Rijeka ljudi tekla je jednim od najstarijih komunalnih groblja u Hrvatskoj noseći u rukama pregršt cvijeća ili pak samo krpu, vrećicu ukrasnih kamenčića, metlu kako bi uredili počivališta svojih bližnjih
RIJEKA Tisuće latica, slobodnih ili ukroćenih aranžmanom, na stotine svijeća, što manjih, što većih, treptećih ili plamtećih i mnoštvo užurbanih koraka što kroče ka počivalištu onih koji su ovozemaljski život zamijenili s onim drugim – vječnim, bila je slika koju smo i očekivali pred gradskim grobljem Kozala uoči blagdana Svih svetih i Dušnog dana. A s one druge strane ograde kao da je netko stišao ton, usporio ritam, donio mir. Cvrkut ptica, šum lišća koje pada i periodični zvon zvona, jedini su zvuci koji razbijaju tišinu. Pogovor i razgovor mnoštva ljudi sveden je na šapat, na razgovor »ispod glasa«, jer mir vječni treba poštivati. Rijeka ljudi tekla je jednim od najstarijih komunalnih groblja u Hrvatskoj noseći u rukama pregršt cvijeća ili pak samo krpu, vrećicu ukrasnih kamenčića, motičicu, metlu i sve ostalo što će im koristiti pri uređivanju počivališta sebi dragih ljudi. Oni s rascvjetanim naručjima mahom su nam odgovarali kako za Sve svete neće moći doći, pa svoj posjet obavljaju ranije, ili pak imaju više mjesta na kojima im najdraži počivaju pa i raspored odlazaka na njih, dok su oni s pomagalima za čišćenje isticali sunčan dan kao idealan za obavljanje posla koji ih očekuje. Žalili su se naši sugrađani i na jesen koja kasni pa jednako kao što oni zasipaju vječna počivališta svojih milih cvijećem tako ih jesen zasipa požutjelim lišćem.
Kriva je jesen
– Ma gledajte, jučer sam očistila mamin grob, a jutros izgleda kao da me tu nije bilo godinu dana. Ovo je strašno, posnažin, i dok se obrnen, isto je koda nisan, požalila nam se gospođa Katica, isfrustrirana količinom požutjelog lišća što se nagomilala na mramornu ploču.
Krivicu s jeseni na zaposlenike groblja prebacio je Ivan Barišić pokazujući opalim lišćem obložene stazice, no na našu primjedbu da možda i tim radnicima jesen radi istu nepodopštinu, samo je slegnuo ramenima i dodao – možda, ma oni su za to plaćeni. Ne želeći ulaziti u raspravu, samo smo spomenuli kako smo sreli one koje napada kako s prepunim bajama čekaju kamiončić za odvoz koji eto, ne može ući jer su mu neodgovorni građani parkiranim automobilima zatvorili prolaz.
Riječani Sonia i Jerko dijele mišljenje da je groblje na Drenovi sad »in« pa je ovo na Kozali malo zapostavljeno. Ne njurgaju na visinu grobne naknade ali zato Sonia kaže kako bi »gle, baš ove stepenice« trebalo hitno popraviti jer će netko slomiti vrat na njima. Ovaj je bračni par došao urediti dva groba na Kozali, ali poć im je i na Krk.
– Znate kako je, možda i je besparica, ali za ovaj dan čovjek uvijek nađe novca, jer najmiliji bili oni živi ili ne, uvijek ostaju najmiliji, kazala je Sonia, domećući kako je ponuda cvijeća više nego li dobra, a i cijene nisu pretjerane.
Ruke i ručice
One koje nisu znale je li drenovsko groblje bacilo u drugi plan ovo na Kozali, jer eto, malo ih je sram priznati ali činjenica je činjenica, a glasi da su one tu jednom godišnje i to pred Svi svete su sestre Ivana Kovač i Marika Jančić. U njihovim rukama nismo vidjeli cvijeće već dvije male ručice. Naime, s Ivanom i Marikom u pohod sebi dragima došle su i njihove kćeri trogodišnja Petra i trinaestomjesečna Marta. One zasigurno još ne razumiju važnost ovog čina, još manje tradiciju ali s vremenom će i u njihovim rukama biti one manje i na ista će mjesta dolaziti, u iste dane i s istim povodom.
Znate ča, ako je soldi, je sega, a ako ni, opet je neš. Naši nan dragi neće zamerit ako j ka balotica manje. Tr i oni su va svomu življenju nekad imeli malo više, nekad malo manje. Tako van je to odvavek i bit će zavavek. Oni z debljin takujinon imaju veće buke, oni z manjin manje, ma to ne bi trebal bit mera za ljubav i poštovanje. Oni se va srcu nose, a ne va žepu, ukratko bi bilo ono čemu nas je poučio Nikola Tome kojeg smo sa suprugom Anom zatekli na grobu tasta i punice. Kažu, da imaju sebi drage na svim gradskim grobljima, i dakako da će obaći svih.
Među velikanima
»Aleju mauzoleja« rijetki će obići. Mir njihovih stanovnika remete samo žirevi u padu, i tu i tamo pokoji posjetitelj. Više znatiželjnik nego li potomak. U te znatiželjne smo spadali i mi, jer red je proći i kraj vječnog počivališta onih što su nekad davno svojim radom zadužili ovaj grad, i njegove građane. Blago onim koji vjeruju da se dolina suza zamjenjuje onom nebeskom, jer u suprotnom bi ih ruševni biseri arhitekture doveli do težine na duši i pitanja – eto, što ti je čovjek. A tamo, među tim velebnim grobnicama zbilja se osjetiš malim, sitnim i nemoćnim pred protokom vremena, pred zaboravom. Pogleda uprtog u mauzolej u kojem je trebao počivati tvorac riječke posebnosti zvane torpedo, Whitehead i njegovi potomci, još jednom shvatismo da je sudbina sudbina. Baš kad je 1905. godine završen mauzolej, Whitehead je preminuo u Engleskoj, u gradiću Worthu u čijoj je srednjevjekovnoj crkvi i pokopan. Rijeci je ostavio velebni mauzolej i utkao važnu nit u tkanju njezinog identiteta. Razmišljajući i o ostalim velikanima koji su na Kozali našli svoj mir, o Adamiću, Barčiću, Ciotti, Venucciju i mnogim drugim što su obilježavali Rijeku kroz stoljeća, dospjesmo i do gospođe Milene.
Eh, duša!
Nakon što nas je izvjestila da je došla »malo do svoje susjede Dragice«, izrekla je i sljedeće:
– Pogledajte, osvrnite se oko sebe, poslušajte malo te razgovore i doći ćete do zaključka da smo kao društvo podlegli svemu materijalnomu, a dušu smo izgubili.
Nikad i ništa ne valja generalizirati, odgovorismo i nestadosmo među već spomenutim laticama, u šaptu lišća, sjećanjima, tradiciji. U kolopletu mijena, sjetivši se Pape Pavla IV. koji je običavao reći kako misao na Sve svete potiče na razmišljanje kako naš život treba bit svet i dobar, shvaćen u funkciji budućeg života, a na nama je odgovornost da ga postignemo. Šteta što je za mnoge razmišljanje gubljenje vremena, a odgovornost tek misaona imenica.
