»Ovo nije samo filmski festival, ovo je festival pokretnih slika koji želi povezati djela i autore vizualnih umjetnosti na jednom mjestu«, rekla nam je Fatma Kilani, direktorica videoart programa koja je, zajedno sa svojim suprugom poduzetnikom i vlasnikom moćne Kilani grupe, i pokroviteljica Gabes Cinema Fen festivala i dodala:

»Pokretanjem festivala htjeli smo Gabes pretvoriti u grad kulture i suvremene umjetnosti, filma i vizualnog stvaralaštva te educirati njegove stanovnike ne samo za vrijeme trajanja festivala, već i tijekom cijele godine.«

U tom je svom plemenitom naumu, i udruženim snagama sa svojim kolegama, umjetničkim direktorima i organizatorima, Fatma na dobrom putu.

U to smo se mogli uvjeriti na nedavno završenom 4. izdanju festivala koji se od 6. do 12. svibnja održao u ovom tuniskom mediteranskom gradu koji je, zahvaljući turbulentoj prošlosti, fosfatnoj industriji i neplaniranoj gradnji, umjesto turističkog bisera postao grad zagađenog zraka, zapuštenih fasada i ulica, nesređene infrastrukture i urbanog kaosa.

»Radimo i na tome da se ovaj grad s vremenom transformira i urbano, da se renoviraju hoteli, da se otvori više kulturnih ustanova«, otkriva nam naša sugovornica.

Unikatna pojava

Među mnogobrojnim filmskim festivalima na afričkom kontinentu i u arapskim zemljama Gabes Cinema Fen poprilično je unikatna pojava i ne može ga se etiketirati isključivo kao filmski festival jer riječ je o progresivnoj manifestaciji pokretnih slika koja uz klasični narativni film uključuje i razne alternativne i eksperimentalne vizualne forme u videoart, VR (virtualna stvarnost) programima, a u okviru festivala odžavaju se i izložbe fotografija, konceptualne postavke i instalacije te tematski paneli, predavanja i radionice.

Festival je očekivano i platforma za promociju nacionalne i arapske kinematografije i alternativnih filmskih formata koji, uz strane filmašice i filmaše, ugošćuje i niz domaćih i arapskih autora i producenata.

Žiri 4. izdanja Gabes Cinema Fen najboljim je dugometražnim ostvarenjem proglasio film »Pobuna« koji potpisuje domaći autor Jilani Saadi, a radi se o svojevrsnoj suvremenoj urbanoj bajci s nadrealnim elementima čija se priča odvija tijekom jedne noći.

Nagradu za najbolji kratki film dobio je libanonski redatelj Haig Aivazian za »Sve tvoje zvijezde su samo prašina na mojim cipelama«, poetičnu priču koja uspješno spaja humor, ironiju i (svakodnevne) životne apsurde vješto balansirajući između različitih žanrova, dok je najboljim VR ostvarenjem proglašen uradak »Rob tehnologije« u režiji dvojca Abir Bettaher i Alyja Yahia koji preispituju raširenu bolest suvremenog društva: ovisnost o društvenim mrežama i medijima.

Alternativno i moderno

»Nakon revolucije Gabes je bio krcat islamistima i jedan od vjerski najekstremnijih gradova u Tunisu pa smo, moj suprug koji je rođen u Gabesu i ja, smatrali da su gradu potrebne promjene i civilizacijski napredak za što su kultura i umjetnost itekako važni«, rekla nam je Fatma Kilani tijekom razgovora koji smo vodili u otvorenom atriju hotela Regina gdje su nas domaćini poslužili tradicionalnim tuniskim objedom: kus-kusom s povrćem, janjetinom i koftama – arapskim mesnim faširancima sa začinima – na kraju nam posluživši autentični crni tuniski čaj od mente moćnog okusa.

»Na samom početku najveći nam je izazov bio približiti stanovnicama Gabesa jedan ovako progresivan, alternativan i moderan festival pokretnih slika i videoumjetnosti«, otkrila nam je naša sugovornica, osnivačica i voditeljica neprofitne umjetničke organizacije La Boite kroz koju podržava i popularizira suvremenu umjetnost u Tunisu i šire pa dodala:

»U Gabesu je i danas vidljiv manjak kulturne dinamike i umjetničkih događanja pa smo i iz tog razloga htjeli da se njegovi stanovnici sažive s festivalom i da znaju da ga radimo i za njih i zbog njih, a ne samo za festivalske goste i profesionalce. To nam je bio primarni cilj.«

Bez hrvatskih ostvarenja

Na festivalu nije bilo hrvatskih ostvarenja, no vidjeli smo vrlo upečatljiv i snažan videoart uradak srpske filmašice s rimskom adresom Milice Tomić naslovljen »Ja sam Milica Tomić«.

Autorica se bavi osobnim i kolektivnim identitetom uz feministički podkontekst izgovarajući u kameru svoje ime na šezdeset i četiri jezika pri čemu svih šezdeset i četiri puta »mijenja« svoju nacionalnu pripadnost pa tako na nekoliko sekundi postaje i Hrvaticom.