S Matom Uzinićem, riječkim nadbiskupom metropolitom u povodu Božića razgovaramo o više aktualnih crkvenih i društvenih tema, o zajedničkim pitanjima i problemima ljudi današnjeg vremena. Prije svega, pitali smo o naglascima njegove ovogodišnje božićne poruke.

– Glavni naglasak božićne poruke je otajstvo Boga koji je u betlehemskom Djetetu postao “S nama Bog”. To otajstvo nije dovoljno samo slaviti. Potrebno ga je i živjeti. Temeljna poruka koju želim poslati je da se ono živi kroz prihvaćanje otajstva, ali i onih u kojima se to otajstvo za nas nastavlja događati. Tu mislim na sve ljude, a osobito na one za koje nam se na prvi pogled čini da za njih nema mjesta u našem životu. Ili da oni to mjesto ne zaslužuju.

U tom prihvaćanju trebamo usvojiti Božji stil ponašanja, kao i stil svih onih koji ga nasljeduju. U otajstvu Božića susrećemo mnoge takve. Oni Božiću, koji bi inače mogao postati još jedna ljudska tragedija uslijed neprihvaćanja, daju radosno ozračje. To su svi oni koji su prihvatili novorođenoga: Marija i Josip, anđeli, pastiri, mudraci. Oni nam svojim primjerom pokazuju kako upravo u prihvaćanju drugoga i drugih Bog nastavlja na otajstven način biti “S nama Bog”.

Na Vašu inicijativu u srpnju ove godine Riječka nadbiskupija održala je prve Mediteranske teološke susrete, na tragu susreta kakve ste organizirali u Dubrovniku, dok ste bili tamošnji biskup. Tema je i ove godine bila aktualna, ali i svevremenska: »Sloboda i odgovornost za izgovorenu riječ«. Važni su i vrijedni takvi susreti u dijalogu, tim više što ciljano okupljaju i studente.

– Počeli smo ovaj projekt – govorim u množini jer sam ja u cijelom tom procesu, iako najodgovorniji, samo dio jedne prijateljske zajednice suradnika – sa željom da uz pomoć istaknutih i međunarodno priznatih profesora teologije potaknemo među studentima teologije različitih teoloških fakulteta i različitih crkvenih zajednica našega područja interes za teologiju i teološki dijalog oko izabranih crkveno i društveno relevantnih tema. Vjerujem da smo, iako ne bez poteškoća, pokrenuli određene procese koji već donose dobre plodove i da je to vrijedan doprinos ekumenskom dijalogu koji nam je vrlo potreban.

Iznova početi slušati riječi

»Naša je javnost i komunikacijski prostor – i onaj vjerski i crkveni – zatrovan brbljanjem, pojeftinjenim pa i vulgarnim zloupotrebama velikih, svetih riječi: Bog, Isus, evanđelje, Gospa, život… i istodobno se kroz te bujice riječi ponekad sije toliko nepodnošenja, osuda, toliko mržnje«, rekli ste uz ostalo u uvodeći u taj skup. Zašto je tome tako i koji je tome »lijek«?

– Zato što nam velike riječi imponiraju, volimo se skrivati iza njih, ali nije lako živjeti i djelovati u skladu s njima. Pa onda iskrivljujemo njihov sadržaj, prilagođujemo ih sebi i svom shvaćanju, umjesto da se usklađujemo s njima. Previše je tu licemjerja. Licemjerje nije svojstveno samo farizejima Isusova vremena nego je trajna opasnost. Zapravo, religiozno licemjerje je najgori mogući oblik licemjerja. Umjesto da Bogu služimo, mi se služimo Bogom. Jedna od nakana ovogodišnjih Mediteranskih teoloških susreta bila je da iznova počnemo slušati riječi, posebno velike riječi, svete riječi. Da čujemo kako odzvanjaju i otkrivamo njihova stara i nova značenja za nas danas.

Pitali ste na tom skupu i koliko se danas »nas Božjih ljudi zavuklo u udobni klerikalizam, u ideologiju pretkoncilskog natražnjaštva, u estradni religiozni populizam, ustvari u ‘grešnu šutnju’ o stvarima i nepravdama velikih i moćnih… dok se s druge strane tako olako bavimo teškim moralnim riječima osude onih malenih i običnih i ljudi koji se ionako teško nose sa svojim svakodnevnim životnim problemima i sa svojom ljudskom slabošću koja je obilježena grijehom«. Recite nam i o tome. I sami ste se u zadnje vrijeme susretali s negodovanjima zbog nekih svojih izjava o važnim pitanjima i teškim životnim situacijama nekih naših sugrađana.

– Ovih dana došašća u liturgiji smo se susretali s Ivanom Krstiteljem i njegovim pozivom na obraćenje. Njegov poziv je vrlo oštar. On prijeti onima koji se ne žele obratiti. Iako se neki elementi takvog govora mogu pronaći i kod Isusa, njegov pristup ovom pitanju je sasvim drugačiji. On ljudima koje susreće ne spočitava grijehe, kao što to čini Krstitelj. On ih poziva na učeništvo. Učeništvo samo po sebi, kroz vjeru i još više povjerenje u Isusa, dovodi do obraćenja uma i srca, tj. preslagivanja misaonih vrednota i životne prakse. Prvi Isusovi učenici su to dobro razumjeli. Nisu moralizirali, nego su naviještali evanđelje. Znali su da onome tko se stvarno susretne s porukom evanđelja postaje jasno da evanđeoski poziv znači promjenu mentaliteta, promjenu načina mišljenja i življenja. Mi, današnji Kristovi učenici, kao da smo to nekako zaboravili. Zato se i događa to negodovanje koje je u svojoj srži vrlo nekršćansko. Kao da svojim pristupom želimo nasljedovati Ivana Krstitelja i njegovu žestinu. A ne bismo to trebali. Trebali bismo nasljedovati Isusa Krista i njegov put učeništva. Isusova radikalna novost, teška za nasljedovanje, je u utjelovljenju Božjega milosrđa, u očitovanju milosrđa koje je početak pravednoga djelovanja i punina ljubavi koja jedina obraća s grešnoga puta.

Odgovornost za zajedničko dobro

Recite nam o slobodi i odgovornosti, koje bi morale ići zajedno, o važnosti svijesti o općem dobru.

– Dubrovnik u kojemu smo započeli naš projekt stoljećima njeguje svijest o toj neraskidivoj povezanosti slobode i odgovornosti. Ona je sadržana i u ona dva poznata dubrovačka gesla o slobodi koja se ne prodaje te prednosti javnih stvari pred onim privatnima, koja su oblikovala dubrovačku društvenu svijest. Slično papa Franjo naglašava odgovornost za zajedničko dobro, govori o ljudskom bratstvu i socijalnom prijateljstvu te o svjetskoj etici solidarnosti. Podsjeća nas da privatno vlasništvo nije apsolutno i nedodirljivo, već ima socijalnu, širu društvenu funkciju. Jer ne može se živjeti sam, nego s drugima. Papa Franjo govori o jednom novom čovječanstvu čija izgradnja nije samo u rukama onih koji u društvu imaju posebnu odgovornost, nego u rukama svakog od nas. Svatko se od nas mora boriti protiv egoizma i profiterstva u sebi. Obnova jednog korumpiranog društva može se dogoditi samo ako se pojedinačno othrvamo sebičnosti i otvorimo Kristovoj ljubavi, odnosno ako živimo ne gledajući kako ćemo se drugima poslužiti nego nastojimo u ljubavi služiti drugima.

Novo koncilsko događanje

Cijela Katolička crkva je u sinodalnom hodu – što pokazuje sinodalni hod u Riječkoj Nadbiskupiji?

– Pa, bojim se da je ponajprije pokazao da su mnogi ostali nezainteresirani za ovaj proces. No i da su oni koji su se ipak zainteresirali bili ugodno iznenađeni da ih se nešto pita, da mogu izraziti svoje mišljenje i biti slobodni i odgovorni u svoj vjeri, a ne samo puki slušatelji. Za neke je ta ideja bila oduševljavajuća. Ne mogu se dotaknuti baš svih rezultata pa ću spomenuti samo neke. Dosta je, čini mi se, iako nisam osobno imao osjećaj da je tako, naglašen osjećaj jaza koji u našoj Crkvi postoji između klerika i laika. Na simboličan način tome problemu sam pokušao doskočiti i odlukom koja je nedavno izazvala zanimanje javnosti, o upotrebi naslova, postavljanju slika u uredima i svom grbu. Osjeća se potreba da nadiđemo podjelu na “mi” i “vi”, i da treba postojati veće zajedništvo, povjerenje i razumijevanje. Osim ovoga, primijećeno je da neki vjernici imaju vlastitu sliku Crkve i ne prihvaćaju vjeru koju im ona naviješta ili to čine samo parcijalno. S ovim je povezan i prigovor da navještaj vjere nije dovoljno razumljiv i privlačan, a što je svakako izazov da vidimo kako to možemo promijeniti. Spomenuo bih također izazov aktivnijeg sudjelovanja vjernika u životu Crkve i njezinom poslanju te izazov da nam svaki čovjek koji se nađe pokraj nas, bez obzira na naše razlike, bude bližnji te da jedni drugima postanemo suputnici, ne izostavljajući ni one koji se nalaze na marginama, a među kojima su i mnogi naši mladi. Sinodalni hod je svojevrsno novo koncilsko događanje u Crkvi. Naime, Drugi vatikanski sabor bio je sabor hijerarhijske, biskupske, ministerijalne Crkve te akademskih teologa, dok sinodalni hod označava početak razumijevanja Crkve kao Kristove zajednice svih ljudi, svih vjernika, kao i Crkve koja je – kako kaže Drugi vatikanski sabor – znak i sredstvo spasenja svih ljudi.

Potrebno je pastoralno buđenje

Već kao nadbiskup koadjutor Riječke nadbiskupije vrlo ste se angažirali i u vjerničkoj bazi, među »malim« ljudima ovoga kraja – pohodite župe, razne susrete i skupove vjernika…

– I to je jedan od načina na koji pokušavam premostiti onu razdijeljenost između nas koji u Crkvi imamo posebne službe i vjernika kojima smo poslani, ali i između različitih dijelova Riječke nadbiskupije pokazujući svima, uključujući i svećenike koji vrše poslanje u različitim dijelovima Nadbiskupije, da su mi svi jednako važni i da mi je do svih jednako stalo. Dosta poteškoća na ovom planu je izazvala pandemija. Od nje se, nažalost, još uvijek nismo oporavili. Ali ipak, polako se upoznajemo. I razbijamo predrasude koje imamo jedni o drugima ukoliko ih ima, a ponekad ih ima. Rekao bih da osim dobrodošlice razumijem i početnu suzdržanost nekih mojih svećenika pa i vjernika. Dolazim iz drugoga kraja, ali baš svjestan toga, nastojat ću kao i Pavao iz Tarsa izgrađivati Riječku, mjesnu crkvu u duhu evanđelja. Ovo je, kako to često ističem, sekularna i pluralna sredina u kojoj se život u skladu s vjerom ne pretpostavlja, nego je više osoban izbor. U tome vidim izazov i priliku da nam vjera ne bude tek nešto izvanjsko, nego nešto što nas prožima do kraja. Riječka nadbiskupija, zahvaljujući mojim prethodnicima, a posebno nadbiskupu Ivanu Devčiću, ima dosta respektabilnih karitativnih projekata koji svjedoče da kao Crkva imamo srce, da nismo prignuti nad sebe nego nad druge. Od toga ne želimo odustati, nego to želimo nastaviti razvijati, u skladu sa svojim mogućnostima i u suradnji s drugima.

Ali, držim da je potrebno da se i na pastoralnom planu dogodi jedno buđenje jer kao da smo na tom planu malo zaspali. I to vidim kao svoju primarnu zadaću. Potrebno nam je pastoralno obraćenje o kojem govori papa Franjo, u smislu smanjenja klerikalizma i osnaženja svih vjernika u svijesti da su subjekti naše mjesne Crkve.

Krećući od sebe stvarati mir

Posljednji popis stanovništva pokazao je smanjenje broja stanovnika, smanjenje broja deklariranih vjernika, ne samo katolika, i porast broja ateista i agnostika. Jesmo li na valu takvog europskog trenda?

– Da, to pokazuje da smo i mi dio toga trenda. Zapravo naša Nadbiskupija je to bila i ranije. Mislim da su ti trendovi dio znakova vremena, dijelom opravdani, a dijelom i pomodarski, u smislu sklonosti da se reagira u kolektivu. To nas ne treba plašiti, već nam to treba biti izazov. Zato i govorim o potrebi pastoralnog buđenja, a možda i cjelokupne reorganizacije pastoralnog djelovanja. Zato su važna sinodalna savjetovanja koja želimo nastaviti, a možda organizirati i vlastitu nadbiskupijsku sinodu. Inače, ono što zabrinjava u spomenutom popisu stanovništva nije pad broja vjernika – iako je za nas u Crkvi to izazov na koji moramo tražiti odgovor – nego pad broja stanovnika koji ima višestruke uzroke, od ekonomskih i socijalnih politika do našeg odnosa prema životu i daru života uopće. Svi smo pozvani zapitati se kamo nas to vodi i što možemo zajedničkim snagama poduzeti da se taj negativan trend promijeni.

Često citirate papu Franju od kojega stalno čujemo apele za mir u svijetu, za prestanak agresija; pozive na umjeren, jednostavan život u poštovanju prema svakome, pozive na brigu za naš zajednički dom – Zemlju. Kod njega vidimo istinski primjer odgovornosti i solidarnosti, suosjećanja, pažnje prema najpotrebitijima. Kako to da mnogi njegovi apeli, mudre poruke i primjeri, samo kao da prođu pored mnogih, pored nas?

– Sve te poruke od nas zahtijevaju promjenu mentaliteta ili obraćenje. A to nije lako. Lakše je nastaviti na stari način i za ono što se događa s nama i oko nas okrivljavati druge. Ali bolji svijet, bolja Crkva, bolje društvo, bolja obitelj se ne stvaraju polazeći od drugih nego od sebe. Ja moram biti onaj koji započinje promjenu na bolje. I postajem poticaj i drugima da i oni to učine. Tako to čini i papa Franjo. Polazi od sebe, razumijeva sebe kao čovjeka odgovorna za svijet, vjernika koji ne uživa u svetačkom indiferentizmu, nego se brine o drugima, raduje se uspjehu i dobru drugih, a tužan je zbog zla, ratova i sukoba i to nastoji promijeniti. Iako se čini da njegovi apeli i sve drugo što čini prolaze mimo nas, mislim da to nije istina. Istina je da mnoge ljuti, da ga mnogi ne razumiju, ali uvjeren sam da je puno više onih koje je promijenio i potaknuo na dobro. I to ne samo u Crkvi nego i izvan nje. Lijepo je slušati ono što drugi govore o našem Papi. To me raduje. I potaknut sam da i sam tome doprinosim.

Mnogi Riječani u migrantima vide braću i sestre

Papine enciklike Laudato si i Fratelli tutti zapravo govore o zajedničkim problemima i potrebama svih ljudi.

– Te su dvije enciklike, sve više toga postajem svjestan, Papin odgovor na dva goruća pitanja našeg opstanka na Zemlji. Ako ga hitno ne poslušamo i ne povedemo brigu o Zemlji i ne prestanemo s njezinim uništavanjem te ako se hitno ne prestanemo gledati kao neprijatelji i ne postanemo braća i sestre jedni drugima u pravom smislu te riječi, lako se može dogoditi da nećemo imati budućnost. To nije samo odgovornost koju imamo prema našim suvremenicima. To je odgovornost prema onima koji su nam prethodili i sačuvali ovu Zemlju i život na njoj za nas. I još više je to odgovornost prema onima koji će doći ili bi trebali doći nakon nas. Papa je toga svjestan. Želio je to posvijestiti i nama katolicima, ali i svim ljudima dobre volje. I potaknuti promjenu koja je nužna.

Božić je rođenje djeteta čiji su roditelji bili, današnjim rječnikom rečeno, migranti. Ophođenje prema migrantima jedan od najvećih izazova današnjice, također i u Rijeci. Nadbiskupija je mnogo učinila u njihovom zbrinjavanju. Što nam božićna poruka govori o migrantima?

– Božić nam govori da je i Isus bio migrant koji je zbog Herodove prijetnje smrću morao bježati u Egipat, ali i već prilikom rođenja, kad su se zbog popisa stanovništva njegovi roditelji zatekli u Betlehemu u kojemu su zapravo bili stranci. Kaže nam evanđelist Luka da za njih nije bilo mjesta u svratištu. A evanđelist Ivan kaže da je došao k svojima, ali ga njegovi nisu primili. Isus i danas dolazi svojima, dolazi i kao migrant. Zahvalan sam svima onima koji su osvijetlili obraz našega grada i pokazali da i u Rijeci ima onih koji u licu migranata vide lice braće i sestara. Zahvalan sam također i gospodinu gradonačelniku i svima drugima koji su se uključili u ovu akciju. I pokazali da se, uz sve ograničavajuće okolnosti, može ako se hoće. Oni su dokazali da je Rijeka širok grad, grad sa srcem. Zadivljen sam mnogim volonterima. Neki od njih pripadaju mojoj katoličkoj zajednici. Ponosan sam na njih. Prepoznali su Krista u potrebnima i svjedočili su im njegovu ljubav. Radostan sam što nas je briga za migrante ujedinila i s drugim dobrim ljudima ovoga grada koji nisu vjernici. Možda to mnogim migrantima nije promijenilo njihovu konačnu sudbinu, ali zacijelo je kroz prihvaćanje i ljubav, pogled koji ne osuđuje, nego voli, toplu riječ, zalogaj, čašu vode, ljudsku blizinu, prihvaćanje, a ne osuđivanje, unijelo barem malo radosti i okrjepe u njihove teške živote. I pomoglo im otkriti da na ovom svijetu još uvijek ima ljudi. I braće i sestara.

Evo kako se i danas može i mora konkretno nastavljati događati Božić! Bog je u Božiću za nas postao čovjek. I naš brat. I mi zbog Božića trebamo biti ljudi. I jedni drugima, svima, braća i sestre.

U nama počinju i završavaju svi ratovi

Svakodnevno se grozimo zbog agresije na Ukrajinu, svako malo se zgražamo zbog neke domaće pljačke, poput nedavno u Ini, zbog korupcije, nepotizama, zbog nečijeg nasilja… Koje dobro je u rukama svakog čovjeka?

– U jednoj svojoj nedavnoj propovijedi kojoj je tema bilo obraćenje rekao sam da u nama počinju i završavaju svi ratovi i sva primirja. Unesemo li mir u sebe, obratimo li se, promijenimo li način razmišljanja, budemo li ponizni, a ne oholi, pomirimo li se s Bogom, bližnjima, stvorenom stvarnošću, a i sa samima sobom, dat ćemo priliku miru i na drugim razinama. Tako je i sa svim drugim što unosi nered u naš svijet i društvo, ali i Crkvu. Ako ne krenemo od sebe, ne možemo to očekivati niti od drugih. Ako nešto u sebi nemamo, ne možemo to dati drugima.

Dapače, svaki pokušaj da se mir počne stvarati krećući od drugih, a ne od sebe, uzrokuje još veći nemir. Tada to nije pružena ruka mira, nego samo još jedna kritika drugoga.

Teolozi su pozvani biti prorocima

– Teologija nije i ne može biti neutralna jer je uvijek, ako je autentična, na strani malenih, prezrenih, marginaliziranih te prokazuje grijehe učinjene protiv njih. Teolozi su pozvani biti prorocima. Bez te proročke uloge prolaze mimo vremena i života pričajući o stvarima koje lijepo zvuče, ali nemaju veze s konkretnim životom čovjeka i konkretnim suvremenim društvom. Njihov zadatak nije samo katehizirati, odnosno posredovati nauk Crkve, već također krčiti nove putove, osluškujući Boga i čovjeka. Teologija se razvija i omogućuje crkvenom nauku da se razvija i daje odgovore na znakove vremena u duhu evanđelja. Sa svih razina i sa svih strana dolaze nam uvijek nova pitanja, drugačija nego u prošlosti. Na ta smo pitanja pozvani tražiti odgovore u susretu i dijalogu. I duhu evanđelja koje je živa Božja riječ.