Sjećanje

Učenici OŠ Čavle dirnuti nakon susreta s Olegom Mandićem

Sanja Gašpert

Oleg Mandić

Oleg Mandić

Međunarodni dan sjećanja na žrtve holokausta u čavjanskoj školi obilježen satom povijesti za sva tri osma razreda



Međunarodni dan sjećanja na žrtve holokausta u OŠ Čavle obilježen je satom povijesti za sva tri osma razreda.


Na inicijativu i uz pomoć majke jedne osmašice, ujedno članice odbora Općinskog vijeća Čavle, Anne Marie Knežević, održana je projekcija potresnog dokumentarnog filma o svjedočanstvu obitelji Mandić koja je preživjela Auschwitz, a učenici su imali prilike upoznati Olega Mandića te iz njegovog iskustva učiti o strahoti holokausta.


Bilo je to neponovljivo iskustvo, a njegove riječi, životne poruke i misli učenici će dugo pamtiti, rekla je ravnateljica OŠ Čavle Tanja Stanković.




– Uhićen sam 15. svibnja 1944. godine. Tada sam pohađao prvi razred gimnazije »Dante Alighieri« u Opatiji. U Trstu su nas ukrcali u vagon. Slama na podu, daščicama zabravljeni mali prozorčići. Postupno se konvoj povećavao.


Nakon bombardiranja iz zraka, drugog su nam dana otvorili vagon. Već ih je bilo više od dvadeset u kompoziciji, a na njima je bilo kredom ispisano: Auschwitz. Nama to tada nije ništa značilo. Kada smo stigli, ugledali smo golema prostranstva prepuna baraka.


U svakom bloku je bilo po 700 zatvorenika. Spavalo nas je po dvanaest u svakoj drvenoj rupi. Budili su nas u četiri sata za vršenje nužde, a u 5 sati je bilo prebrojavanje, koje je bilo i predvečer. Ako bi netko umro, dovezli bi ga kolicima, samo da brojevi odgovaraju, pričao je strahote Mandić.


Moja majka, babuška i ja izašli smo živi iz Auschwitza zahvaljujući nizu sretnih okolnosti. U Auschwitzu smo boravili tek neznatno dulje no što je pedanti njemački stručnjak za rješenje »konačnog pitanja« izračunao da se pri namjerno stvorenim uvjetima može preživjeti.


Po njemačkim postavkama trajanje logoraša nije smjelo prelaziti 6 mjeseci, a mi smo tamo bili tek par mjeseci dulje.


Značajna okolnost bila je i spretnost moje majke, koja je u limitiranim logorskim uvjeta uspijevala pribavljati i dostavljati dodatnu hranu meni i babuški, emotivan je bio Mandić govoreći o svojoj majci.


U Auschwitz se Mandić vratio nekoliko puta i svaki put, šetajući logorom, ponovo udisao život punim plućima.


– U svojoj sam trinaestoj godini shvatio da mi se od svega ružnog što mi život nosi, ono najgore već dogodilo, zaključio je Oleg Mandić prenoseći učenicima snažnu poruku.


Jednosatnom online druženju učenika s Mandićem koji će osmaši još dugo pamtiti prethodilo je gledanje dokumentarnog filma »Godine kobnih iskustava obitelji Mandić s fašizmom i nacizmom«. Učenici su nakon susreta bili dirnuti i puni dojmova.