LOKVE – Obilazak Lokava donio je susret s jednom Starom Majkom. Najstarija je to stanovnica Lokava. Ona poznaje sve. Cijelu povijest naselja, sve važne promjene; svjedočila je gradnji najvažnijih puteva koji su udahnuli život selu, ali i odlasku ljudi istim tim putevima. Družila se s uglednim hrvatskim umjetnicima, a pravila je društvo i poznatim filmskim likovima. S druge strane, i nju svi dobro poznaju. Obratila se svakom prvašiću po polasku u školu, sudjelovala u svim vjenčanjima i mjesnim ćakulama i nekako, kroz godine života, postala mjesto susreta, razonode, provođenja slobodnog vremena. Ipak, ova vremešna starica neće biti uvrštena u skorašnji popis stanovništva.

Intrigantna priča

Riječ je, naime, o 250 godina staroj lipi koja stanuje u Lokvama. Nije mogla naći bolju poziciju. Na trgu, ispod spomenika, između crkve svete Katarine i Osnovne škole Rudolfa Strohala, stoji i pamti. Iako nije u najreprezentativnijem izdanju, priča o njoj zaustavlja dah. Danas je, dva i pol desetljeća kasnije, ušla u uži izbor natjecanja za Hrvatsko stablo godine. Lokvarska lipa pamti i bolje dane, no nekoliko Lokvaraca se udružilo i odlučilo nominirati lipu za izbor. Taj je izbor znakovit jer se ne bira najljepše stablo, već ono s najintrigantnijom pričom. U promociji lipe kao jedinog stabla iz Gorskog kotara koje je ušlo u uži izbor za Hrvatsko stablo godine, može se glasati putem interneta, a u nastavku pročitati lipinu višestoljetnu priču.

Baš kao u Balaševićevoj pjesmi, i Gorani su jednom sadili lipu. Točnije, prije 250 godina žitelji Lokava zasadili su četiri lipe. Četiri mladice koje su tad bile najnovija investicija kojom se uljepšao gradski prostor. Kao što možete primijetiti, triju lipa više nema na vidiku. Uništili su ih ljudska nebriga, nemar i nepažnja. Jedina od te četiri lipe koja je preostala prije nekoliko godina ostala je bez svog najpoznatijeg dijela, bez svoje bujne krošnje. Ovom se akcijom nastoji očuvati ostatak stare lipe i podsjetiti Gorane na važnost toga stabla.

Igralište i hlad

Stariji stanovnici Lokava prepričavaju priču kako je nekada na mjestu današnje škole, preko puta crkve, bilo sjedište općine i mjesni ured. Parovi su tako prije crkvenog vjenčanja sklopili brak u prostorijama mjesnog ureda, stoga je lipa bila nezaobilazna ruta na putu između tih dviju ustanova. Svi su se vjenčani parovi i njihovi svatovi zastajali pozdraviti sa starom lipom, napraviti zajedničku fotografiju.

Kad je na mjestu mjesnog odbora otvorena škola, trg uokolo lipe postao je glavno igralište školarcima.
– Prema popisu stanovništva s početka prošlog stoljeća, u Lokvama je živjelo tri i pol tisuće ljudi. Sva djeca su za vrijeme školskih odmora bila vani i igrala se, a lipa nam je činila i igralište i hlad. Prisjećam se, nekolicina nas se znala uhvatiti za ruke ne bismo li je obgrlili. No, bilo nas je puno. Donja granica brojnosti razreda je bila trideset učenika, danas toliko čini polovicu škole, govori Lokvarac Josip Malnar.

Taj slikovit opis igre kraj Stare Majke danas živi još jedino u sjećanjima stanovnika. Prije nekoliko je dana u prvi razred osnovne škole u Lokvama upisano svega dvoje prvašića. Ispred lipe se sada igraju neki novi klinci, pedesetak školaraca Osnovne škole Rudolfa Strohala još uvijek ustraje u igri.

Simbol i inspiracija

Lipa je vremenom postala simbol kraja, inspiracija umjetnicima, pa čak i kulisa vrlo poznate serije.
– U vremenu kad je u zgradi pored bila općina, u podrumu je bilo nekoliko zatvorskih ćelija. Čak je i čuveni Dimnjačar bio zatočen u jednoj od njih, a svoj puni sjaj lipa je proživljavala u mnogim prethodnim jesenima, prisjećaju se žitelji.

Kad ta starija gospođa oboji pramenove svoje krošnje po jesenskoj modi, još više se istakne stotine godina živuće drveno tkivo. U danima listopada zlatno, crveno i žuto lišće popadalo bi na tlo glavnog trga te tako uveselilo mnogu djecu koja su u razasutom lišću vidjela nove instrumente za igru.
U tom okružju živog i glasnog, a opet pitomog i bajkovitog Gorskog kotara bilo je nemoguće ne naći inspiraciju. Za svog boravka u Lokvama lipi su prilazili i uglednici poput Janka Polića Kamova i Miroslava Krleže. Uz film i književnost, lipa je bila inspiracija i za glazbene uratke, pa mještani tako pamte lokalnu pjesmu »Lipa je mirisna«.

Stablo je postalo prirodni spomenik kraja, lajtmotiv prepričavanja uspomena lokvarskih izletnika i posjetitelja, a oni željni osvježenja mogli su ga potražiti u kafiću koji je poslovao u njegovoj blizini, a zvao se upravo – Lipa.

Možda naša lipa nije najljepša, ali je naša! – naglašavaju stanovnici općine i pozivaju svakoga da glasuje za Staru Majku.
– Mi zaposlenici hrvatskih šuma smo službenim putem dobili obavijest da se održava izbor, pa smo kao privatne osobe poslali prijavu da koliko-toliko očuvamo Staru Majku. Tema natjecanja je stablo za najljepšu priču, stoga se ova, možda i najpoznatija stanovnica ovoga kraja, sama nametnula. Ona godinama pozdravlja sve nas Lokvarce i jako je važna za naše mjesto. Ja sam se sa svojim prijateljima tamo znala igrati raznih igara. Lovice, skrivača, policajca i lopova… Lipa nam je bila svojevrsni poligon za svaku našu dječju ideju, govori Tamara Grgurić, jedna od osoba koja je zaslužna za to da je lipa ušla u uži izbor za hrvatsko stablo godine.

Čuvajući stoljetnost stabala u punom sjaju, možemo ostati u dodiru s djelima naših pradjeda i prabaka, a ponekad čak i usprkos svemu. Tragovi koji ostaju jedan uz drugi svjedoče o suosjećanju, a onda život nije samotan i taj se krug nastavlja.