Društvo arhitekata Rijeka započelo je ciklus predavanja riječkih arhitekata koji su djelovali u ranijim dekadama, a ostavili su neizbrisivi trag u urbanističkoj i arhitektonskoj slici grada. Kako ističe predsjednik Društva Gordan Resan, cilj je valorizacija riječkog kulturnog nasljeđa, a još više autora tih arhitektonskih ostvarenja, koja su u rangu tadašnje svjetske arhitektonske scene, dok su kod nas ostala u anonimnosti struke i kulturne javnosti.
Prvi susret na kojem se govorilo o arhitekturi grada Rijeke i okolice u periodu u kojem je Rijeka koju danas poznajemo izgrađena bio je posvećen radu riječkog arhitekta Željka Mahulje. Mahulja je tom prilikom održao retrospektivno predavanje te je otvorena izložba »80 godina života – 50 u arhitekturi«, koja prikazuje brojna Mahuljina ostvarenja kroz desetljeća.
Resan ističe da je ključni period u razvoju većih gradova u Hrvatskoj, pa tako i Rijeke, bio od 50-ih do 80-ih godina prošlog stoljeća, no arhitekti koji su djelovali u tom vremenu, stjecajem okolnosti, ostali su više-manje anonimni, odnosno nisu ni približno toliko autorski eksponirani kao arhitekti danas.
Cilj je, kaže, osvijestiti da je grad u kojem danas živimo netko izgradio, planirao; da iza onoga što danas podrazumijevamo stoje konkretni ljudi i imena.
Zagreb, Trst, Ljubljana
– Nema, rekao bih, riječke arhitektonske škole, jer škola, fakultet za ovu struku u Rijeci doslovno ne postoji. Riječki arhitekti obrazovali su se u Zagrebu, Trstu, Ljubljani, pa je jak utjecaj tih škola. No može se govoriti o riječkoj arhitektonskoj tradiciji, čija je glavna karakteristika otvorenost prema raznim kulturama. Znači ovdje smo pod utjecajem talijanske, austrijske, mađarske, slovenske kulture, kolege arhitekti svjesno proučavaju te škole, uživaju u raznolikosti tih utjecaja. Tako da i ova moderna recentna arhitektura koja se dešava u Rijeci jest zapravo rezultat te otvorenosti k raznim tradicijama i utjecajima kroz dekade – tumači Resan, dodajući da su danas arhitekti često u medijima, o arhitekturi se priča, ona je postala neka vrsta estrade, dok prije to nije bilo tako: ljudi su jednostavno radili svoj posao.
– Naručitelji, investitori, a većinom je bila riječ o javnom sektoru, nisu se, međutim, toliko miješali u posao arhitekata. Danas, pak, od strane nekih privatnih investitora postoji stanovito nepovjerenje prema struci, naš rad se propituje, dok pitanje naplate više nije tako sigurno – opisao je Resan.
Što se tiče same tehnike rada, Resan veli da su nekad projekti realizirani analognim metodama, što je danas kolegama potpuno nezamislivo.
– Danas imamo sva moguća sredstva, digitalna ubrzanja, internet, a u doba o kojem govorimo arhitekti su radili olovkom, bez kompjutora, »crnčili« su doslovno nad svojim nacrtima, a produkcija je bila impresivna. To želimo valorizirati i o tome govoriti – ističe Resan, dodajući da su predavanja koja kreću dio šireg projekta.
Naime u sklopu Društva arhitekata Rijeka osnovana je Sekcija seniora, koja okuplja grupu starijih arhitekata koji se i dalje na dnevnoj bazi druže, raspravljaju o arhitekturi, ona im je i dalje životna preokupacija.
– To je jedan od ljepših projekata u Društvu arhitekata – kaže Resan, dodajući da se tako i rodila ideja da se napravi niz izložbi i predavanja, a prva je, dakle, posvećenu radu kolege Željka Mahulje, koji je, napominje, skupio fotografije svojih realiziranih radova, te kreirao ovu izložbu, nadajmo se prvu u nizu…
Crveno i crno
Sam Mahulja o svojoj izložbi kaže da je, grubo rečeno, nastala slučajno te da je uz pomoć kolega, budući da je prošao 80 godina, od čega je 50 u arhitekturi, skupio dokumentaciju i složio izložbu koja kroz 200-tinjak fotografija prikazuje 80 ostvarenih projekata.
– Razdoblje svoga rada podijelio sam u dvije faze. U prvoj fazi, od 1963. do 1990. praktički su društveni objekti, i tu sam fazu, po Stendhalu, nazvao »crvenom fazom«. Tu su osnovne škole, građene praktički iz samodoprinosa, vrtići, stambene zgrade, poslovni objekti itd.
Fazu iza 1990. nazvao sam »crna faza«, a to je razdoblje koje obuhvaća rekonstrukciju zgrade Riječke nadbiskupije, crkvene objekte, Papinu kapelicu i apartman prigodom trećeg posjeta Ivana Pavla II. Hrvatskoj, hospicij i svećenički dom u Tizianovoj ulici. Tu su još i kafići, puno je unutarnjih uređenja.
Kod rješenja unutarnjih uređenja i opreme, 80 posto opreme izrađeno je unikatno po osobnim detaljima, a ne po izboru iz kataloga. Unutarnja oprema je znači rađena ručno, bez kompjutora, po detaljima koji su razrađeni u stolarskim poduzećima. U ono doba, osim za neke stvari, nije bilo kataloga, iz kojih se jednostavno vadilo predmete, nego je sve risano ručno. Dosta smo međusobno surađivali, bio je naglašen timski rad, a svuda su upisani autori i suradnici.
Mogu reći da su obje faze rada bile dobre, možda su nazivi koji su mi pali napamet pretjerani… Ima oko 200 slika ukupno, i ponovio bih ono što je nekada rekao Marx: je li ta kvantiteta prešla u kvalitetu, neka ljudi ocijene, ali neka ne budu prestrogi – priča Mahulja.
(Fotografije Gordan RESAN i Željko MAHULJA)