Plamen na ognjištu, ruke koje miješaju palentu, umorno žensko lice, mužnja krave i mlijeko koje se slijeva u metalnu posudu. Zatim prvi koraci kroz hladno jutro i dugačak put prema Rijeci. Od tih prizora redatelj Fabijan Černeka gradi kratki film »Mlikarica«, posvetu generacijama grobničkih žena čiji je svakodnevni rad postao neraskidiv dio zajedničke povijesti Grobnišćine i Rijeke.

Film bez dijaloga i naracije spaja autentične lokacije Grobnišćine, vizualne rekonstrukcije Grobnika i Rijeke s početka 20. stoljeća te autorsku glazbu Rudolfa Sriće u emotivnu posvetu ženama koje su mlijekom hranile grad, a svojim radom uzdržavale obitelji. Priznanje nisu tražile, no vrijeme je učinilo svoje: danas njihovu žrtvu i nasljeđe čuvaju dva trga posvećena mlikaricama – jedan u Rijeci, drugi u Dražicama, a sad i filmsko ostvarenje. U nešto više od pet minuta Černeka gledatelja vodi od štale, ognjišta i kamenitih putova Grobnišćine do industrijske i urbane Rijeke. Film podsjeća na žene koje su ustajale prije svitanja, muzle krave, na leđa stavljale late sa svježim mlijekom i pješice kretale prema gradu. Njihov je dnevni put znao biti dug tridesetak kilometara, a takozvana mliječna staza između grobničkih sela i Rijeke održala se sve do kraja 1990-ih. Film je sniman na autentičnim lokacijama diljem Grobnišćine, uključujući Zavičajni muzej u Martinovu Selu, dok su stare fotografije poslužile kao polazište za vizualne rekonstrukcije Grobnika i Rijeke s početka prošlog stoljeća. Emotivna reakcija publike pokazala je koliko je tema mlikarica i dalje živa u osobnim i obiteljskim sjećanjima. Nakon premijere razgovarali smo s redateljem i autorom filma Fabijanom Černekom.

Riječi nisu potrebne

Mlikarica je na Grobnišćini dobro poznat simbol. Što vas je potaknulo da njezinu priču ispričate filmom?

Foto Creative Media

– Mlikarice su duboko ukorijenjene u sjećanjima ljudi s Grobnišćine, ali i brojnih Riječana. To sam posebno osvijestio kroz razgovore s ljudima. Jednom sam, na jutarnjoj kavi u Rijeci, dok sam čekao mještane Grobnišćine koji su pješice dolazili iz Dražica u čast mlikaricama, novinara Novog lista Vladimira Mrvoša upitao čega se najprije sjeti iz djetinjstva. Spomenuo je svoju učiteljicu, zatim mlikaricu koja mu je mlijeko ostavljala na prozoru ili pred vratima te prve ljubavi. Kad se mlikarica nađe među takvim osobnim uspomenama, jasno je koliko je bila prisutna u svakodnevnom životu. Nije samo donosila mlijeko – bila je dio odrastanja, doma i osjećaja sigurnosti.

Što ste filmom željeli pokazati iza poznatog lika grobničke mlikarice?

– Želio sam da mlikarica ne ostane samo lijep zavičajni motiv, stara fotografija ili spomenik na trgu. Iza tog lika stajala je stvarna žena koja je pod teretom od nekoliko desetaka kilograma prelazila preko oštrog kamenjara, po buri, kiši i snijegu. Na leđima je nosila mlijeko, ali i egzistenciju svojih ukućana, svakodnevno povezujući Grobnišćinu s Rijekom. Upravo sam tu snagu i odgovornost želio vratiti u prvi plan.

Foto Creative Media

Zašto ste se odlučili za film bez dijaloga i naracije?

– Snaga njihove priče i veličina njihove žrtve ne traže mnogo objašnjavanja. Nisam želio glas koji će gledatelju govoriti što treba osjećati. Priču nose lice, pogled, ruke, mlijeko, vatra, kamen, put i glazba. Bez riječi sam želio prikazati žene čiju su svakodnevicu obilježavali šutnja, rad i odricanje.

Film spaja autentične prostore i rekonstruirane povijesne prizore. Kako ste gradili njegov vizualni svijet?

– Bilo mi je iznimno važno koristiti stvarne prostore koji još nose tragove toga života. Koristili smo naše kadrove u Zavičajnom muzeju u Martinovu Selu i na drugim lokacijama diljem Grobnišćine, među starim kućama, mlinovima i kamenim krajolikom. Koristeći stare fotografije rekonstruirali smo i prizore Grobnika i Rijeke oko 1900. godine. Cilj nije bio napraviti povijesni spektakl, nego gledatelju približiti atmosferu vremena – hladnoću štale, toplinu ognjišta, mokar kamen i vrevu grada.

Glazba kao pripovjedač

Koliku ulogu u filmu ima glazba Rudolfa Sriće?

– U filmu glazba preuzima ulogu pripovjedača. Izvornu skladbu »Mlikarica« napisao je Rudolf Srića, a za potrebe filma posebno ju je obradio Krešimir Černeka, koji potpisuje i montažu. Obrada prati promjene ritma i atmosfere, od tihih i intimnih do dramatičnijih prizora, bez nametanja emocije gledatelju. Upravo su njegova glazbena obrada i ritam montaže povezali film u zaokruženu emotivnu cjelinu.

Rekli ste da se prošlost tijekom vremena često uljepša. Je li vam bilo važno izbjeći romantiziranje života mlikarica?

– Svakako. U literaturi, starim novinskim člancima, poeziji i zavičajnim tekstovima prošlost se često prikazuje toplijom i ljepšom nego što je bila. Vrijeme ublaži grubost stvarnog života, a iza romantizirane slike mlikarice bio je težački život u tvrdom, kamenitom kraju – hladnoća, bolna leđa, umor i velika odgovornost. Nisam želio oduzeti toj priči njezinu poetiku, nego pokazati da je njezina stvarna snaga upravo u istini.

Foto Creative Media

Kako ste doživjeli reakciju publike na premijeri u Dražicama?

– Za sve nas koji smo odrasli na Grobnišćini ovo je vrlo emotivna tema. Nakon projekcije prilazili su mi ljudi, neki i u suzama. Netko se sjetio majke, netko bake, susjede ili žene koja mu je kao djetetu donosila mlijeko. U tom trenutku film više nije samo autorov, nego postaje dio osobnog sjećanja svakoga tko ga gleda. To mi je bila najveća potvrda da je priča doprla do ljudi.

Završna posveta filma nije upućena samo mlikaricama, nego svim ženama koje su gradile obitelj i zajednicu. Zašto?

– Mlikarica je polazište, ali njezina je priča univerzalna. Ovim filmom odajemo počast svim ženama čiji su se rad, snaga i požrtvovnost često podrazumijevali, iako je upravo na njima počivao svakodnevni život obitelji i zajednice. Vremena i tereti su se promijenili, ali njihova predanost i odgovornost nisu nestale. Grobnička mlikarica lokalni je simbol jedne mnogo šire priče.

Što biste željeli da nakon filma ostane mlađim generacijama koje se ne mogu sjećati mlikarica?

– Volio bih da u mlikarici ne vide samo dio folklora, nego stvarnu ženu i vrijednosti koje je nosila- ustrajnost, odgovornost i tiho odricanje. Neke priče nisu ispisane tintom. Ispisane su znojem, koracima i šutnjom. Put mlikarica možda je završio, ali njihova priča treba nastaviti živjeti.

Premijera

Film je premijerno prikazan sredinom srpnja na Trgu mlikarice u Dražicama, u sklopu istoimene manifestacije posvećene tradiciji, baštini i zajedništvu. Za prikaz filma na velikom LED ekranu pred brojnom publikom pobrinuli su se Siniša i Mauro Barčić, dok je ozvučenje premijere bilo povjereno Marinu Pelozi, a sve u produkciji Creative Media. Projekt su prepoznali Općina Jelenje, turistička platforma Visit Jelenje i Turistička zajednica Kvarnera. Film »Mlikarica« nastao je u produkciji Creative Media, a može se pogledati na adresi jelenje.hr/mlikarica.