Nagrađene

Riječke znanstvenice otkrivaju kako su pomogle u izradi aplikacije koja osobama s disleksijom omogućava čitanje

Jakov Kršovnik

Znanošću se bave iz ljubavi – Sanda Martinčić-Ipšić, Ana Meštrović, Mihaela Matešić / Snimio Romi Brmalj

Znanošću se bave iz ljubavi – Sanda Martinčić-Ipšić, Ana Meštrović, Mihaela Matešić / Snimio Romi Brmalj

Zaklada Sveučilišta u Rijeci dodijelila je Nagradu za transfer znanja izv. prof. dr. sc. Ani Meštrović, izv. prof. dr. sc. Mihaeli Matešić te prof. dr. sc. Sandi Martinčić-Ipšić, za njihov doprinos pri izradi aplikacije »OmoReader« koja olakšava čitanje osobama s disleksijom, a sadrži bazu književnih naslova



Zaklada Sveučilišta u Rijeci dodijelila je Nagradu za transfer znanja izv. prof. dr. sc. Ani Meštrović s Odjela za informatiku, izv. prof. dr. sc. Mihaeli Matešić s Filozofskog fakulteta te prof. dr. sc. Sandi Martinčić-Ipšić s Odjela za informatiku, za njihov doprinos pri izradi aplikacije »OmoReader« poduzeća OmoLab komunikacije d.o.o te Locastic d.o.o. Aplikacija olakšava čitanje osobama s disleksijom, a sadrži bazu književnih naslova s hrvatskog portala E-lektire (preko 200 djela) te bazu Projekta Gutenberg, internetske stranice na kojoj je besplatno dostupno više od 45.000 knjiga na engleskom jeziku. Algoritam koji su profesorice razvile omogućuje rastavljanje riječi na slogove, a korisnici aplikacije mogu, ako bi im to olakšalo čitanje, postaviti da slogovi budu u različitim bojama kako bi im se slova manje »miješala«. Algoritam je za sada detaljno razrađen za hrvatski jezik, no u izradi je i prilagođena verzija za engleski, o čemu su nam u razgovoru posvjedočile i profesorice.


Znanstvenicima je uvijek drago kada rezultati njihova istraživanja dobiju primjenu u »svakodnevnom« životu pa smo tim povodom razgovarali s profesoricama da nam malo približe projekt, svoj rad te život znanstvenica.


Ponajprije vam čestitam na nagradi. Što vam ona znači?




Ana Meštrović: Naravno da nam nagrada puno znači, ona je poticaj za daljnji rad, evaluacija našega uspjeha. Bile smo stvarno sretne kad smo shvatile da je naš istraživački rad pridonio razvoju besplatne aplikacije koja pomaže osobama s disleksijom.


Mihaela Matešić: Nagrada je dokaz vrednovanja napornog rada te priznanje i lijepa gesta Sveučilišta.


Sanda Martinčić-Ipšić: Izrazito sam ponosna što smo dobile nagradu za prijenos znanja, zato što je to temeljni način suradnje akademije i industrije, odnosno šire zajednice. Suradnja s Anom i Mihaelom, koja traje već petnaestak godina, veliko je zadovoljstvo i primjer dobre interdisciplinarne međuinstitucijske suradnje na Sveučilištu u Rijeci.Početak suradnje

Kako je projekt krenuo? Je li se od početka radilo o zajedničkom projektu?


Sanda Martinčić-Ipšić: Na Odjelu za informatiku počeli smo se baviti slogovima 2013. u okviru projekta »LangNet«. Ana i ja istraživale smo mreže jezika i strukturu jezika, no algoritam za rastavljanje slogova koje smo dobile u nasljeđe nije najbolje funkcionirao pa smo zato započele suradnju s Mihaelom, koja je imala svoj projekt na Filozofskom fakultetu.


Mihaela Matešić: Moj projekt bavio se odnosom pravopisa i pravogovora, a to je Sandi i Ani bilo potrebno kao metodologija pomoću koje će pristupiti izradi algoritma. Vidjele smo da se naš rad preklapa te prepoznale mogućnost za suradnju.


Do suradnje je došlo »službenim kanalima«?


Mihaela Matešić: Djelomično da. Poznajemo se jer Kampus omogućuje da znanstvenici iz različitih područja rade na malim udaljenostima. To donosi rezultate i projekte koje je prije bilo teže ostvariti.


Ana Meštrović: Zapravo se susrećemo na raznim aktivnostima koje Sveučilište organizira, poput radnih skupina i sveučilišnih tijela te ondje ostvarujemo kontakte. Naravno, i neformalno druženje doprinosi povezivanju znanstvenika.


Kako su se u tu priču uključili OmoLab komunikacije i Locastic?


Sanda Martinčić-Ipšić: Mi smo 2015. godine objavile znanstveni rad u časopisu Govor, a Petar Reić iz OmoLaba javio nam se 2017. s upitom. Jedan dio materijala bio je javno dostupan, ali za ugradnju algoritma u aplikaciju trebala im je dodatna pomoć pa su nas zamolili da to volonterski odradimo.


Mihaela Matešić: Naš algoritam bio je u slobodnom dostupu na stranicama riječkoga sveučilišta, gdje su ga pronašli kolege iz Splita i zatim su kontaktirali s nama.


Ana Meštrović: Odmah smo pristale jer nam je bilo drago da možemo pomoći plemenitome cilju, iako tada nismo ni slutile koliki će odjek ta aplikacija imati. Nakon godine rada aplikacija je plasirana i odmah je stekla veliku popularnost.


S kakvim ste se izazovima susretale pri prilagodi algoritma za aplikaciju i u svojim istraživanjima?


Sanda Martinčić-Ipšić: Dok nismo krenule u suradnju s Mihaelom, imale smo problema sa slogovanjem jer u hrvatskom jeziku postoje brojne iznimke i specifična pravila koja nije jednostavno implementirati. Shvatile smo da bez stručnjaka za jezik dalje ne možemo.


Ana Meštrović: Kad nam je Mihaela pomogla s lingvističkom podlogom, izrada algoritma i kasnija njegova prilagodba za aplikaciju išle su zapravo glatko.


Mihaela Matešić: Bilo je lingvističkih izazova. Željele smo algoritam koji će funkcionirati s različitim pravopisnim rješenjima koja su trenutno aktualna. Trebale smo ga prilagoditi tako da besprijekorno funkcionira bez obzira na to kojim se pravopisom služio izdavač, što je posebno važno pri čitanju lektirnih izdanja.


Kako se znanje iz lingvistike prenosi u programski jezik?


Ana Meštrović: To je jedan specifičan proces. Kao »input« trebala su mi formalna pravila pomoću kojih bih generirala algoritam u programskom jeziku. Mihaela mi je objašnjavala lingvističku teoriju i jezične zakonitosti, a kako ona ima »matematički mozak«, znala je to dobro objasniti.


Mihaela Matešić: Ovdje bih htjela podsjetiti na projekt iz sredine 1990-ih kada su Batnožić, Ranilović i Silić izradili Hrvatski računalni pravopis. Tu je bila ključna uloga profesora emeritusa Josipa Silića, koji je osmislio i patentirao upotrebu algoritma kao »spelling checkera« za hrvatski jezik. Smatram da je taj projekt svijetla točka primjene lingvistike i to je nešto što me motivira čitav radni vijek.


Jeste li se nadale da će vaš rad biti ovako primijenjen?


Ana Meštrović: Radilo se o području koje je zanimljivo mnogima, na primjer onima koji se bave računalnom sintezom govora ili poučavanjem jezika, ali nismo predviđale da bi ga netko mogao iskoristiti za potrebe osoba s disleksijom. Svakako nam je drago da nas je prepoznao kolega iz Splita i da je naš rad i na taj način upotrebljen.


Suradnja s autorima aplikacije se nastavlja?


Sanda Martinčić-Ipšić: Autori su aplikaciju odlučili plasirati i na strano tržište pa tako sad surađujemo na prilagodbi za engleski jezik.


Istraživanje slogovanja


Koji su drugi projekti kojima se trenutno bavite?


Mihaela Matešić: Od studenog 2018. imamo projekt »Deictes« Hrvatske zaklade za znanost koji vodi prof. dr. sc. Maja Brala Vukanović, s Odsjeka za anglistiku. Na tom projektu uz voditeljicu i istaknute lingviste sa šest europskih sveučilišta radimo mr. sc. Biljana Stojanovska, lektorica za makedonski, Ana i ja. U okviru projekta proučavamo semantičke procese na upućivačkim riječima i Anina je uloga izrada statističke analize podataka u okviru empirijskoga istraživanja semantičkih procesa. Na projekt smo posebno ponosne jer je nacionalno kompetitivan i nije ga lako dobiti u velikoj konkurenciji drugih kvalitetnih projekata. Ana je voditeljica sveučilišnoga znanstvenoistraživačkog projekta »SemText: Postupci mjerenja semantičke sličnosti tekstova«, a kako sam i sama voditeljica takvog projekta iz područja kroatistike »Ortoepska raznolikost u suvremenome hrvatskom standardnom jeziku«, surađujemo i nadalje. Planiramo provesti dodatni korak u istraživanju slogovanja. Naš algoritam zasad radi na načelu najvećeg pristupa, a želja nam je u budućnosti istražiti intuitivno slogovanje u hrvatskih govornika i strojno ga proizvesti.


Tu će trebati upotrijebiti i psiholingvistiku?


Mihaela Matešić: Apsolutno. Moramo provesti puno istraživanja da bismo odgovorile na postavljeni izazov, no nadamo se da ćemo uspjeti u tome.


Ana Meštrović: Nakon toga istraživanja pokušat ćemo primijeniti metode umjetne inteligencije i dubokog učenja (»deep learning«) za razvoj naprednijih algoritama koji će moći pratiti intuitivan pristup u rastavljanju na slogove.


Za kraj nam opišite kako izgleda jedan dan u životu sveučilišne profesorice i znanstvenice?


Sanda Martinčić-Ipšić: Sveučilišni profesori promijene više uloga u danu. Od primarne, koja uključuje nastavu i rad sa studentima, preko znanstvene i rada na projektima i istraživanjima, do administrativne uloge, koja uvelike troši vrijeme za prve dvije znatno važnije uloge. Sveučilišni profesor ima i veliku ulogu motivatora s ciljem izgradnje odgovornih i dobrih stručnjaka u području. Tu je i odgovornost prema široj zajednici, koja se očituje kroz suradnju s tvrtkama gdje se otvara i prostor za prijenos novih znanstvenih spoznaja u industriju.


Ana Meštrović: Kao što je Sanda rekla, odrađujemo i nastavu i znanstveni dio. Doista pokušavamo što više uključiti studente u naše procese istraživanja kako bismo potaknuli mlade ljude da budu odgovorni u svom području. Biti znanstvenik je zapravo stil života, zato što često nemamo ni vikende ni praznike, nego ih koristimo za istraživanje.


Mihaela Matešić: Kao znanstvenik i istodobno sveučilišni nastavnik stalno ste podijeljeni između želje da što više pružite svojim studentima i potrebe da znanstvene spoznaje do kojih ste došli učinite dostupnima svijetu.


Kao zaključnu misao profesorice su naglasile da se znanošću bave iz ljubavi te istaknule veliku podršku svojih obitelji.


– Kada to dvoje imate u životu, onda imate i sretnog čovjeka, kazale su.