U Vukušićevoj viziji tvornica »Torpedo« dobila bi niz novih sadržaja – on na prostoru nekadašnjeg industrijskog giganta predviđa stambene i komercijalne prostore, ali i brojne javne sadržaje – poput knjižnice, umjetničkih ateljea, radionica, trgova, šetnice...
Industrijska baština Rijeke, posebno prostor »Torpeda«, golem je potencijal, ali slabo iskorišten, ocjena je mladog riječkog arhitekta Deana Vukušića, koji je na tršćanskom Sveučilištu diplomirao u klasi prof. Giovanni Marrasa radom na temu prenamjene i revitalizacije prostora nekadašnje tvornice »Torpedo«.
Svoj je rad, koji obuhvaća novo promišljanje izgleda cijelog kompleksa i njegove namjene nazvao »Obnova bivše tvornice smrti«, što je – kaže – izazvalo različite reakcije među njegovim mentorima na fakultetu, ali i postiglo željeni efekt – zainteresiralo ih je za ovaj, njima relativno nepoznat, ali za prošlost i budućnost Rijeke iznimno važan prostor.
– Namjerno sam odabrao takav provokativan naslov. »Torpedo« je zaista bila tvornica smrti, jer je proizvodila oružje, ali proizvodila je i traktore koji su služili za proizvodnju hrane, pa je bila i tvornica života. To nam pokazuje da je sama tvornica, kroz svoju povijest, bila fleksibilna, prilagođavala se, i proizvodnim programom i prostorno, stvarnim potrebama u određenom trenutku.
Tako sam u svom radu nastojao prostor »Torpeda« prilagoditi današnjim potrebama grada i njegovih stanovnika, uz modifikacije neophodne da se to postigne, istodobno vodeći računa o potrebi za očuvanjem industrijske arhitekture i povijesnog značaja kompleksa. Cilj je bio osmisliti kako nekadašnji industrijski prostor, važan za razvoj grada, pretvoriti u »dnevni boravak« Riječana – ističe Vukušić.
Novi sadržaji
U njegovoj viziji tvornica »Torpedo« dobila je čitav niz novih sadržaja koji će, kako ističe, privlačiti ljude na svakodnevnoj bazi. Vukušić na prostoru nekadašnjeg industrijskog giganta predviđa stambene i komercijalne prostore, ali i brojne javne sadržaje – poput gradske knjižnice u zgradi u kojoj je smještena veletržnica ribe, zatim umjetničku akademiju, umjetničke ateliere i radionice, trgove, šetnicu i zapravo, sve potrebno da jedno zapušteno a vrlo atraktivno područje postane prostor koji će konstatno vrvjeti životom.
Među zgradama, naravno, dominira prostor velike proizvodne hale, koji je dobio novi, središnji prostor sa zelenilom, ali uz očuvanje pojedinih dijelova nekadašnjih proizvodnih pogona, koji se u novu cjelinu uklapaju ne samo kao muzejski eksponati, nego dobrim dijelom i kao funkcionalni elementi. Gledajući kompjutorske simulacije, u oko upada i velika, potpuno nova stambena zgrada koja se nadovezuje na halu, a smještena je uz samo more, gdje je Vukušić osmislio i trg. Posve nova je i garaža bez koje, smatra, prostor ne može funkcionirati.
– Kao uzor poslužili su primjeri iz zapadnoeuropskih zemalja. U Nizozemskoj su brojne nekadašnje industrijske zgrade izvana sačuvane, ali su iznutra potpuno rekonstruirane kako bi bile prilagođene sadašnjim potrebama. Tim sam se principom i ja dijelom vodio. Tako sam u velikoj hali predvidio rušenje jednog dijela, gdje bi bio smješten trg, ali s očuvanjem pojedinih dijelova industrijske arhitekture koja je sama po sebi vrlo zahvalna za ovakve modifikacije. Okolni komercijalni prostori projektirani su na način da se dobar dio njih, u skladu s potrebama, može pomicati, razmještati ili potpuno ukloniti.
Na postojeću halu spojena je posve nova, stambena zgrada, okrenuta prema moru, a uz nju je smještena i lučica. Ona nije dio postojećih zgrada, već je dodana kompleksu, što je također čest slučaj u svijetu kada govorimo o obnovi industrijske baštine. To je i svojevrsna provokacija jer se ljudi prema obnovi i sanaciji zgrada postavljaju dogmatski, na način da žele sačuvati sve ovakvo kako jest, bez ikakvih izmjena. Naprosto postoji strah od bilo kakvih promjena.
Lansirna rampa
Takav pristup postavlja previše ograničenja. Zašto ne bismo uzeli ono što nam treba, ono što je najvrednije, a ostalo prilagodili i izmijenili na način da prostor bude funkcionalan, prilagođen onim sadržajima koje u tom prostoru želimo? Pritom treba imati obzira prema prošlosti. Nikako je ne smijemo negirati, ali možemo je »izvlačiti« u nekim dijelovima prostora, kako bi se sačuvala svijest da je tu nekad bilo nešto drugo, i što je to bilo – kaže Vukušić.
»Torpedo« bez lansirne rampe ne bi bio »Torpedo«, pa je Vukušić i tom prostoru posvetio posebnu pažnju. Lansirnu rampu, ističe, treba u cijelosti obnoviti i zaštititi, ali ne da bi nakon toga opet bila prepuštena propadanju do neke nove obnove.
Taj se prostor može i treba koristiti. Jedna od namjena je svakako turistička, kao atrakcija za posjetitelje Rijeke, ali može služiti i kao prostor za razne javne manifestacije, prezentacije, pa čak i koncerte i slično, kaže Vukušić.
Njegov je rad, ističe, samo jedna od ideja kako nekadašnji industrijski prostor staviti u funkciju.
– Često se ljudi prema očuvanju baštine postavljaju vrlo sentimentalno ili pak dogmatski, želeći sve sačuvati u sadašnjem obliku pa bi, recimo, čitavu, golemu proizvodnu halu »Torpeda« pretvorili u muzej. To bi bilo fantastično da Rijeka ima – recimo – četiri milijuna stanovnika i potencijalnih posjetitelja takvog muzejskog sadržaja.
Cjelovita vizija
Konzerviranje ovakvih objekata, bez privođenja novoj svrsi, nema smisla. Oni će, tako konzervirani, stajati tamo još neko vrijeme, a onda se sami urušiti. Ne treba sve čuvati. Postoje stare, industrijske ili neke druge zgrade koje nemaju posebnu vrijednost, bilo arhitektonsku, povijesnu ili funkcionalnu. Baštinu treba čuvati, ali trebamo i ići naprijed. Da nije tako još bismo živjeli u špiljama.
Treba nam jedna cjelovita, sinkronizirana vizija prostornog razvoja i uređenja grada, pa i njegove industrijske baštine. Spašavanje pojedinih, nepovezanih točaka nije dovoljno, jer se nikad neće uklopiti u urbano tkivo. Trebamo odlučiti kakvu Rijeku želimo za pedeset ili sto godina i sukladno tome potezati »crte« po gradu – zaključuje Vukušić.
