S KAMIKA I MORA

Piše Slavica Mrkić Modrić: Život je more

Slavica Mrkić Modrić

snimio vjekoslav skledar

snimio vjekoslav skledar

Ni na jednomu njegovu samostalnomu koncertu nisan bila, osin davneh let na skupnemi ali san va jednoj noći iščitavanja Balaševićevog života puno toga doznala i naučila. Mir mu vječni budi. Ja ću ga pamtit po pjesmah »Život je more«, »Neki novi klinci«, »Ne volim januar« i »Čovek sa mesecom u očima«.



A ča reć? Malo san finjena od sega ča mi se j’ od pasanoga petka na hrbat nakoštalo. Puno toga lipoga, a kako to obično bude, zmed lipoga se zagnjelo i sled onoga nelipoga. Ča bi moja šegava mat rekla – mala, to ti j’ život. I tako j’ mane ta život davneh dan, toga 1984. leta upoznal z Meštron Tonijen. Užan reć da su se ta put tukali drug z megafonon i omladinka z tabelicun. Najme, on je bil koordinator karnevalske povorke, a ja san, kod studentica va »klase profesora Željka Grbca«, nosila tabelicu na koj je pisalo, e, sad već ne znan da Zametski ale Halubajski zvončari. Ono ča znan da mi j’ na pol Korza ta tabelica bila preveć, pa me j’ jedan od zvončari skupa š njun prehitil preko hrbata i va zvončarsken koraku donesad do kraja Korza. Od početka 90-eh smo se, sad već meštar i sad već novinarka popikali jedno od drugo. Va dugemi letimi našega poznanstva sega vranića san mu užala načinit, i napisat, ma nikada se ni ofendil.


Jedan od biseri našega poznanstva dogodil se je na cimiteru na Kozale. Najme, kolega Marko i ja smo delali reportažu za Si Sveti, ono kako se ljudi spravljaju za ta blagdan, kako cifraju grobi bližnjeh i slično, i na Kozale utaknemo Meštra i njegovu »ženu, majku, kraljicu« Livianu. Pitan ga ja – Toni, je puno dela? On odgovara – ma ni, se smo odbavili leh da još naštiman ovu antenu da mi punica more gljedat sapunjače, i moremo poć. Kako j’ Toni rekal, ja san napisala.


Kad, eto ti vranića. Va kuće od Škrobonj, ni prestal zvrndat telefon. Ljudi zovu i pitaju – pa ča j’ Romidia umrla, pa kada, pa kako, pa ča nan niste javili… San brižnu žensku pokopala naprav Boga. Intanto j’ Romidia ta put rekla – da nisi maloj niš govoril, produžila mi je život. I san, aš Romidia ima sad 90 let. To van se povedan aš san ki’vo dan, ne znan po ki put delala pogovor z Meštron va komu j’ on rekal da se oprašta od svoje funkcije. Razumen ga, a da mi j’ žal – je. No, niki od nas ni zavavek. Su sriću va maškaranoj penzije, želin mu, a kad buden vela zdignut ću mu na Korzu spomenik za saki maškarani korak ki j’ po njemu načinil, pa će tako i Rika imet znamen da j’ ono ča si znaju – karnevalski grad.




Drugi čovik s ken san se ta isti dan kad i z Meštron pogovarala je šjor Franjo Jelušić. Ta predivni Šmričan je srićan ča spomenika nima aš da ga ima bil bi 27 kamik na Matić poljane. Barba Franjo ima 98 let, preživel je ta »ledeni marš«, prehodil te noći z 19. na 20. febrara 1944. leta Matić poljanu, preživel rat i ostal svoj. Ono ča j’ vjerojatno odvavek imel i ča mu niki nikada ni mogal zet je velo srce i poštenje. Te teple, inteligentne kafene oči i ta staloženost, mudrost i iskrenost, e to onoga ki ume videt zajedno kupi.


Povedal mi je o toj noće pomalo, z merun, da me ne prestraši. Zmed redi mi otkril da se poštenje ne uči, da to imaš ale nimaš, potvrdil onu ku j’ nona vavek govorila – da j’ saki rat, nekomu rat, a nekomu brat, i dokazal da j’ va životu zaspraven najvažneje bit i ostat ono ča si. Bilo mi j’ to jedno neprocjenjivo iskustvo, a va vrimenu va komu se sama pitan sakakova pitanja, došal mi je kod dar Svemira. Da mu j’ familja ku san ta dan upoznala, odnosno hćer Dubravka i zet Nikola, nalik njemu, opće me ne čudi aš Dubravka je prava očeva hćer, a kod takova ni mogla ni zibrat za životnoga partnera nekoga ki ni isti kod ča j’ ona.


I na kraju od dva lipa, evoga tretega. Grdoga. Umrl je Panonski mornar, ča bi rekli – glazbena ikona regije. Nisan nikada bila fan, ne zato aš mi se nisu pijažale njegove pjesmi leh jednostavno zato ča nikada nisan bila ničigov fan. Morda bin jedino pokleknula da se pokojni Tin Ujević zbudi i započne turneju svojeh večeri poezije. Ma, ne garantiran. I znan ja puno Balaševićevih pjesam ke su morda promakle i nekimi od fanih, ma o njemu ne baš puno.


Ni na jednomu njegovu samostalnomu koncertu nisan bila, osin davneh let na skupnemi ali san va jednoj noći iščitavanja Balaševićevog života puno toga doznala i naučila. Mir mu vječni budi. Ja ću ga pamtit po pjesmah »Život je more«, »Neki novi klinci«, »Ne volim januar« i »Čovek sa mesecom u očima«. Povedan matere o njemu i govorin da j’ š njin konačno i ona imaginarna Jugoslavija umrla, i da ju ni ubil ni ovaj, ni onaj leh korona. A ona će – čekaj, si ti nema, ča ni Jugoslavija odavno mrtva.
Avah je mane.