Nedavno je u hrvatskim kinima svoju premijeru doživio domaći povijesni spektakl – »Doba uskoka«. Taj je dokumentarni film, s igranim elementima, jedan u nizu velikih HRT-ovih povijesnih projekata koji su imali odjeka ne samo u Lijepoj Našoj, već i diljem svijeta. »Ludi rimski carevi«, »Hrvatski kraljevi«, »Republika« te novi, spomenuti – »Doba uskoka« projekti su čiji je scenarist, redatelj i skladatelj Božidar Domagoj Burić.

Stoga smo uhvatili idealnu priliku kako bismo svestranog Burića pitali kako je bilo odrastati u Dubrovniku kada on nije bio jedna od najpopularnijih turističkih destinacija, koji je značaj HRT-a u našem društvu, odakle inspiracija za »Doba uskoka«, ali i mnogošto drugo.

Doista ste svestrana osoba, pa vas moram, za početak, pitati – što je bila prva ljubav – glazba, povijest ili film?

– Glazba je ipak bila prva. Muzicirao sam od trenutka kad sam progovorio, a roditelji su mi rekli da sam s nepune tri godine »skladao« svoju prvu brojalicu. Ne sjećam se toga, ali nemam razloga ne vjerovati roditeljima. Film i povijest su se pojavili nekako skupa, negdje u višim razredima osnovne škole. U film sam se zaljubio u dubrovačkom kinu »Sloboda«, gledajući stare spektakle koji su se osamdesetih reprikazivali u tom kinu, prije svega »Deset zapovijedi« i »Ben-Hur«. A i da nije bilo povijesnih filmova, teško da bih odolio šarmu povijesti, s obzirom da sam odrastao u gradu koji je sinonim za povijest – Dubrovniku.

Foto: Davor KOVAČEVIĆ

Najljepše djetinjstvo

Kako je bilo provoditi djetinjstvo u jednom drugačijem Dubrovniku?

– Djetinjstvo u Dubrovniku bilo je najljepše koje se može zamisliti. Tada Grad još nije bio ovako prepun turista – bilo ih je puno, naravno, ali mi se ipak čini da je postojala neka mjera u tome. Ne sjećam se da se tada moralo čekati u redu na Vratima od Pila kako bi se ušlo u Grad, a to se u posljednjih desetak godina znalo događati. No, to je potpuno razumljivo, Dubrovčani moraju od nečega živjeti, a turizam se tamo prirodno nameće kao dominantna gospodarska grana.

Po ocu, poznatom liječniku i istaknutom sudioniku hrvatskog proljeća ste Hercegovac, a po majci? Kakva su vam općenito sjećanja na osamdesete, rat, dolazak u Zagreb?

– Otac je Hercegovac podrijetlom iz istog mjesta u dubrovačkom zaleđu iz kojega je došao i otac Ruđera Boškovića, a majka je Slavonka iz Osijeka, doduše s velikim udjelom ličkih korijena. Otac je bio politički proganjan za hrvatskog proljeća, ali moram priznati da moje djetinjstvo nije bilo kontaminirano političkim teretima, roditelji ni mene ni mog brata ni sestre nikad nisu time opterećivali. Studiranje u Zagrebu, inače gradu u kojem sam rođen za vrijeme studiranja mojih roditelja, također je bilo predivno iskustvo. Unatoč ratnim godinama, a zahvaljujući ponajviše našim braniteljima, živjeli smo slobodno i u relativnom miru se školovali za svoje buduće pozive.

Što vas je privuklo da studirate povijest, a ne, primjerice, glazbu?

– Teško je reći zašto čovjek u jednom trenutku života donese neke odluke. U takvim stvarima može presuditi jedan jedini trenutak, kojega možda niste do kraja ni svjesni. A možda sam samo bio pragmatičan, s obzirom da mi se čini da sam bio previše lijen svakodnevno po nekoliko sati vježbati instrument. U međuvremenu sam ih naučio svirati nekoliko, iako ni na jednom nisam došao do nekog virtuoznog stupnja, ali sasvim dovoljno za glazbeno se izraziti.

Kako je došlo do rada na HRT-u? Koje biste ljude istaknuli kao mentore u televizijskom poslu?
– Na HRT sam došao po preporuci svog profesora dr. Ivice Prlendera, s kojim sam danas prijatelj. U emisiji TV-kalendar tražio se stručni suradnik povjesničar, pa se tadašnji urednik Vladimir Fučijaš obratio za pomoć Ivici. Imao sam sreću da se mene sjetio prvog, vjerojatno dijelom i stoga što sam neposredno prije toga kod njega položio ispit s odličnim, a s obzirom da je Ivica prilično zahtjevan profesor, petice kod njega baš nisu bile svakodnevna pojava. Što se tiče televizijskog mentora, prve osnove televizijskog posla, konkretno snimanja dokumentarnih filmova, naučio sam od danas pokojnog Ninoslava Lovčevića.

Snimanje HRT-ove serije “Doba uskoka” , Foto: Vedran Karuza

Najvažnija ustanova

Koje su prednosti rada u takvoj instituciji? Koji je značaj javnog servisa kojeg društvo često i nije svjesno?

– Hrvatska Radiotelevizija jedna je od najvažnijih kulturoloških ustanova u Hrvatskoj. Ona nije samo informativni ili sportski program, ona je puno više od toga. Pogledajte samo kakve igrane, serijske, dječje ili dokumentarne naslove HRT ima u svojoj bogatoj arhivi. Teško da možete naći instituciju koja u tolikoj mjeri promiče toliku raznovrsnost ljudskih djelatnosti. HRT se zapravo obraća svima, svakom pojedinom gledatelju i po tome nema, niti može imati konkurenciju. Stoga sam uvijek bio protiv strategija koje su kao osnovu imale stav prema komercijalnim televizijama kao našim rivalima.

One to nisu, ne žele, niti mogu biti. Jer uloga i svrha javne televizije, među ostalim, nije profit, nego trošenje sredstava od pretplate na način da se ona pretplatnicima vrate kroz informiranje, zabavu i obrazovanje koje mogu dobiti na našim kanalima, i to u obilnim količinama i na najvišoj razini.

Pokretač ste i mnogih zanimljivih serijala, a možda je najzanimljivija »Na rubu znanosti«. Kako je došlo do te ideje? Koji vam je televizijski format omiljen?

– »Na rubu znanosti« je samo bila moja osnovna ideja, a za izgradnju i uspjeh te emisije zaslužni su isključivo Krešimir Mišak i njegovi suradnici. Krešo je tu emisiju učinio prepoznatljivom i antologijskom, a ne ja. Što se tiče televizijskih formata, nekako mi je, uz ovu hibridnu igrano-dokumentarnu formu kojom se bavim, najdraži sitcom. U tom smislu najvećim sitcomima svih vremena smatram »Monty Python’s Flying Circus« i američku verziju »The Office«. Volio bih jednom snimiti sitcom, a već sam i napisao poprilično materijala za njega.

Što ste novog donijeli kao ravnatelj programa HRT-a?

– O tome što sam novoga donio kao direktor programa ne smatram primjerenim govoriti, netko drugi, a ne ja, morao bi ocjenjivati jesam li u tome bio uspješan ili ne.

Foto: Vedran Karuza

Složeni projekt

Posljednje ste se desetljeće okrenuli k većim, zahtjevnijim i složenijim formatima. Je li vam to naporno? Hrvatski kraljevi emitirani su i na Viasat Historyju, u tridesetak europskih i azijskih zemalja. Čemu pripisujete uspjeh svojih dokumentarnih filmova? Kombinaciji igranih i dokumentarnih elemenata?

– Rad na hibridu igrano-dokumentarnih serija i filmova doista može biti naporan, gotovo neizdrživ u nekim trenucima. No to ne mijenja činjenicu da je to najljepši posao na svijetu. A uspjeh tih serija pripisujem isključivo predanosti i profesionalnosti velikog broja ljudi koji su na tim projektima radili. Kad ste spomenuli »Kraljeve«, valja napomenuti da je »Republika«, igrano-dokumentarna serija u šest epizoda, bila emitirana u još većem broju zemalja.

Za film i seriju »Doba uskoka« očekujem najmanje to isto. Usporedite produkcijsku kvalitetu naših igrano-dokumentarnih serija sa sličnim proizvodima drugih, inozemnih televizija, pa ćete vidjeti da je HRT u tom smislu na samom svjetskom vrhu. Viasat je to prvi prepoznao, a naše su serije u vrijeme emitiranja bile najgledanije na njihovom kanalu History. U godini kad su od HRT-a kupili prava emitiranja na »Kraljeve«, opći foršpan za Viasat History, dakle foršpan za cijeli njihov kanal, sastojao se gotovo isključivo od kadrova iz »Hrvatskih kraljeva«.

Naravno da smo svi bili ponosni da je hrvatska povijest na tako velika vrata ušla na svjetsko televizijsko tržište i ostavila tako dubok trag, to je bio prvi takav slučaj otkad postoji HRT.

Spomenuli ste »Doba uskoka«, novi dokumentarni film/TV serijal koji je nedavno doživio i kino premijeru. Rad na serijalu trajao je dugo i očigledno je koliko je truda, ljudskih i inih resursa, volje i znanja uloženo. Što vas je ponukalo na projekt o uskocima i kakvi su dojmovi nakon premijere?

– Na snimanje serije i filma o senjskim uskocima nagovorio me je prijatelj Krsto Lončarić, koji je inače podrijetlom Senjanin. I drago mi je što me je nagovorio jer sam, pripremajući seriju, saznao neizmjerno puno novih stvari o tom fascinantnom dijelu naše povijesti. Senjski uskoci su naš istinski, autentičan gusarski brand, nevjerojatni likovi iz jednog malog grada koji su zagorčavali život tadašnjim supersilama na najdovitljivije i najduhovitije moguće načine.

A veliki trud mnogobrojnih televizijskih i filmskih profesionalaca koji su na tom projektu radili nagrađen je vrlo lijepom posjećenošću u kinima – i to u vrijeme pandemije, kada su ljudi gotovo pa prestali ići u kina – te krajnje pozitivnim osvrtima naših najeminentnijih televizijskih i filmskih novinara i kritičara. Vjerujem da smo gledateljima, kroz kinoemitiranje filma koje je prethodilo televizijskom emitiranju serije koje će se dogoditi potkraj ove godine, priuštili poseban doživljaj hrvatske povijesti na velikom platnu. Već je sama ta činjenica razlog za zadovoljstvo. Kažem vam, ovo sigurno nije najlakši niti najjednostavniji, ali definitivno jest najljepši posao na svijetu.

Foto: Vedran Karuza