Jasno je da su u Lučkoj upravi znali da koncesionar nije izvršio obveze. Ali, ravnatelj Bojan Hlača nije smatrao potrebnim o tome izvijestiti javnost
RIJEKA Riječki »kralj hamburgera« Zoran Maržić sve je samo nije žrtva poslovnog neuspjeha, a njegov krah na Putničkom terminalu logična je posljedica poslovnog aranžmana koji je najavljen na velika zvona kao renesansa grada na Rječini.
Valja se sjetiti silnog optimizma ravnatelja Lučke uprave Bojana Hlače, tadašnje premijerke Jadranke Kosor, ministra Božidara Kalmete, članova Upravnog vijeća Lučke uprave gradonačelnika Vojka Obersnela i donedavnog župana Zlatka Komadine na otvorenju kompleksa vrijednog 95 milijuna kuna početkom listopada 2009. godine. Maržića nije bilo za vidjeti na tim fotografijama, ali ne treba sumnjati da je u to doba i on trljao ruke jer je godinu dana prije kao jedini ponuđač dobio koncesiju po cijeni koja je bila malo veća od početne.
Tijekom 2010. godine još se nekako provodila ekonomska doktrina poznata kao vožnja bicikla, a koju je svojevremeno osmislio Miroslav Kutle. Po broju tvrtki u sudskom registru Maržić je i te kako apsolvirao tu ekonomsku doktrinu. Po njoj je bitno ulagati i samo ulagati jer ako prestaneš pedalirati, istoga trena padaš.
Da ne cvjetaju ruže u nekada skladnom poslovnom odnosu između Hlače i Maržića, pokazalo se kada se zavrtjela polemika u vezi s nedolaskom kruzera. U trokutu Grad Rijeka, Lučka uprava i Zoran Maržić počelo je prozivanje i međusobno optuživanje, a to je ukazivalo da nešto nije u redu.
Podjela društva
Budući da je tijekom prošlogodišnjeg ljeta vladala pustoš u nekada ekskluzivnim poslovnim prostorima koje je koncesionirao Maržić u Putničkom terminalu, prije nekoliko mjeseci pokušavali smo dobiti odgovor od Lučke uprave što se događa i plaća li Maržićeva tvrtka Dulcis Vita koncesijske obveze.
Dva izravna aktera ove priče, Hlača i Maržić, zatvorili su krug, a njihovu nesposobnost trpjet će građani Rijeke koji su dobili još jedan Obrovac u središtu grada. Za Maržića će se pobrinuti tržište i logika kapitalizma. Ali, što s Bojanom Hlačom. Prije nego što je došlo do smjene vlasti, ravnatelj Lučke uprave Bojan Hlača i njegovi suradnici proglasili su poslovnom tajnom ono što poslovna tajna ne može nikako biti kada je riječ o poduzećima koje je osnovala vada, odnosno hrvatska država. Riječ je i te kako o podatku koji bi morao biti javan, osim za čelne ljude Lučke uprave. Pitanje je što je još u poslovanju Lučke uprave proglašeno tajnom, a valja se nadati da će nova vlast nakon što postavi novog ravnatelja dobro pročešljati poslovanje Lučke uprave Rijeka kako se više nikada ne bi dogodilo da se s javnim dobrom ponašaju kao da je riječ o privatnoj prćiji. No, ne treba biti naivan. Bojan Hlača je već jednom preživio Linićevu metlu, a osim verbalnih napada nisu mu previše muke zadavali ni članovi Upravnog vijeća Obersnel i Komadina. Jednostavno, tragikomedija s Putničkim terminalom koji je izgrađen s 95 milijuna kuna novca poreznih obveznika i koji je jedini iskorak prema riječkom waterfrontu nakon što je propala izgradnja Zagrebačkog terminala s Japancima, vraća u sjećanje slične projekte koji su propali u Rijeci. A za koje je odgovorna gradska vlast. Fenixve, na primjer. Sve je to dio slične paradigme s donekle različitim akterima. Na kraju će vuk pojesti magare, a od odgovornosti neće biti ništa, što je klasičan riječki scenarij. Zbog toga ne treba nikoga čuditi teorija zavjere koja kaže da je riječ o savršenoj promidžbenoj igri međusobnog kvazitužakanja Lučke uprave i Dulcis Vite koje će se izgubiti u bespućima hrvatskog pravosuđa.
Uslijedio je odgovor pomoćnika ravnatelja za komercijalno-operativne poslove Željka Glavana koji svjedoči o nevjerojatnoj bahatosti i bezobrazluku čelnih ljudi institucije kojoj je osnivač hrvatska vlada.
Naime, Glavan je naveo da nije u mogućnosti decidirano odgovoriti na postavljeno pitanje. »Jer nas veže poslovna tajna zacrtana ugovorom. Isto tako smatramo kako pojedinosti bilo kojeg ugovora nisu za javnost ako se obadvije ugovorne strane prethodno ne dogovore o iznošenju ugovornih stavaka«, odgovorio je Glavan.
Povod za takvo pitanje bili su i podaci iz sudskog registra Trgovačkog suda prema kojima je Skupština Dulcis Vite u Maržićevom vlasništvu 14. srpnja 2011. godine odobrila plan podjele i donijela odluku o podjeli društva Dulcis Vita odvajanjem, s osnivanjem dva nova društva – Putnički terminal d.o.o. za ugostiteljstvo registriran na adresi Riječki lukobran bb i društvo Food City.
Usporeno pedaliranje
Za Lučku upravu to nije bilo problematično jer, kako je pojasnio Glavan, postojeća situacija ni u kom slučaju ne predstavlja kršenje koncesijskog ugovora potpisanog na razdoblje od 20 godina, počevši od 3. srpnja 2008. godine.
Tim je Ugovorom predviđeno da se koncesijska naknada plaća u dva djela. Fiksni (stalni) dio koncesijske naknade se plaća jednom godišnje i to unaprijed do 31. siječnja za tekuću godinu. Promjenjivi (varijablni) dio koncesijske naknade se plaća polugodišnje, nakon predavanja izvješća s rezultatima svog poslovanja i to: do 15. srpnja za prvo polugodište tekuće godine, a do 15. siječnja u idućoj godini za drugo polugodište prethodne godine.
U potpunosti je jasno da su u Lučkoj upravi već tada imali podatke da koncesionar nije izvršio obveze. Ali, daleko su bili izbori, ravnatelj Lučke uprave Bojan Hlača koji je i predsjednik riječkog HDZ-a nije smatrao za shodno izvijestiti javnost o neplaćanju tvrtke Zorana Maržića. Upravno vijeće u kojemu su nazočili Obersnel i Komadina vjerojatno se također nije zamaralo takvim tricama i kučinama.
Pedaliranje se nastavilo usporenim ritmom, a onda su Hlača i Maržić priznali da je došlo do žestokog pada s bicikla. Hlača je konstatirao da je dug Maržićeve tvrtke oko 1,5 milijuna kuna. Očito isprepadan najavama da će sigurno biti smijenjen, Hlača najavljuje prisilnu naplatu.
Nevjerojatno je da on tek sada spominje raskid koncesijskog ugovora. Da cirkus bude potpun, pobrinuo se Maržić koji najavljuje tužbu protiv Lučke uprave jer da je prevaren za 10 milijuna kuna.
Argumenti koje koristi su promašeni i deplasirani, a o njegovom urbanističkom primišljanju riječkog waterfronta ne treba ni slova potrošiti.
Nevjerojatno je kako su mu se oči otvorile i um razbistrio tek nakon što je ostavio dug od milijun i pol kuna, a u tom trenutku lucidnosti on promišlja budućnost Rijeke najavljujući novog ravnatelja Lučke uprave kao novog Adamića ili će, zabrinut je Maržić urbanist, Rijeka postati Sisak.
Život je nepravedan, jer da mu se vizija ukazala 2008. godine možda bi Maržić danas bio bogat čovjek.
