotu

Prvi video s albuma je naslovna tema »Duži put do doma«, a zanimljivo je da je za videoizvedbu Sviličić angažirao nekoliko svojih kolega znanstvenika koji se, poput njega, bave i glazbom. U ovom su slučaju to: Mislav Jelić (električna gitara), Krešimir Škarica (bas gitara), Igor Jukić (sintesajzer), Nenad Suvačarov – Lipi (bubnjevi) i Nikša Sviličić (akustična gitara & vokal), a za potrebe ovog videospota dali su si i ime. Zovu se Izolir band.



 


Trinaest pjesama


Pozitivu i optimizam, dojam je, Sviličić vuče iz sretne ljubavi koja mu je izvor sigurnosti i utjehe ne samo u ovo pandemijsko doba sveopće nesigurnosti već i u borbi protiv neumitne prolaznosti i potencijalnog nezadovoljstva životom u velikom gradu.


Zahvala sretnoj ljubavi direktna je i jasna u čak pet od ukupno trinaest pjesama ovog umirujućeg i osvježavajućeg albuma, a najkonkretnije je iskazana kroz u početku nježnu, ali u nastavku power popu blisku »Još uvijek te volim« te novovalnu ska rasplesanu »Sa terace«.


Nježnija i sporija, jedna od najbaladičnijih na albumu je »Kad si vatra«, a dobar poetski tekst te pjesme sliči isto tako uspješne »Kad zagrme tišine«, iz koje se osjeća kolika mu je njegova »jube« uvijek luka utjehe, mjesto odmora i sigurnosti.


No, najhitoidniji trenutak albuma je vrlo dobra naslovna »Duži put do doma«, u kojoj kroz dojmljiv gitaristički pop rock priziva ne samo Đavole već i Beatlese, pa čak malo i The Byrds u lijepoj ljubavnoj pjesmi u kojoj se zbog ljubavi prema voljenoj, kako kaže i naslov, namjerno s njom u društvu bira duži put do doma.


Ovoj skupini sretnih ljubavnih može se dodati i puno energičnija te na pop i rock ranih osamdesetih naslonjena i razigrana »Zvona ljubavi« u kojoj ima podosta power pop snage, primjerice, riječkih majstora iz grupe Fit, ali i nezaboravnih i Sviličiću bližih Belanovih Đavola.


Izolir bend, Foto: Promo


Balaševićevske balade


Uz ove spomenute, koje će sigurno biti odabir mnogih radijskih urednika, status hita i rado slušanih skladbi s ovog albuma vjerojatno će bez većih poteškoća steći tri balaševićevske balade. »Kristina« s temom neostvarene i nepotrebno prekinute ljubavi ima sve što treba za hit i sjajne koncertne trenutke – dobar tekst i priču, zanosan refren i dobar ritam.


Znatno sporije, ali dovoljno melodiozne i moćne za zborsko pjevanje na koncertima su »Princeze«, još jedna »ljubavno nesretna« s direktnim pozivanjem na Đoleta (udala se 13. maja za onog bonvivana, Petra Pana, lošeg svirca lažnog sjaja) te odlična »Zadarska«, zbog koje Sviličića opravdano nazivaju dalmatinskim Balaševićem jer je uspješno »složio« glazbu i tekst o nikad realiziranoj ljubavi zadarskog mornara koji »tuče« svjetska mora sjećajući se one koja ga nije htjela, a on nijednu drugu neće.


Prave zavičajne


Budući da album mediteranskog pop rocka ne bi bio potpun bez pravih zavičajnih, Sviličić si je dao truda te kroz sporovoznu i lagano fjakastu »Terakotu« i suradnju s Tedijem Spalatom oživio dah i duh Dalmacije.


No još je u tome uspješniji u odličnoj »Misto pod humom«, u kojoj se uz ikavicu koristi i načinom pisanja starih hrvatskih (dalmatinskih) renesansnih pjesnika (»U misto pod humon di sarce me vodi, tamo da nađen tebe duša mi brodi«) pjevajući o tome kako će jednog dana »Zagrebu reć’ hvala« i vratiti se »na svoj škoj, do Biševa i Sveca, surgat sidro, bacit mrižu i parangal«.


Znanstvenik i umjetnik svjetske karijere

Nikša Sviličić rođen je 13. studenog 1970. godine u Osijeku, ali se njegova obitelj brzo preselila u Dalmaciju. Završio je dvije srednje škole i tri fakulteta (Filozofski fakultet, Akademiju dramske umjetnosti i Fakultet političkih znanosti) te stekao tri doktorata (muzeologija, komunikologija i filmologija). Ubraja se u uži krug renomiranih komunikologa koji je predavao na svim kontinentima svijeta, s naglaskom na Južnu Koreju i SAD. Završio je violinu u klasi prof. Aristida Martinisa, a istovremeno je dugogodišnji studijski glazbenik, multiinstrumentalist i kantautor. Autor je više desetaka originalnih znanstvenih radova i sedam sveučilišnih udžbenika, kao i dobitnik bojnih nagrada u različitim područjima znanosti i umjetnosti. Uz glazbu i film vrlo je aktivan na području književnosti pri čemu je njegov prvi roman »Druga strana slutnje« (2018.) doživio već četiri izdanja, a ove je godine objavio drugu knjigu proze pod nazivom »Zadnja postaja Ljubav«.