Ove se godine, primjerice, nakon dugog razdoblja, pojavio veliki inćun, posebno u južnom dijelu Jadrana, a da za to nema nekog posebnog objašnjenja, pa ni kao rezultat lovostaja koji je relativno nedavno uveden. Srdele ove godine ima koliko je nismo vidjeli u zadnjih četrdeset godina, unatoč izlovu i velikom povećanju broja tuna u Jadranu, koje se hrane srdelama.
Ribari smatraju kako je već ovim mjerama riblji fond prilično dobro zaštićen, no Europska komisija sada traži da se godišnji ulov praktički prepolovi, što bi značio kraj ribarske i riboprerađivačke industrije.
– Prema informacijama iz Uprave za ribarstvo Ministarstva poljoprivrede, prijedlog Europske komisije je da se odredi godišnja kvota od trideset tisuća tona srdele i četiri tisuće tona inćuna. Lani je ulovljeno 76 tisuća tona, što znači da bi bio dopušten izlov niti polovice od te količine, što je za Hrvatsku i ekonomski i socijalno neodrživo. Od tog ulove ne žive samo posade ribarskih brodova, nego i cijela riboprerađivačka industrija u koju je posljednjih godina uložen velik novac, pa imamo praktički nove pogone na Braču, u Istri, u Stankovcima. Sve će to propasti, a ljudi ostati bez radnih mjesta, kaže Uhač.
Ima nade
Ribari i prerađivači ribe očekuju da će država donijeti političku odluku kojom će se usprotiviti takvim zahtjevima Komisije, te im omogućiti da nastave s poslovanjem.
– Kakva će biti odluka, ne znamo, ali nam je iz Ministarstva najavljeno kako neće biti drastičnog ograničavanja ulova. No problem je vrlo jak talijanski lobi, koji želi uvesti ograničenja na Jadranu, a onda proporcionalno i u našem dijelu, kako bi održali visoku maloprodajnu cijenu sitne plave ribe. Kod njih 85 posto ulova ide u maloprodaju, a ostatak u preradu, dok je kod nas obrnuto. I jedni i drugi ćemo imati priliku argumentirati svoje stavove, međutim, kod njih je riječ o industriji koja broji desetke tisuća subjekata, te okreće neusporedivo veći novac nego kod nas, a time se, proporcionalno, njihov glas daleko bolje čuje, da ne govorimo o snazi u lobiranju u europskim institucijama. Dodatni je problem što se u Komisiji redovito barata podacima starim dvije godine, dok se obave sve analize, a stanje na terenu je svake godine drugačije. Da bi se dobila prava slika, bit će potrebne godine, a u međuvremenu se nadamo kako Vlada neće pristati na ovako stroga ograničenja, jer to bi za sve nas značio kraj, zaključuje Uhač.
