Na dan kad je započeo rat u Ukrajini u ranim jutarnjim satima prve značajnije informacije imali smo priliku dobiti od novinarke HTV-a Zrinke Grancarić u posebnoj emisiji, koja se emitirala na HTV4. Pomno nas je izvještavala i kad se dogodio potres u Zagrebu, a gledali smo je i u brojnim drugim emisijama, od “Dnevnika” do “Otvorenog”. Ovom prigodom u razgovoru za tv prilog Petkom otkrila nam je detalje o tome kako se pripremala za praćenje rata u Ukrajini, ali i kako se opušta od stresnog novinarskog posla, kakve filmove voli gledati, te u kakvim gastrodelicijama uživa.

Koncentrirana na posao

Na sam dan početka rata u Ukrajini imali ste izvrsnu emisiju od ranih jutarnjih sati na HTV 4. Vjerujem da je i za vas koji ste naviknuti, zbog prirode posla, na posebne situacije, to bio svojevrsni šok kad su vam javili za početak rata u Ukrajni. Prisjetite se tih prvih sati kad je trebalo krenuti s realizacijom te posebne emisije.
– Bilo je stresno, ali nije bilo skroz neočekivano jer smo se mi prema uputama urednice IMS-a Katarine Periše Čarakun pripremili za situaciju da do invazije zaista dođe. Bilo smo spremni desetak dana ranije, znao se tim koji će to raditi, sustavno smo pratili što se zbiva, već nekoliko dana smo bili pred dizanjem emisije usred noći, tako da to jutro nije bio šok što se posla tiče, iako je bio šok da je do rata zaista došlo. Mobitel mi je zazvonio u šest ujutro, odmah sam znala zašto.

Istog trena sam krenula na Prisavlje, usput budeći goste komentatore koje smo ranije dogovorili. Bilo je zahtjevno, odgovornost je izuzetno velika, ali zaista smo svi bili na razini zadatka, sve kolege koje su radili na emisiji, i možemo biti itekako zadovoljni odrađenim poslom.

Javljali ste se uživo iz Lavova. Ratno stanje nikad nije ugodno. Kako ste ga vi doživjeli?
– U Lavovu je srećom uglavnom mirno. Vidi se da je rat, međutim grad se trudi živjeti svojim životom. Bila sam maksimalno koncentrirana na posao, no podsvijest radi svoje, i sjećanja na ratne dane u mom Zadru, tako da iako sirene u centru gdje je naša ekipa bila smještena nisu nešto glasne, čula sam svaku i svaka me probudila, tako da se tih deset dana nisam baš naspavala, jer nijedna noć nije prošla bez oglašene zračne opasnosti. U glavi mi je bila ‘91., kao i mnogima. Voljela bih da sam mogla doći bliže bojišnici.

Znam da će to većini čitatelja zvučati čudno, no nosim tu jednu frustraciju iz 90-ih kad sam bila premlada da nešto konkretno pomognem u Domovinskom ratu.

Foto: Davor KOVAČEVIĆ

Nije mi dosadno

Rat u Ukrajni eskalira. Vjerujem da ste stoga na svojevrsnom »standbyju«. Koliko vam se promijenio život od početka rata u Ukrajni?
– Vraća se polako u svoju kolotečinu, ali više od mjesec dana na poslu sam se bavila isključivo Ukrajinom i stalno bila »on call«. Promijenilo se to što je posao bio značajno intenzivniji, stalno s visokom dozom odgovornosti, i opterećujuće. Jedno vrijeme sam se osjećala kao da živim paralelni život u odnosu na one koji Ukrajinu nisu toliko pozorno pratili. »Standby« situacija je naravno do daljnjeg, ali sad je ipak lakše nego što je bilo prvih mjesec dana. A i čovjek se mora malo odmaknuti, inače ne možeš odraditi posao koji se od tebe očekuje.

Pandemija, rat u Ukrajni. Sve su to situacije koje uznemiruju. Kako se vi opuštate, kako se najradje »isključite«, bar na neko kratko vrijeme, od svijeta?
– Ne otvaram portale, ne čitam, ne gledam i ne slušam vijesti, barem na jedan dan, koliko je moguće, i idem u prirodu. Planina, more, hodanje, bicikl, otvoreni horizonti, bez medija ijedne vrste.

Ljeto se »opasno« približava. Hoćete li se uskoro upustiti na more i jedrenje?
– Jedri se već od veljače. Tad kreće naša natjecateljska sezona, a ljeti je zapravo stanka, regate kreću ponovno u rujnu. Bez obzira na to što živim u Zagrebu, more je nezaobilazni dio mog života, gotovo svaki slobodni vikend je za to rezerviran, godišnje doba je sporedno!

Osim rata u Ukrajni, što vam još predstavlja izazov s novinarskog aspekta?
– Hm… Pa, u 27 godina karijere malo je toga u čemu se nisam okušala, ali prošle dvije godine su donijele turbo izazove, od potresa, preko pandemije do rata. Ne znam što više od toga sudbina može nabaciti! No, svaka velika emisija uživo je izazov, tako da – nije mi dosadno.

Foto; Davor KOVAČEVIĆ

Vrlo sam širokih interesa

Nastavljamo u tom kontekstu. Kakve su vam ambicije, što biste još voljeli realizirati na poslovnom planu, možda neku posebnu političku emisiju?
– Zapravo bih u nekoj budućnosti voljela raditi društveno angažirane dokumentarne serijale. To mi je apsolutno izazov. Kad dođeš u neke godine, u kojima ja naravno još uvijek nisam, ali kad budem, voljela bih se okušati i u tom žanru. To mi je velika želja, kao, vjerujem, i mnogim novinarima.

Što vam znače novinarske nagrade?
– Priznanje je uvijek potvrda da si na dobrom putu, ali i motiv da nastaviš rasti dalje i da ne smiješ podbaciti, kad si već letvicu postavio visoko. Velika radost, ali i obveza.

Otkrijte nam nešto o sebi, ono što želite dakako, a vezano je za vaša omiljena štiva, glazbu i filmove: u tom kontekstu kome sve dajete peticu? Rečeno u šaljivom tonu…
– Vrlo sam širokih interesa, tako da primjerice u ovom trenutku imam kupljene ulaznice za koncert Rage against the machine i za operu Traviata u HNK-u. Uživam u koncertima, podjednako u klasici, preko rocka i rockabillyja do metala.

Preskačem elektroniku i narodnjake. Književne klasike sam malo zanemarila, već duže vrijeme sam veliki fan SF-a i fantasyja, kako što se tiče knjiga, tako i filmova. Marvelove superjunake i Star Warse ne propuštam, zadnja knjiga koju sam pročitala bila su “Svjedočanstva” Margaret Atwood, nastavak “Sluškinjine priče”. S nestrpljenjem se nadam “Čuvarima galaksije 3”!

Za pojavljivanje pred malim ekranima morate voditi računa o zadanim pravilima odijevanja koje diktira televizija kao medij. Što privatno volite odjenuti i na što ste »slabi«?
– Privatno se uglavnom odijevam sportski ležerno, volim se srediti, ali to je ipak rezervirano za nešto što nije svakodnevica. Nisam klasično žensko, nosim jednu torbicu dok se ne raspadne. U jednom trenutku sam u ormaru imala više opreme za jedrenje nego haljina, haha, sad se ipak barem izjednačilo. Slaba sam na putovanja i doživljaje, tu sam već značajno rastrošnija.

Foto: Davor KOVAČEVIĆ

Nisam klasično žensko

Novinarski je posao stresan. Kad imate priliku, u kojim gastrodelicijama volite uživati, koje vam je omiljeno jelo? Ako želite, dajte nam recept.
– Gurman sam, volim jesti, i kategorija svejed, malo je toga što ne volim, što baš nije dobro za moju liniju, haha. Nemam neko omiljeno jelo, volim isprobavati internacionalne kuhinje, jako volim azijsku i indijsku hranu, ali naravno ništa ne može nadmašiti škampe na buzaru moje mame, ili blitvu iz njenog vrta, s maslinovim uljem mojih roditelja.

Koliko se, po vašem sudu, novinarstvo promijenilo nabolje ili naloše otkad ste vi započeli novinarsku karijeru? Koliko dobrih novina je ono donijelo, a koje su prema vašem viđenju mane suvremenog novinarstva?
– Promijenilo se jako, u prvom redu zahvaljujući napretku tehnologije, ali i razvoju društva. Tehnologija je donijela brzinu i praćenje događaja u realnom vremenu, društvene mreže i sudjelovanje publike koja više nije samo promatrač, što nameće potpuno druge standarde. Mislim da smo generalno postali površniji, da je istraživačkog novinarstva sve manje, da je lijepih priča sve manje, da je previše tuđe privatnosti javno. Melje nas vrijeme.

Putovanje bez plana

Da niste novinarka, bili biste…?
– Oceanografkinja. Ekologinja. Slikarica. Veterinarka. Eto, nešto od toga. Ili možda nešto peto!

Tko je imao najviše utjecaja na vas kad ste se formirali kao novinarka i koga posebno poštujete u našoj branši?
– To su ljudi koji su bili u mom bliskom okruženju i od kojih učim. U ranim danima kad sam bila klinka, Toni Pajkin, urednik HR Radio Zadra, u ovim kasnijim kolega Mislav Togonal. Poštujem svakog novinara koji pošteno odrađuje svoj posao.

Za kraj razgovora otkrijte nam želju vezanu za privatnu domenu. Voljeli biste oploviti svijet jedrilicom, osvojiti neki planinski vrh ili nešto treće?
– Apsolutno sam sigurna da ne bih jedrilicom oko svijeta. S obzirom na to da imam ponešto iskustva s navigacijama, zaključila sam da te duge rute nisu za mene. Od uvale do uvale može, ali oceansko jedrenje slabo ide u kombinaciji s morskom bolešću koja mene muči. Ali jedno putovanje oko svijeta različitim prijevoznim sredstvima ala Phileas Fogg – dapače! Imam želju putovati šest mjeseci bez plana, othodati Camino, planinski vrh apsolutno, ali uz dobre pripreme… Skočiti padobranski tandem, paragliding. Ma, malo je toga što ne bih probala!

S obzirom na o da novinari nemaju »radno vrijeme«, kako uspijevate balansirati, vjerujem uspješno, između privatnog i poslovnog svijeta i je li vam obitelj najveća podrška?
– Živim sama tako da se generalno trebam samo dogovarati sama sa sobom. No, privatno vrijeme jako cijenim, što sam starija, sve više. Kad su izvanredne okolnosti, svi moramo povući, to je takav posao, od jutra do sutra. No, držim se devize da radim da bih živjela, a ne obrnuto, bez obzira na to koliko te novinarstvo ponese. Obitelj mi je jako važna, oni su uvijek sigurna zona i utočište.