R. Brmalj
Štićenicima Doma umirovljenika na Kantridi zasvirali su članovi Udruge LP Rock – Saša Sablić, Carlo Lenaz, Josip Bajok i Sead Gugić. A pjesma, ples i odlična atmosfera odagnali su misli o godinama, osteoporozi, reumi, oslabljenoj cirkulaciji...
Godine, osteoporoze, reume, oslabljene cirkulacije. Što je to? Glupost! Koga to još zanima? Tegobe su se topile dok se puna dvorana tresla pod pjesmom i plesom na koncertu u Domu umirovljenika na Kantridi. Bilo je prekrasno, i u isto vrijeme i dirljivo gledati koliko još života kola u godinama oslabljenim ali životom ispunjenim tijelima mladih osamdesetogodišnjaka, pa i znatno starijih…
Bilo je predivno gledati naše malo starije sugrađane kako oduševljeno plešu, neki doduše i uz pomoć štapa, no koga je briga, kad se još uvijek može uhvatiti ritam i mot. A atmosfera? Kao na nekom koncertu u Dvorani mladosti. Sašu Sablića je jedna od, k’o za modnu pistu sređenih plesačica pitala: Koliko vi imate godina? Sedamadeset! Pffff… Ma ča, vi ste za nas mladić – odvratila je nastavljajući s plesom.
Šok i nevjerica
– O prosjeku, glasio je nevjerojatan odgovor. Tada sam se još dublje naklonio ljudima u dvorani gledajući ih kako, zaboravljajući godine, srčano sa Sašom Salićem uglas pjevaju »Školjku«, »Ta tvoja ruka mala«, a išla su im, bogami i »Mama Huanita«, »Zbog jedne crne žene«. Uzdisali su na »Tango da more«, da bi se do kraja raspištoljili na »Večeras je naša fešta«.
Povratak u mladost
– Kao što vidite, naši štićenici su oduševljeni jer su se mogli vratiti u svoju mladost. Zahvalni smo muzičarima i bit ćemo presretni nastavi li se ova suradnja – rekla nam je na kraju Marina Drozdek, dok su se štićenici slikali i ljubili s muzičarima, a bilo je i dosta susreta s nekim starim susjedima, poznanicima iz kvarta, s plesnjaka i slično, koji su se sada tu našli. Neka nam naši stariji sugrađani u ovakvu veselju i životnoj radosti požive što duže i još podignu prosjek.