Nastup na Delti

Pokazala da vlada scenom: Vesna Pisarović nastupila u riječkom Exportu

Katarina Bošnjak

Snimila Ana KRIŽANEC

Snimila Ana KRIŽANEC

Aranžmani su slojeviti, a njezin pokret i sigurnost u glasu žive glazbu kao nešto puno više od samog zvuka

Nakon rasprodanih koncerata u zagrebačkom Boogaloou, Vesna Pisarović u subotu je nastupila i u riječkom Exportu na Delti. Njezini su hitovi već dugi niz godina prisutni na hrvatskoj glazbenoj sceni, a nije teško reći da su se uvukli u same pore društva i postali neizostavni dio svakog izlaska u popularnim klubovima. Vesna je posljednji put u Rijeci nastupila prije dvije godine, stoga velik broj posjetitelja na subotnjem koncertu nije bio niti malo iznenađujuć.

Foto galerija: Vesna Pisarović u Exportu na Delti Foto: Ana Križanec





 


Koncert počeo pjesmom “Tako mi nedostaješ”


 


Koncert je započeo u 22 i 30 s pjesmom „Tako mi nedostaješ“, a zatim su uslijedile „Da znaš“ i „Srela sam anđela“ u kojoj se možda najviše dala primijetiti suptilna promjena aranžmana u odnosu na studijsku verziju. Bilo bi pogrešno reći da je izvedena u rokerskom điru, no nije ni daleko od toga ukoliko se u obzir uzmu bogate gitarske dionice te Vesnin scenski pokret. Dalje je izvela „Ne dam da odeš“, „Spremna sam“, „Ja čekam noć“ te obradu „Nikoga nisam volio tako“ Miše Kovača (ili ako se mlađu publiku pita, Petra Graše), no sa znatno sporijim ritmom, odnosno izvela ju je kao baladu.


Premda je na momente nastup izgledao poprilično rutinski, što nije nužno loša stvar, istina je da su pjesme izvedene s jednim jakim žarom, kao i da Vesna Pisarović zaista vlada scenom. Aranžmani su slojeviti, a njezin pokret i sigurnost u glasu žive glazbu kao nešto puno više od samog zvuka. No, ovaj tekst ne bi bio vjerodostojan kada bi se zanemarilo ponašanje same publike.


 


Glasni žamor publike




 


Kao vrlo versatilan prostor, Exportdrvo na svakom koncertu poprima potpuno drukčiji oblik, a da nema karakterističnih betonskih stupova koje je svaki posjetitelj tamo proklinjao barem jednom, ambijentalne sličnosti između koncerata gotovo da ne bi bilo. Osim što se izmješta pozornica, šank i ulaz, najveća je razlika zapravo u publici. Primjerice, publika na koncertu Vesne Pisarović, ako se izuzme nekoliko prvih redova do pozornice, više je priličila publici u nekom od barova riječkog đira utorkom. Oni u posljednjim redovima, okupljeni oko stolova, odavali su dojam opuštenog druženja gdje je razgovor bio primaran, a koncert sekundaran. Ovo ne bi bilo problematično da nije tijekom gotovo cijelog koncerta prostor obuzimao izrazito glasan žamor, od kojeg se početak tiših pjesama doslovno nije mogao čuti, a kamoli stvari koje je pjevačica govorila između numera. Žamor bi utihnuo samo na refrenima ili početcima pjesama poput „Neka ljudi govore“.


Iako bi se to moglo protumačiti kao znak krajnjeg nepoštovanja prema svim izvođačima na pozornici, takva se osuda ne uklapa s činjenicom da je Vesna Pisarović kultna i cijenjena ličnost na hrvatskoj glazbenoj sceni. Stoga je lakše povjerovati kako se radi o svojevrsnoj disocijaciji dijela publike sa samim mjestom i događajem na kojemu se nalaze, jer su pjevačicu navikli slušati kroz druge medije, odnosno na drugim mjestima, a ne uživo, kao stvarnu osobu koja stoji pred njima na pozornici.