ELIS LOVRIĆ

Istarska kantautorica o kultnoj ulozi u “Vježbanju života”: “Zbog Fanice sam plakala i prije 30 godina, a plačem i danas”

Sandy Uran

Fanica me kao uloga duboko obilježila, možda jer je to stvaran lik, možda jer sam dobila jednu od najljepših uloga riječkoga kazališta, možda jer se te 1990. godine oko predstave, jednom riječju, događalo nešto čudesno. Fanica me vezala za Rijeku zauvijek jednom nevidljivom, čvrstom niti



Glumicu i pjevačicu Elis Lovrić prvi put na daskama što život znači gledali smo prije tri desetljeća u riječkom kazalištu u predstavi »Vježbanje života«. Ovoga ljeta nanovo smo je gledali u ulozi Fanice u »Vježbanju života – drugi put«, koji je na repertoaru ovih dana. No, gledali smo je i na ovogodišnjoj Dori na kojoj se predstavila pjesmom »Jušto«, te na 23. Večerima dalmatinske šansone na kojima je izvela pjesmu »Je ča je«, za koju je dobila nagradu za najbolje kantautorsko djelo.


U razgovoru koji je dala za naš list otkrila nam je kako joj je bilo ponovo tumačiti ulogu Fanice i što je veže za tu ulogu, ali i što je pokreće u njenom stvaralaštvu koje se iz glume pretače u pisanje poezije i glazbe.


– Glumiti Fanicu bilo je nadnaravno. Osjećala sam se kao da lebdim nad scenom kad sam dolazila po muža Carla i sina Fumula, kad sam svom Carlu nosila prsten morčića. Što može jedna studentica glume poželjeti više… Još se živo sjećam, redatelj Georgij Paro došao je na našu ispitnu predstavu, Molierovog »Mizantropa«.




U jednom trenutku se okrenuo, pokazao na mene i rekao: »Mala, dobro je!«. Tek kasnije sam doznala da sam upravo tog trenutka dobila ulogu Fanice. Toliko sam se uživljavala u Faničinu svetu Eufrozinu i koludricu bez očiju da me svaka predstava duboko dirala, znala sam plakati kao i u ovoj novoj Fanici. I stalno sam se nadala da ću opet igrati moju Fanicu.


ELIS LOVRIĆ


Kad više nisam mogla čekati, iz mene su provreli stihovi i note i svu ljepotu koju sam osjećala, stavila sam u tu pjesmu posvećenu njoj. Sada, 13 godina nakon što sam je napisala i 30 godina od premijere, opet sam Fanica, opet sam ušla u moj prvi teatar čija scena uvijek obitava u mom srcu. Na toj sam sceni položila prijemni ispit za Akademiju i naučila glumačke tajne. Zahvalna sam intendantu i redatelju Marinu Blaževiću što je moju »Fanicu« uvrstio u ovo novo »Vježbanje« i rekao da sam svojom pjesmom održavala duh predstave živim sve ove godine.


Teška vremena


Ima li neka vaša osobna obiteljska priča doticaja s predstavom?


– Moji roditelji nisu nikada puno pričali o teškim vremenima iz prošlosti, ali kad pomislim na Rijeku i »Vježbanje života«, dođe mi slika Carla, Faničinog muža koji je, došavši iz Italije, radio u škveru u riječkoj luci i istovremeno slika mog nonića Vicka koji se, pošavši trbuhom za kruhom, ukrcao na trabakul u istoj luci ne znajući gdje će ga odvesti. Ne znam, takvi detalji u meni izazivaju poveznicu i neku toplu nijansu u sjećanju.


Rijeku, osim po studiju i mom prvom teatru, pamtim po jednoj posebnoj priči kad je moja nona Zora cijelu noć hodala iz Svete Marine do Rijeke da bi stigla u ranu zoru i čekala dugi red da kćerima za krizmu kupi njihove prve sandale u životu. Uloga Fanice me duboko obilježila, možda zato što je to stvaran lik, možda jer sam dobila jednu od najljepših uloga riječkog kazališta, možda jer se te 1990. godine oko predstave, jednom riječju događalo nešto čudesno. Fanica me vezala za Rijeku jednom nevidljivom, čvrstom niti zauvijek.


Recite nam nešto više o novom albumu na kojem će se naći i pjesma koju izvodite u predstavi »Vježbanje života – drugi put«?


– To je album koji čini jedinstvenu cjelinu s knjigom »Kanat od mora«. Kao glumica, osjećam potrebu izraziti se i dramaturški pa su tako i moje knjige i moji nastupi i sami aranžmani pjesama osmišljeni na takav način. Mogu pristati na nekakav tehnički nedostatak ako nema druge solucije, ali kidanje emocionalne linije ne dozvoljavam ni u glazbenom, ni pjesničkom, ni grafičkom, niti u predstavljačkom smislu. Što će mi sve, ako nema priče, ako nema ljudskog duha koji daje smisao.


Album je to u kojem pjevam knjigu i pričam pjesmu – komad jednog života. Pjesme iz knjige bit će na albumu u istom redosljedu, a tako i svi govoreni tekstovi, baš onako kako to činim kad ih odigram na sceni – kao kratke uloge. Bit će to jedan pjevačko-glumački album. Iako me od toga odgovaraju, moju »Malu priču o velikom brodu« i govoreni uvod u »Fanicu« toliko duboko osjećam da ću kao prava tvrdoglavka vjerojatno ipak sve to staviti na album.


Kakvi su dojmovi s 23. večeri dalmatinske šansone gdje ste nastupili s pjesmom »Je ča je« koja je proglašena najboljim kantautorskim djelom ?


– Sretna sam što sam dobila baš tu nagradu, nagradu za najbolje kantautorsko djelo, jer je u toj jednoj riječi, u riječi kantautorica, sadržana bit onoga što radim u glazbi. Nas kantautora koji radimo sve nema puno. Većinom se glazbenici usredotoče na jedno područje glazbenog stvaralaštva, na primjer interpretatori/izvođači ili tekstopisci ili skladatelji ili aranžeri/producenti. Kantautor pokriva bar jedno od autorstava i pjevanje, a u mom slučaju se sve to spojilo.


Zato se iskreno ponosim ovom nagradom. A dodatna nagrada je svirati na krilima orkestra i sjajnih pratećih vokala pod dirigentskom palicom maestra Marušića. Bilo je divno osjetiti taj njihov glazbeni i ljudski polet. K tome, moj dugogodišnji suradnik Stjepan Večković, izradio je gajde baš za ovu pjesmu i to su prve gajde uživo u povijesti šibenskog festivala.


ELIS LOVRIĆ


Novo normalno


Ova je godina za vas posebna, osim korone, obilježili su je brojni glazbeni nastupi. Najprije na Dori, potom u Šibeniku. Kako doživljavate sav taj šušur unatoč »novom normalnom«?


– Moja situacija je vrlo specifična jer svoje projekte osmišljavam sama i vodim ih od A do Ž. Nemam puno vremena za jadikovanje, meni je svaki projekt, da ne kažem svaki dan, »novo normalno« jer se moram ekspresno prilagođavati gomili okolnosti i neočekivanih događaja, tako da mi je ovo »novo normalno« još jedno u nizu »novo-normalnih« situacija, samo što me u ovoj situaciji više ljudi razumije nego inače, jer smo svi zajedno u »sličnoj« situaciji.


Kako doživljavate ovo razdoblje koje je obilježeno koronavirus krizom?


– U životu sam najviše posvećena onome što volim, a smetnjama dam prostora koliko je neophodno da se previše ne »naguravaju« s mnom. Tako mi je to »off« razdoblje omogućilo dosta toga što nisam prije stizala. Nadoknadila sam mnoge nevidljive poslove, zasadila vrt, nagledala se crvenih zalazaka sunca, napisala i aranžirala nekoliko novih pjesama… a naše Hrvatsko društvo skladatelja, kad je situacija bila na početku šokantna i svi nastupi su se naglo otkazivali, podržala je svoje autore da možemo blaže izgurati bar taj prvi period, tako da se nisam osjećala ostavljena na cjedilu. I Ministarstvo kulture je pomoglo.


Kako stvarate: inspiracija dolazi dok ispijate prvu jutarnju kavu, tijekom šetnje prirodom…


– Za inspiraciju mi ne treba puno, jer svaki trenutak u životu mi je inspiracija. Novih pjesama ima uvijek. Najveći broj mojih pjesama nastaje uz gitaru. Volim raširiti papire po krevetu ili kauču i s gitarom u ruci ponavljati pjesmu unedogled dok je ne završim. Nekad to traje danima, a neke se pjesme pišu godinama i čekaju da im dođe vrijeme. Stalno stvaram… I kad ne stvaram.


Na rubu kreveta


Vaš glazbeni izričaj je specifičan jer pjevate na labinjonskome. Podsjetimo se, kako i kad je počela ta priča?


– Sjećam se tog trenutka kao sada: sjedila sam na rubu kreveta i razmišljala o riječima Lewa Huntera: »’Daj nam nešto tvoje specifično, što se razlikuje od našeg, ali ćemo osjetiti kao svoje«. Zapitala sam se po čemu se ja to mogu razlikovati u svojoj glazbi od drugih, kao odgovor počela sam improvizirati na mom labinjonskom i izašla mi je skoro cijela prva strofa pjesme »Tić« ko iz šuba. Osjetila sam nešto posebno i znala da je to – to. U kratkom roku napisala sam nekoliko pjesama na labinjonskom i nakon prvog nastupa uslijedili su pozivi jer je reakcija ljudi bila pozitivno burna. Labinjonski koji slovi kao ‘’najkineskiji’’ istarski dijalekt izazvao je totalni preokret i ljudi su ga napokon osjetili kao poetičnog i melodioznog, a ne više tako nerazumljivog.


Negdje sam pročitala da u rujnu idete na festivalsku mini turneju. Kakvi su vam općenito planovi za budućnost?


– Nažalost, upravo sam doznala da su izvedbe u Sloveniji i Italiji otkazane. Srećom, finalnoj večeri u Bujama za sada ne prijeti nikakva opasnost, i nadajmo seda će tako i ostati. Radi se o lijepom projektu, Istroveneto festivalu koji njeguje dijalekt koji mi je u djetinjstvu bio moj drugi materinji jezik. Na festivalu sudjelujem s pjesmom »Se ti vol« (»Ako želiš«) koju sam skladala i snimila baš za tu priliku. Finalna večer novih skladbi održat će se 19. rujna u Bujama. Radujem se i nastupu i druženju.
Koncertno predstavljanje moje knjige pjesama »Kanat od mora/« prve na svijetu laninjonsko-japanske knjige, već je dvaput odgođeno, kao i sam put u Japan. Čekamo bolja vremena. Trenutno snimam dva nova albuma, a u jednom od njih se nalazi i skladba »Je ča je« za koju sam dobila nagradu na festivalu.


Odmor duše


Kako provodite vrijeme i kako punite baterije kad ste na odmoru?


– Uh, da bar jesam na odmoru! Ali sreća je što je moj posao za mene istovremeno i rad i odmor duše. To je izraz onoga što volim i što sam oduvijek željela, ma koliko god nekad naporno bilo. Tako, uz »odmor« često dobijem neke nove upite ili ideje kojima ne mogu odoljeti i eto ti ga na. No, moram reći da je ovaj Šibenski festival izazvao nešto posebno ove godine, cijeli niz meni upečatljivih događaja. Nakon nagrade i krasnog druženja u prostorijama Šibenske narodne glazbe u kojima je stvarao i naš legendarni kantautor Arsen Dedić, krenula sam ispuniti obećanje dano mom profesoru likovne umjetnosti iz osnovne škole, Emilu Bobanoviću Ćoliću.


Toliko emotivan susret s njim i njegovom suprugom Ljiljanom ispunio me za bar 3 nove pjesme. Duh 20-godišnjaka u tijelu 95-godišnjaka koji još uvijek vozi auto s nevjerojatnom lakoćom, oči koje iskre kao dva fenjera, potezi kistom k’o mačem – to su ljudi koji me nadahnjuju svojom prisutnošću! Pobjeda duha i ljubavi u svakom smislu!


I da ne bude kraj emocionalnom ljetu, popodne nakon toga, otišla sam do rodne kuće mog nonića u šibensku Rogoznicu. Sjesti uz taj kantun kuće koji je do pred dvije godine dodirivalo more, kupati se na plaži djedovog djetinjstva na rtiću širine tek 100-tinjak metara, a odmah nakon toga gostovati u emisiji »Dobro jutro Hrvatska«… ne znam da li su mi se uopće još slegli dojmovi.
A na samoj Šansoni, neki su me susreti neočekivano nadahnuli i sad završavam novu pjesmu koja mi ne da mira. Morat ću je pod hitno snimiti kod Mateja u studiju! To je moje punjenje baterija. Kad se za glazbu »praznim«, tada se punim.


Kratka biografija

Istarska kantautorica i akademska glumica poznata je po svojim pjesmama na labinjonskoj cakavici, ali i po tome što govori pet i pjeva na deset jezika, na koliko su do sada prevedene njezine pjesme. Piše, sklada, aranžira, producira i samostalni je izdavač svoje glazbe i poezije. Do sada je izdala dva albuma: »Merika« i »O canto do Istria« koje je osim u Hrvatskoj predstavila u Brazilu, Italiji, Njemačkoj, a čeka je i gostovanje u Japanu. Kao glumica igrala je brojne glavne uloge u dramama i mjuziklima te primila nekoliko prestižnih nagrada. Osim Rektorove nagrade za ulogu Fanice i Premio alla vocazione za ulogu Agneze, u 2018. godini dobitnica je Nagrade Istriana za kulturu, a 2019. osvojila je drugu nagradu stručnog žirija u Šibeniku na Večerima dalmatinske šansone sa svojom skladbom »Od kad te poznon«. Proglašena je kantautoricom godine 2019. i primila najstariju hrvatsku godišnju glazbenu nagradu Music pub. Njezini stihovi postaju glazbeno i književno štivo u školama diljem Hrvatske. Grad Labin joj je u tu počast posvetio stepenište s njezinim stihovima iz pjesme »Kolor« u srednjoj školi »Mate Blažina«, a nedugo nakon toga, u studenom 2019. labinjonska cakavica je službeno postala zaštićeno nematerijalno dobro Republike Hrvatske. Elis je tome dala svoj veliki doprinos te ju je gradonačelnik Labina već 2017. proglasio ambasadoricom labinjonske cakavice.

Što privatno slušate, koji su vam glazbenici bliski po senzibilitetu?


– Glazbu slušam najviše u autu dok vozim, a tada najčešće radim i svoje vokalne i gudačke aranžmane. Kad ostane vremena, slušam radio ili live albume Simona & Garfunkela, Sarah McLachlan, Tine Turner, Princea, a ono što me oduševljava su profinjeni, a moćni aranžmani velikih orkestara s istaknutim gudačima i ritmom timpana koji »udaraju« u srce.


Kao glumica, kakve filmove volite gledati?


– Kao mala sam obožavala Hitckockove filmove, a najsretnija sam bila kad bih morala ostat doma i ne ići u školu. Gledala bih dokumentarce o životinjama koji su se prikazivali u jutarnjim satima, legendarnu emisiju Opstanak ili Survival.
Bez obzira što sam glumica, i dalje gledam filmove jednostavno fascinirana lijepim kadrovima i pričom koja te uvuče u film. Odmah razmišljam i kako je to snimljeno, i koja je glazba u pozadini, i sve doživljavam i s tog aspekta, što mi ne umanjuje doživljaj. Ako nešto ne valja, odmah krivim redatelja, kameru, svjetlo, a ne glumce i nađem stotinu opravdanja zašto nisu nešto dobro izveli. Odlična sam u opravdavanju ugroženih vrsta.


Da vam se pruži prilika, u kakvom biste filmu voljeli glumiti i s kojim redateljem?


– Clint Eastwood, na primjer. Odlična psihološka razrada likova, tečna priča, kadrovi koji prenose srž.


A koje biste uloge još voljeli ostvariti na kazališnim daskama?


– Kao što sam jako željela ponovo igrati Fanicu, često pomislim na »Agnezu Božju« gdje sam igrala Agnezu. Sada bih međutim voljela igrati doktoricu Marthu Livingston koju je tada igrala Ena Begović. Dođe mi neka knedla u grlu kad se sjetim Ene. Ena me na svakoj probi ohrabrivala iz srca. Bila sam studentica glume kad sam igrala Agnezu. Kasnije sam u Italiji dobila nagradu baš za taj Agnezin monolog na talijanskom. A da ne govorim koliko bih bila sretna da Neva Rošić igra časnu majku Miriam Ruth koju je i tad maestralno igrala. Neva mi je kao kazališna majka i toplo mi je pri duši kad je gledam kako s 85 godina s takvom snagom i živošću opet s nama igra »Vježbanje života – drugi put« koje joj je posvećeno.


Labinjonsko-japanska knjiga

Pjesma »Fanica« objavljena je 2017. godine u mojoj dvojezičnoj knjizi pjesama »Kanat od mora – O canto do mar«, a ove 2020. godine svjetlo je ugledala i prva na svijetu labinjonsko-japanska knjiga u kojoj i kratka priča i pjesma o Fanici imaju svoje posebno mjesto. Čim se poslože povoljnije okolnosti, održat ću koncertnu promociju knjige i moje Fanice koju ni korona ni nikakve druge prepreke ne mogu pokolebati u ostvarenju.

Od drugih kazališnih uloga, voljela bih napraviti duodramu o susretu Kasandre i Ifigenije, na svoj način. Obje su uloge za koje sam emotivno vezana jer su mi obilježile studij glume. Ifigeniju sam igrala na prijemnom i za diplomski, a Kasandru sam igrala na prvoj godini. Kasandra je bila proročica kojoj nitko nije vjerovao, premda je uvijek bila u pravu, jer ju je na tu sudbinu prokleo Apolon koji se bio zaljubio u nju, ali mu ona nije uzvratila osjećaje. A Ifigeniju je vlastiti otac žrtvovao na oltar kako bi spasio Aulidu. Nekako sam se poistovjetila s ta dva lika jer ni meni nitko nije vjerovao da se na labinjonskom može snimiti dobra pjesma pa su mi »za pet let rekli da sam pravo imela«, a roditelji su mi zamislili sasvim drugu sudbinu i nisu vjerovali u moj odabir. Baš bi me zanimalo vidjeti što si njih dvije imaju reći.


U kakvoj literaturi posebno uživate?


– Točnije bi bilo reći uživala sam, jer sada jednu knjigu mjesecima vučem po torbama i nekad odložim nepročitanu za bolja vremena. Ono čime sam fascinirana su nezavisne istraživačko-znanstvene knjige o biokemijskim procesima u tijelu, knjige o ljekovitim biljkama koje mogu čitati uvijek iznova i istinite iskustveno-motivacijske knjige o ustrajnosti i pobjedama ljudskog duha. Od knjiga koje sam nedavno pročitala izdvojila bih »Ne daj hrpi da te iscrpi« Tamare Kajare. Knjiga je direktna, jednostavna i efikasna, i bila mi je korisna. Pomogla mi je za vrijeme korone da napravim malo reda u svom okolišu i prostoru, a i u svom životu.


Sirova hrana


Zbog životnog poziva vjerujem da pazite na prehranu i da vježbate. Kako održavate zdravlje, kondiciju i lijep izgled?


– Hvala na komplimentu! Još sam ‘95. otkrila sirovu hranu koja me preporodila i od tada je ona moj većinski obrok. Uglavnom konzumiram juhe i salate. Što se tiče vježbi, moje omiljene su Egoscue vježbe, koje su prilagođene svakoj pojedinoj osobi, ovisno o dijelovima tijela na koje se osoba želi koncentrirati. Nažalost, premalo spavam jer uvijek želim završiti previše stvari odjednom. No, strast i entuzijazam me ispunjavaju do te mjere da mi sve to kompenziraju, a ja sam zahvalna što radim ono što volim.


Za svaki nastup pomno birate garderobu, osmišljavate styling. Pomaže li vam netko ili to radite po svom nahođenju?


– Do sada sam osmišljavala i kombinirala uglavnom sama ili davala smjernice što želim, kao u slučaju prošlogodišnje Dore (»All I really want«) i Splitskog festivala (»Sretno ti bilo«) kad sam naručila haljine od Laardesigna iz Pule. Iznimka su ovogodišnji Zagrebački festival (»Vidim da si tu«) i Dora (»Jušto«) kad sam kontaktirala Igora Dobranića, čije kreacije sam već ranije nosila, te sam se prepustila njemu u osmišljavanju stylinga.


Osobno kakav modni stil preferirate te imate li neki modni fetiš?


– Onaj u kome se osjećam dobro, osnaženo i u skladu s onim što predstavljam u tom trenutku, bilo da je to scenski nastup, odlazak u teretanu ili shopping za kućne ljubimce. Volim monokromatiku na sebi, ali s pomaknutim krojevima. Od modnog fetiša samo gitara koja dobro svira i stabilne cipele.


Koliko vam je dizajn, slikarstvo, ljepota ambijenta, onoga što vas okružuje, važno?


– Jako. Baš zato što sam odrasla ne imajući mnogo, ali imajući prirodu oko sebe, taj sklad i ljepota prirode su mi parametar onoga što volim. Naizgled jednostavnost, a tolika razrađenost u detaljima. Volim finoću koja je rezultat snažnog duha, a ne slabosti. Volim snagu koja je tu i djeluje kad treba, a ne trsi se jer tad uglavnom i nije snaga. Volim kaligrafiju.


Uokvirene poruke meni važnih osoba su mi najljepše slikarsko djelo. Volim crno-bijelu fotografiju. Volim slikare duše. Kao mala sam voljela Moneta, a sad volim čvrste poteze. Od nedavno mi stan krasi nekoliko djela Emila Bobanovića Čolića koji u svojoj 95. godini s takvom žustrošću povlači kist, sagiba se nad platnom na podu… Ta snaga jednostavno ostaje zapečaćena na slici.


Što reći o ljubavi….


Za kraj nam otkrite kako gledate na muško-ženske odnose, ljubav, te kako biste definirali ili opisali svoju životnu filozofiju?


– A što reći o ljubavi…. samo autentičnost, iskrenost, dobrota i snaga nisu nikad banalne jer udaraju ravno u srce. Malo tko ima sreće sresti osobu svog života tek tako… Dojmljivo je doživjeti ljude koji se nakon puno godina iskreno, istinski vole. Od onih sam koji misle da je »meglio sola che mal accompagnata« (»Bolje sam negoli u lošem društvu«.


Ima li nešto što vas nisam pitala, a što biste možda voljeli istaknuti?


– Volim svoje kantautorstvo zvati »gola glazba«, volim da emociju ne zaguši nikakav višak, nikakav nepotreban ukras. Moji su aranžmani često gola pjesma ispletena glasovima ili gudačima koje »čujem« dok stvaram. Volim ostaviti slušateljima da osjete udarce svog srca umjesto silnih bubnjeva. Zato često »izudaram« moju gitaru. Sanjam bubnjara i udaraljkaša koji znaju svirati tišinu. Dugo nisam mogla naći osobu, producenta koji bi vjerovao u moj način glazbenog razmišljanja. Zato sam zahvalna što sam u jednom trenutku pronašla studio s pravim čovjekom za pultom koji me nije sputavao u mojim zamislima, koji je pustio da ispliva moje producenstvo kojeg sam se u biti bojala i pomogao mi svojim iskustvom i koprodukcijom. I kao što dragi Massimo pjeva: »Imam mali krug velikih ljudi s kojima sanjam, za koje se trudim, uz koje znam tko sam zapravo ja«, ti ljudi su moje dragocjene perle koje čuvam i nikome ne dam.


Purpurni namaz

Moj omiljeni purpurni namaz Iskombinirala sam ga sama kad nisam imala sastojke za jedan recept i jako se svidio mojim gostima i meni. Volim ga stavljati na špagete od sirovih tikvica ili mazati na laneno-bučine energetske krekere koje isto radim sama.


PURPLE RAIN NAMAZ


1 šalicu suncokretovih sjemenki (bolje ako su namočene preko noći ili bar 2 sata u vodi)


2 šalice bundevinih sjemenki


2 česna češnjaka


1 mala kapulica


sok 1 limuna


nekoliko grančica svježeg mažurana s mog balkona


2 sušene rajčice


1 paprika (crvena ako moguće)


2 žlice delikates kvasca


1 žlica maslinovog ulja


1 žlica konopljinog ili bučinog ulja


1 cikla sa stabljikama i lišćem


½ žličice soli otprilike


vode koliko treba (više za umak, manje za namaz)


Naravno, može se staviti samo maslinovo ulje ako nemate drugo, također samo suncokretove sjemenke bez bučinih ili pak dodati pinjole ili konopljine sjemenke.

Infobox (Okvir):


Infobox (Okvir):