Poznati jazz basist Charnett Moffett, suradnik velikana jazza koji je ostvario i uspješnu samostalnu karijeru, iznenada je preminuo ovog 11. travnja od srčanog udara. Rođen je 10. lipnja 1967. i stasao je u 1970-ima kad je iznimno popularna bila fusion glazba. Kao tinejdžer je putem radija slušao popularnu glazbu toga doba, posebice sastav Earth, Wind & Fire koji je tada bio slavan, ali i suvremeni jazz koji je svirao njegov otac, legendarni bubnjar Charles Moffett koji je od 1961. do 1968. svirao s Ornetteom Colemanom s kojim je snimio ploče od povijesne važnosti, primjerice »At the Golden Circle«, sa sjajnim kontrabasistom Davidom Izenzonom, u izdanju Blue Notea. Otac mu je nadjenuo ime koje je sam izmislio – Charnett – što je zapravo složenica imena Charles i Ornette. Prvu je turneju poduzeo 1975. kao član Moffett Family Banda. Tada je imao osam godina i svirao je umanjenu inačicu kontrabasa. S tim sastavom bio je na turneji po Dalekom istoku gdje se zaljubio u istočnjački zvuk. Poslije je nastupao i snimao sa slavnim džezistima kao što su Art Blakey, Dizzy Gillespie, Herbie Hancock, Wynton i Branford Marsalis, Tony Williams, Pharoah Sanders i drugi. Njegovu su glazbu koristili za film »The Same Heart«, dokumetarac koji govori kako spasiti milijardu djece od siromaštva. Snimio je glazbu i za neke igrane filmove: »Tko je kome smjestio?« s Robertom De Nirom i Edom Nortonom (to je posljednji film u kojem je glumio Marlon Brando, op. a.) te »Prljavi igraju prljavo« s Bruceom Willisom.

Moffett je bio jedan od onih hiperaktivnih glazbenika kojima je dovoljan tek neznatan poticaj da razvežu, a kad počne teško ga je zaustaviti. Takav je bio i na pozornicama, stalno u akciji, potpuno obuzet glazbom i interakcijom sa suradnicima.

Sound grammar

Kad god bih ga slušao na koncertima, potaknuo bi me na promišljanje o važnosti strastvenosti u stvaranju glazbe. »Strast znači istinsko, iskreno, čestito davanje sebe«, objašnjavao je. »U tome je smisao sviranja jazza, jer kad imaš takvu silnu strast prema nečemu to je odraz duboke povezanosti duhovnosti, osjećaja i razuma. Objedinjavanjem svih tih pojmova pobuđuje se strast. Kao umjetnici, glazbenici, uvijek ljudima nastojimo dati najbolje od sebe, naša srca i ljubav. Naime, strast i ljubav su povezane, pospješuju emocionalni izraz zahvalnosti čovječanstvu i humanosti. Glazba je univerzalan jezik i namijenjena je svim ljudskim bićima. Kad sviramo glazbu koju nudimo tim ljudima, s njima dijelimo osjećaj humanosti, makar samo u tom vremenskom trenutku. Podižemo našu svijest o procesu razmišljanja o tome kako ćemo razmjenjivati ljubav.
Glazba treba imati taj osjećaj, bez obzira radi li se o klasici, jazzu ili nekom drugom stilu. Stil nije važan, važno je ono što se skriva iza glazbe, njezina moć da spaja ljude. U glazbi nema mjesta za segregaciju. Ona predstavlja stvaralaštvo svih ljudskih bića. Zato je oličenje humanosti. Jazz glazba je američka umjetnička forma i, kao u mnogim drugim zemljama, u Americi živi puno različitih ljudi raznih nacionalnosti. To znači da se moraš nadahnjivati drugim kulturama i donositi te elemente u svoju glazbu. To je čini lijepom, korištenje svih tih mogućnosti, jer glazba je univerzalan jezik. Na tom načelu djeluje moj sastav Nettwork koji okuplja i umrežuje razne glazbenike. Taj je naziv također igra riječi – počinje drugim slogom imena Charnett.«
Kroz djelovanje u sastavu Nettwork umrežio je i razne stilove, među ostalima i indijsku glazbu. Naime bio je obožavatelj Ravija Shankara. »O tome razmišljam u harmolodijskom smislu«, rekao je Moffett. »Shankara sam otkrio zahvaljujući njegovom nastupu na Woodstocku, kad sam proučavao Jimija Hendrixa. Nevjerojatno ali Hendrix, koji je svirao potpuno drukčiji stil glazbe i glazbalo od Shankara, nastupio je na istom festivalu za iste ljude. Iako su svirali potpuno drukčije, na isti su način bili povezani s glazbom. Tada sam u potpunosti shvatio da je glazba zaista univerzalan jezik i da nema ograničenja. Zapravo nije važno nadahnjujemo li se glazbom Ornettea Colemana, Milesa Davisa, Dukea Ellingtona, Igora Stravinskog, Franka Sinatre, Boba Marleyja ili Led Zeppelina. Važna je samo energija koja zrači iz glazbe i okuplja ljude u ljubavi.«

Moffett je bio sjajan kontrabasist i bas gitarist, a i pjevao je / Foto DAVOR HRVOJ

Jednu od važnijih suradnji Moffett je ostvario s Ornetteom Colemanom s kojim je svirao desetak godina. »Uz njega sam naučio kako svirati bas u drukčijem opsegu, zasnovano na principu harmolodics, što se danas zove sound grammar, jer je razvijao taj princip«, objasnio je. »Sad kad Ornette više nije s nama, želio bih koristiti utjecaje koncepta harmolodics u mojim glazbenim zamislima, uključiti ih u moj koncept, ali i koncepte nekih drugih glazbenika kao što su Herbie Hancock i Miles Davis. Nastojim ih smjestiti u kontekst nove glazbe, stvaranja nove vrste jazza ili sviranja svih vrsta jazza koje su već odsvirane, jer zapravo nema ničega novog, ali barem možemo donositi promjene u vremenu u kojem živimo i učiniti ih bezvremenskim, baš kao što to činimo s tehnologijom. Primjerice, izum telefona je nešto bezvremensko, ali danas ga koristimo na drukčiji način, više ne mora biti uključen u utičnicu, a još uvijek ga možemo koristiti. Glazba je sama po sebi bezvremena. Tijekom vremena otkrivamo nove mogućnosti, što nam povećava mogućnost razvitka umjetničke razine, a sama glazba postaje bezvremena. Sjajan je osjećaj spoznaja o onome što se događalo prije i što će se događati u budućnosti, jer ona je dio trenutka. To je poput velikog umjetničkog djela, poput slike u muzeju. Naravno da predstavlja određeno vrijeme, ali kad bolje promislimo, bezvremena je jer se kreće u trenutku energije kao sile života. Govorimo li o životu – on je vječan, ide dalje. Sve drugo ima vremensko ograničenje, ali naš se duhovni život uvijek nastavlja. Budući da glazba dolazi iz našeg duha, to je čini bezvremenom. Kroz nju razotkrivamo naš duh. Bez obzira na to je li to neko Mozartovo ili Coltraneovo djelo, bezvremeno je zbog ljubavi i duha koji se kriju u toj glazbi. Nije važno koji je stil, nego kakav je duh koji se krije u toj glazbi.«

NLO iskustvo

Govorimo li o jazz glazbi, postoji još jedna razina njezine bezvremenosti, a posebice je izražena u koncertnim izvedbama. To je stvaranje glazbe u trenutku, uvijek na drukčiji način, uvijek novo. Ta glazba nastaje kao rezultat spontane komunikacije među glazbenicima i između glazbenika i publike. »To je jazz!«, tvrdi. »U tome je stvar kad se radi o jazzu! Ta spontana komunikacija između publike i glazbenika, kao i glazbenika međusobno, jednostavno su predivni razgovori koje različiti subjekti vode o istim temama. Glazbenik može improvizirati na neku temu u radosnom raspoloženju, a nakon toga može improvizirati na neku melodiju u tužnom raspoloženju. Melodije služe kao predmet obrade, a sadržaj rasprave donosi se kroz improvizaciju, dok publika svjedoči tom iznošenju podataka, poput žirija ili porote na sudu. Glazbenici s publikom dijele svoja uvjerenja, istinu o onome što su iskusili, i to prenose kroz glazbu.«
Iako je proučavao i u svoju glazbu uključivao razne žanrove, Moffett je tijekom cijele svoje karijere ostao blizak jazz idiomu. »Jednostavno, suština jazz glazbe je u swingu«, tvrdi. »Ustvari, koncept trija Nettwork, iako ulazimo u različita područja, zasniva se na swingu. Swing je poput rada sata. Nema veze što je, važno je da swinga. Sva glazba swinga. Irska glazba swinga, afrička glazba swinga, brazilska glazba swinga, country & western glazba swinga. Indijska klasična glazba također swinga. Swinga u međuprostorima. Ovisi kako ju interpretiramo i kako ju dijelimo. Zato sam utemeljio sastav Nettwork, da bi ljudi čuli što je u stanju osmisliti otvoren um, um koji s razumijevanjem može iskoristiti tradiciju kvalitetne glazbe, spojiti razne elemente i od toga stvoriti jaaazz, jer jaaazz je univerzalan jezik, jaaazz je za sve ljude, jazz je glazba humanosti, jazz je američka forma umjetnosti. Amerika je posebna zemlja u kojoj žive razni narodi i zato možemo putovati i svirati tu glazbu za sve. Ako radimo na taj način, možemo dijeliti predivne utjecaje svake od tih kultura. Sve ovisi o tome što tražimo, što vidimo i o čemu razmišljamo. Glazba je veća od toga. Organska je. Ona je sam život, dah, zrak. Glazbenici se moraju pripremiti, moraju biti sigurni da će imati vremena za odmor kako bi se publici predstavili na najvišoj razini. Moraju se pobrinuti za putovanje, da bi bili sigurni da će na vrijeme stići na koncert. Sve to iziskuje puno energije. Svaki dan novo okružje, novi prostor, različite zemlje, različiti ljudi, različite osobnosti. Ako niste otvorena osoba i ne možete se prilagoditi, ne možete svirati jazz, jer jazz traži izvođače otvorena uma, one koji će prihvatiti nove kreativne mogućnosti.«
Takav način razmišljanja odražavao se na njegov autorski rad, a Moffett je bio plodan i osebujan skladatelj. Doima se kao da je svaka njegova skladba neka priča iz njegovog života. »Važno je da kroz skladbe govorim istinu«, rekao je. »Kad pišemo glazbu uglavnom to činimo nadahnuti životnim iskustvima, nečim o čemu gajimo snažne osjećaje, jer kad kroz glazbu govorimo istinu ljudi će to osjetiti i poistovjetiti se s time. Jednom, u 1990-ima, s mojim sam jako dobrim prijateljem Kennyjem Garrettom bio na turneji na Sardiniji. U jednom trenutku stajao sam na balkonu i ugledao NLO kako leti iznad nas. U prvi čas zapitao sam se nije li to zrakoplov, ali znam kako izgleda zrakoplov. Ovaj je objekt bio kružnog oblika i zelene boje, kretao se, ali nije se čuo zvuk, no bio sam sam i nisam to mogao dokazati. Zato sam, nadahnut tim iskustvom, snimio album »Planet Home« koji sam objavio 1994. Dakle, ta je glazba proizašla iz mojeg životnog iskustva. Oponašao sam to što sam vidio pokušavajući to predstaviti kroz zvuk. Istoimena skladba zvuči treperavo, brza je.«

Kreativni mod

Tako je djelovao i s Nettwork triom, jednim od najvažnijih sastava koje je vodio. Izvodio je skladbe nadahnute životnim iskustvima. »Glazba je tu zbog komunikacije, međusobnog slušanja, ali i riskiranja kako bismo razbili konvencije«, objasnio je. »Pokušavamo nešto postići istražujući. Primjerice, imamo suvremenu medicinu koja može ljudima pomoći u izlječenju, mogućnosti ispitivanja atmosferskih prilika koje djeluju na naš okoliš, svemira, otkrivanja novih zvijezda… Tako nešto nismo mogli istraživati prije dvadeset i pet godina. To je poboljšanje, napredak. Sve te podatke možemo koristi kao osnovu na kojoj gradimo glazbu, kao što imamo nove kreativne mogućnosti uz pomoć tehnologije. Također razmišljamo o novim kreativnim načinima stvaranja glazbe zasnovanim na bogatstvu koje nam je dostupno. Zahvaljujući internetu dolazimo do toliko podataka da, primjerice, pritiskom na tipku možemo slušati tradicionalni jazz, a pritiskom na drugu tipku možemo slušati potpuno drukčiju glazbu. No, sjajno u jazzu je to da objedinjuje različite glazbene stilove iz raznih dijelova svijeta, ne nužno world musica, kvalitetne univerzalne glazbe koja ispoljava radost, što je povezano sa svima. Početkom 1990-ih snimio sam CD pod naslovom »Nettwork«, koji je objavila diskografska kuća Blue Note. Želio sam utemeljiti sastav/projekt s tim nazivom kako bih objedinjavao mnoge različite vidove glazbe i spajao različite glazbenike, razviti mrežu u cilju sjedinjavanja ljubavi prema jazz glazbi. Uvijek je dobro biti povezan. Cilj djelovanja sastava Nettwork je povezivanje ljudi. Primjerice tijelo – oči, nos, uši, usta, srce, jezik – sve je povezano, a svaki dio tijela je važan, kao što je u sviranju glazbe važna svaka sitnica. Živimo na Zemlji koja ima oblik kruga, a ako imate krug imate ciklus, kontinuitet strujanja. Ravnoteža. To je poput mijena koje se događaju s vodom. Voda dolazi u more, odlazi gore, stvara oblake i što se događa? Kiša pada i voda se ponovo slijeva u more. To je ciklus. Sve se nastavlja kretati. Dakle, glazba je voda. Jazz glazba je voda! Ona je sam život, suština postojanja, kroz istinsku improvizaciju. Improvizacija je predivna jer nikad ne znamo što će se dogoditi – oh imam sastanak, pobjegao mi je taksi, nisam znao da ću imati taj telefonski poziv, moram se nositi s time…
Sve što činimo je improvizacija, bez obzira koliko smo profesionalni, uvježbani i pripremljeni. Kako se nosimo s time ovisi o tome koliko je dobra skladba i koliko je dobra improvizacija. Ne možemo napraviti baš sve što poželimo, ali moramo napraviti nešto, i to na način koji ima smisla, koji donosi ljubav, svjetlo. Zapravo, ako si damo šansu da to napravimo, možemo ostvariti veći napredak nego što smo mislili da možemo. Ne moramo ostati u, kao što ja to kažem, mračnom dobu. Dobro je da uđemo u novo doba, ali moramo zadržati ljubav, jer bez ljubavi nemamo ništa. Ljubav je najvažnija na svijetu. Dok god imamo ljubav imat ćemo život. Ljubav je poput svježeg zraka, poput vode. Bez vode i zraka nema života. Nije važno koje su razlike između kultura i ljudi, sva ljudska bića trebaju ta dva elementa da bi živjela. Usredotočimo li se na taj vid humanosti i života donijet ćemo bolje pozitivne vibracije na planet i poboljšati mogućnoti za dijeljenje ljubavi i jedinstva. Okupio sam sjajne glazbenike koji mogu proizvesti te vibracije i koji su dovoljno raznovrsni da mogu svirati različite glazbene stilove. Radi se o umreživanju stilova, ali i umreživanju umjetnika koji imaju isti interes u istraživanju kreativnih mogućnosti. U glazbi ovog sastava osjeća se sloboda u biranju stilova. Slobodni smo stvarati glazbu koja je bliska našim srcima i odabiru da budemo ovdje, s vama, da dijelimo to važno iskustvo. Umjetnicima je teško ostati u tom kreativnom modu, jer još uvijek imamo sve te svakodnevne aktivnosti kao što su odlazak u dućan, natočiti gorivo u auto, pobrinuti se da doručak bude na stolu, poput svih ostalih, ali ako ostvariš nešto vezano za kreativan proces, to donosi svjetlo u ljudske živote. Nije svaki dan savršen. Dakle, vjerojatno su na našim koncertima prisustvovali ljudi kojima taj dan baš nije bio dobar, ali naš je posao da ih glazbom usrećimo kako bi zaboravili na poteškoće ovoga svijeta, barem na nekoliko sati.«

Smrtno prestrašen

Charnett Moffett je bio poznat i po osmišljavanju glazbe koja pomaže u liječenju ljudi. »Niže frekvencije djeluju opuštajuće na moždane stanice, istjeruju stres, pospješuju opuštanje stanja uma, a visoke frekvencije razbuđuju moždane stanice«, objasnio je. »Frekvencije možemo koristiti na određene načine kako bismo poticali proces razmišljanja i izlječenje ljudi kroz glazbu. Na svoj album »Treasure« uvrstio sam skladbu »Sound Healing«. Napisao sam i druga djela nadahnuta istom tematikom. Riječ je o poticanju kreativnog procesa i opuštanja energije. Primjerice, zubari umjesto davanja anestezije danas puštaju određenu glazbu kako bi pomogli osobi da se opusti prije nego krenu popravljati zub. Glazba ima puno namjena. Može biti za zabavu, ples, iscjeljivanje tijela, opuštanje, punjenje energijom, umanjenje stresa, poticanje uzbuđenja, primjerice pomaže piscima da otkriju nove načine percepcije, ljubavne pjesme mogu potaknuti sjećanja na određene događaje iz nečijeg života. Glazba može pobuditi toliko puno različitih osjećaja. Kvalitetna glazba, ona koja je kao takva priznata u našem sustavu, uvijek se kreće. Jedno je napraviti pjesmu koja će postati hit i s kojom ćete zaraditi puno novaca, ali će brzo pasti u zaborav, a drugo je napraviti nešto što će biti prepoznato i ostati doživotno, jer slušatelji razumiju taj osjećaj. Samo zato što netko određeno glazbalo koristi u pratnji, ne znači da ga ne može koristiti kao vodeće ili solo glazbalo kako bi izrazio što god želi reći u razgovoru. Primjerice, kad govoriš ljudima tvoj glas ima tvoj vlastiti registar i zvuk. Ti imaš dubok glas, ali trebaš izraziti i reći što želiš o bilo čemu što želiš. U tom trenutku ti vodiš. Slučajnost je da je ton kojim govoriš podešen na nisku frekvenciju. Istu teoriju primjenjujem na stvaranje glazbe. To sam primijenio na snimanjima svojih ploča. Uvijek nastojim pronaći načine da glazba zvuči normalno za ljude, da slušajući zvuk ne moraju razmišljati koje ga glazbalo proizvodi, da se stope sa zvukom glazbe.«
Moffett je bio sjajan kontrabasist i bas gitarist, a i pjevao je. Posebice su uzbudljive bile njegove arco izvedbe, kad je svirao kontrabas gudalom. »Kad sviraš gudalom, to omogućuje neku vrstu pjevajućeg, liričnog pristupa«, rekao je. »To je nešto poput Dragonettijeva »Concerta«, djela klasične glazbe, ili drugih djela koja su pisana za kontrabas kao solo glazbalo. Sviranje gudalom, arco sviranje, omogućuje da se ostvari efekt pjevanja, sviranja melodije. Tada je koncept korištenja glazbala sličan korištenju glasa. No to sam s vremenom zapostavio. Naime, u jednom smo trenutku u sastavu Ornettea Colemana svirali trojica basista, a ja sam tada svirao fretless bas gitaru. Kad sam počeo svirati s McCoyjem Tynerom, u čijem sam sastavu zamijenio Stanleyja Clarkea, već na prvom snimanju svirao sam kontrabas i fretless električnu bas gitaru. U tom razdoblju, nakon što sam s oba glazbala sudjelovao u snimanjima toliko predivnih ploča, više sam se posvetio fretless basu. Kako god se izražavate, svirate li violinu, saksofon, glasovir, trubu, bas, izražavate li zamisli, improvizirate, nije važno koje glazbalo svirate. Važno je što stavljate u glazbalo i donosite pred slušatelje, jer na kraju morate shvatiti da je glazbalo samo stroj, a naš mozak tom stroju daje naredbe što će raditi.«
Spomenuta suradnja s McCoyem Tynerom za Moffetta je bila prava jazz škola. »Bilo je to najdojmljivije iskustvo u mojem životu jer njegova je glazba toliko slobodna, ali također strukturirana«, rekao je. »Znao je kako u trenutku naglasiti bitno. Tijekom šestogodišnje suradnje s njim moj je mozak pohranjivao i procesuirao ta iskustva. Divna iskustva nosim iz suradnji s mnogim fenomenalnim glazbenicima. Sjajno je bilo svirati s Artom Blakeyjem, prije nego sam počeo svirati u sastavu Wyntona Marsalisa. Nitko ga nije mogao izbaciti iz takta jer svirao je tako moćno da si se jednostavno morao držati onoga što je on svirao. Dok sam svirao s njim preplavio bi me osjećaj radosti i zahvalnosti. Također bio sam smrtno prestrašen. Nije on učinio ništa da bih bio prestrašen, nego sam sam sebi stvorio taj pritisak. Ostvarivao je uvjete u kojima su se svi osjećali ugodno. Naime bilo mi je stalo da sve dobro odsviram, da ne napravim niti jednu grešku i da glazba bude dobra. Bio sam isprepadan, prestravljen, zbog mojeg unutrašnjeg osjećaja prema glazbi koju sam stvarao s majstorom glazbe, no uvijek treba prebroditi takve stvari. Kad sam svirao s Joeom Hendersonom, on nam je često govorio: »Što god se dogodilo ne paničarite!« Puno je puta to ponavljao, sve dok nisam postao živčan i zabrljao. No poslije toga sve je bilo u redu.«