RIJEKA – Daj čovjeku ribu – nahranit ćeš ga za jedan dan, nauči ga kako loviti ribu – nahranit ćeš ga za cijeli život, kaže dobro poznata stara mudrost. No, da bi čovjeku uopće mogao dati ribu, treba mu se prvo približiti, zadobiti njegovo povjerenje. To je nešto što volonteri i djelatnici Depaula Hrvatska čine već osam godina na ulicama Rijeke, susrećući se s beskućnicima i ljudima u riziku od beskućništva, kojima svakoga utorka navečer, bez obzira na vremenske prilike, blagdane i praznike, izlaze u susret te nose topli obrok, voće, i, ovisno o godišnjem dobu, odjeću, deke, vreće za spavanje…

Beskućnici dobiju topli obrok, voće, i, ovisno o godišnjem dobu, odjeću, deke, vreće za spavanje… / Foto Nikola BLAGOJEVIĆ

– Prvotni cilj našeg vanjskog rada je da dođemo do potrebitih i donesemo što im je potrebno, ondje gdje se nalaze. One koji još nisu čuli za Kuću utočišta informiramo o tome da mogu doći kod nas i na taj način olakšati svakodnevicu, jer u Kući utočišta svaki dan pripremamo tri obroka, kod nas se mogu tuširati, ali i dobiti neku drugu uslugu, jer imamo brojne volontere koji im pomažu svojim znanjima, govori nam Petra Štokić, voditeljica volontera i jedna od petero članova tima za vanjski rad Depaula, dok razgovaramo u Kući utočišta uoči njihova redovitog izlaska na ulice.

Na željezničkom kolodvoru volonteri su sreli još jednog čovjeka u potrebi / Foto Nikola BLAGOJEVIĆ

Borba s ovisnošću

Uz nju, tim čine Karmen Šporčić, Nina Panić, Ivo Santini i Bartol Miletić, te ovoga utorka i vlč. Marin Hendrih, župnik u Nerezinama. Nad svime blago bdije s. Veronika Mila Popić, voditeljica Depaula Hrvatska i Kuće utočišta, koja također svakodnevno radi s korisnicima, jer, kako nam kaže, svoj poziv možda na poseban način osjeća u pomaganju osobama baš izlaskom na ulice, onima koji se bore s ovisnošću o alkoholu te zatvorenicima i bivšim zatvorenicima.

Kad je tim za vanjski rad prije osam godina počinjao s izlaskom na ulice, više su pješice tražili potrebite, no danas njihovi korisnici već znaju u koje vrijeme i na kojim lokacijama u centru Rijeke, ali i na Podvežici, će se susresti. Već poznaju oko 40 – 50 lica koja očekuju da će svakoga tjedna susresti, no, jasno, uvijek se pojavi netko novi u potrebi. Stoga, dodatno obiđu željeznički kolodvor, Rivu, i druga mjesta gdje se beskućnici često okupljaju.

I, baš dok smo bili s njima na željezničkom kolodvoru sreli smo čovjeka u potrebi kojemu su dali topli obrok, ali i razgovarali s njime, jer, kako će nam reći Ivo Santini, često je razgovor i važniji od hrane.

Riva Boduli jedna od stalnih adresa susreta s beskućnicima / Foto Nikola BLAGOJEVIĆ

– Najbolje je licem u lice razgovarati s osobom. Volim što im direktno dajemo hranu u ruke, onda znam da sam nekome stvarno pomogao. To je ujedno i prilika da im se pruži mogućnost da se vrate u društvo, da se zaposle, nađu smještaj i vrate u neki redoviti život, govori nam Santini.

On volontira oko tri godine, a odazvao se na poziv prijatelja.

– Isprva sam bio skeptičan, ali svidjeli su mi se ljudi i vidio sam da na ovaj način stvarno mogu pomoći, kaže.

Životne priče

Na Rivi naši sugovornici također susreću nekoliko svojih stalnih korisnika kojima dijele obrok, toga dana musaku ili paštu, te voće i povrće, a Nina Panić kaže nam da se volontiranjem i angažiranjem u Depaulu kroz protekle četiri godine promijenila kao osoba.

– Drugačije gledam na svijet, više cijenim svaki dan, svaki obrok koji pojedem i više vidim ljude kojima je potrebna pomoć nego što sam prije. Mislim da bi se svaka mlada osoba trebala okušati u nečem ovakvom, kaže Panić.

Karmen Šporčić volontira dvije godine, a također se uključila želeći pomoći potrebitima, dok je vlč. Hendrih najnoviji član i kaže da u Kuću utočišta dolazi proteklih godinu dana, osjetivši u molitvi poziv da se ondje aktivira.

Na Vežici vanjski tim pomaže paru koji je u riziku od beskućništva, a i beskućniku, koji živi u autu. U susretu s ljudima vidi se koliko im znači upravo taj razgovor, jer će svi korisnici rado zastati, popričati, reći što ih muči, ali i ono što ih raduje. Tako je to ljudski i još jednom posvijesti čovjeku ono što bi često trebalo imati na umu – drugoga ne osuditi zbog uvjeta u kojima živi, već mu pomoći.

Ponajviše se to vidi na Žabici, gdje se okuplja najviše korisnika, njih i do dvadesetak. Ondje se čuju različite životne priče, i one teške, ali i one s lošim odabirima. No, upravo tu čovjek pokazuje svoju veličinu, ako odlučuje pomoći i onome tko mu isprva “ne sjedne”. Dobra riječ i blagost i onomu tko nije uvijek najbolje birao otvaraju vrata prema boljem. Jesu li ikada vrijeđanje i osuda nekome pomogli da krene boljim putem? Oštra i pravedna riječ jesu, ali nikad uz osudu, svaki čovjek vrlo dobro osjeti što stoji iza postupanja onoga koji mu dolazi u susret.

Obavezna stanica u Cambierijevoj / Foto Nikola BLAGOJEVIĆ

Smisao služenja

Zato je važno dobro činiti na dobar način, kako će podcrtati s. Veronika, citirajući svetog Vinka Paulskog.

– Inzistiramo na kvalitetnom odgovoru na potrebe ljudi. To znači da nije dovoljno čovjeku dati samo kruh, lijek koji mu treba, nego ga treba obuhvatiti u cjelini njegove osobe kako bi mu se pomoglo da zaista izađe iz svog siromaštva – materijalnog i duhovnog. Važan je stoga cjeloviti pristup osobi, koji obuhvaća čovjekovo tijelo, psihu i duh, kaže nam s. Veronika.

Idućeg utorka naši će sugovornici opet biti na ulici, izlazeći u susret potrebitima. Volontere uvijek traže, a ako se netko ne prepoznaje u radu na ulici, Kuća utočišta nudi mnoge načine angažiranja, od sortiranja donacija u skladištu, do kuhanja, pomaganja oko Be-vrta, radne terapije s beskućnicima i drugog.

– Vrijeme utrošeno za drugoga nikad nije izgubljeno vrijeme, upravo služenjem drugome čovjek ostvaruje svoj smisao, zaključuje s. Veronika.