RIJEKA – U povodu 90. obljetnice rođenja i 65. obljetnice svećeništva mons. Antona Tamaruta, posljednjeg riječko-senjskog nadbiskupa metropolita – koji je od siječnja 1990. godine do preranog preminuća 28. lipnja 2000. vodio tadašnju Riječko-senjsku nadbiskupiju – Riječka nadbiskupija je 1. prosinca održala prigodan program sjećanja na nadbiskupa Tamaruta. U katedrali sv. Vida je mons. Mate Uzinić, riječki nadbiskup metropolit, predvodio svečano koncelebrirano misno slavlje, a u Nadbiskupskom ordinarijatu je zatim održan program o životu i djelu mons. Tamaruta.

– Oni koji su poznavali nadbiskupa Tamaruta i bili njegovi suradnici, osobito svećenici i biskupi, redovito ističu da je bio čovjek s brojnim kvalitetama. Za njega je netko rekao da ga ponajbolje opisuju riječi da je bio crkveni čovjek. Uistinu njegov život ga pokazuje baš takvim čovjekom, rekao je u propovijedi mons. Uzinić, izdvojivši da je crkvenost nadbiskupa Tamaruta bila obilježena njegovom specijalizacijom crkvenog pravnika i liturgičara, da je tiho izgarao za Crkvu, da su njegova crkvenost i žrtvovanje za Crkvu bile očitovane i u brojnim situacijama kada je donosio odluke kao crkveni čovjek, te da su ga sigurno pogađale i neke pojave unutar Crkve, narušavajući njegovo zdravlje.

Važni trenuci

U programu, u velikoj dvorani Nadbiskupijskog ordinarijata, povjesničar dr. Marko Medved podsjetio je na riječko djelovanje mons. Tamaruta koji je, dok je bio šibenski biskup, 1987. godine imenovan koadjutorom Riječko-senjske nadbiskupije te u siječnju 1988. dolazi u Rijeku, a 5. siječnja 1990. od nadbiskupa Josipa Pavlišića preuzima vođenje nadbiskupije, postavši treći, ali i posljednji riječko-senjski nadbiskup. U presjeku djelovanja mons. Tamaruta kao riječko-senjskog nadbiskupa, dr. Medved je rekao da je on ovoj nadbiskupiji bio poznat i prije no što je postao njezin nadbiskup, i to po svojem djelovanju u središnjim metropolitanskim ustanovama – Bogoslovskom sjemeništu i Visokoj bogoslovskoj školi, ali i kao rodom Novaljac, svećenik Krčke biskupije, dakle – da je bio čovjek Riječke metropolije. Izdvojio je da je nadbiskup Tamarut u Riječko-senjskoj nadbiskupiji revitalizirao neke koncilske strukture, da su se u njegovom biskupskom služenju očitovale i njegove struke, pravnika i liturgičara, da je već 1996. godine pokrenuo postupke da se odvoji istočni dio Riječko-senjske nadbiskupije u zasebnu biskupiju, Gospićko-senjsku. Podsjetio je da je mons. Tamarut Riječko-senjsku nadbiskupiju uveo u treće tisućljeće, da je u Rijeci osnovao više župa i pripremio uvjete za izgradnju više crkava, da su se u vrijeme njegovog djelovanja Crkvi otvorile brojne sfere djelovanja, kao što su mediji te visoko teološko obrazovanje laika. Među ostalim je rekao da je u vrijeme Domovinskog rata mons. Tamarut pozivao na kršćanski stav prema neprijateljima, da je okupacija polovine nadbiskupije otvorila pastoralnu skrb za izbjegle ljude, ne samo s tih područja, a kasnije i organizaciju njihovog povratka i obnovu brojnih porušenih crkvenih objekata.

Uzor

Mons. Emil Svažić, koji je sedam godina bio tajnik nadbiskupu Tamarutu, ujedno i jedini njegov tajnik, iznio je svoja sjećanja na njega. Rekao je da je kao odgojitelj u sjemeništu mons. Tamarut bio kao otac, da je bio i odličan profesor, da je i kao kod nadbiskupa u odnosu prema svakom čovjeku dominirala njegova finoća. Istaknuo je njegovu čvrstu vjeru, strpljivost, plemenitost.

Prof. dr. sc. Anton Tamarut ml., nećak nadbiskupa Tamaruta predstavio je knjigu o nadbiskupu Tamarutu »Zvali su me Ribaru«, čiji je autor i urednik. Knjiga donosi podatke i dokumente koji upućuju na obiteljske i duhovne korijene nadbiskupa Tamaruta, poput njegovih dnevničkih zapisa već od dječačkih godina, ali i osobna svjedočanstva njegovih prijatelja o njemu. O pokojnom nadbiskupu je rekao da je bio savjestan, marljiv, sistematičan, dobar čovjek iznimnih duhovnih i moralnih kvaliteta, koji je imao veliko razumijevanje za ljudske slabosti i koji je sebi postavljao najviše ljestvice. Zaključio je: »Meni je bio uzor«.

U glazbenom dijelu programa nastupili su Natalija Brusić Botić i Josip Strčić na klaviru.