RIJEKA – Jedna od riječkih turističkih atrakcija su paviljoni riječke tržnice, izgrađeni u razdoblju od 1880. do 1881. godine prema projektu Izidora Wauchniga. Te dvije jednake građevine paviljonskog tipa nastavljaju se na ribarnicu, još jedan biser riječke arhitekture.

Gotovo sve prazno

Paviljoni prema izvornom projektu zamišljeni su kao velika i visoka prostorija bez pregrada, s prodajnim boksovima. Prvom je paviljonu 1971. dodan kat do kojega se dolazi stubištem u sredini prizemne etaže, a 1974. kat je dodan i drugom paviljonu. Pročelja paviljona prepoznatljive su zelene boje koja je s godinama izgubila sjaj. Na zahtjev Konzervatorskog odjela u Rijeci prvom je paviljonu 2009. vraćena izvorna boja, uključujući i druge građevinske radove poput popravka krova i restauracije ukrasne plastike, a u svojih pa skoro 150 godina rada tržnica je bila zatvorena samo za vrijeme obnove/nadogradnje 1971. i 1974. godine. Danas su paviljoni riječke tržnice prazni ili poluprazni. Prvi paviljon ima zatvoren gornji kat, a veliki dio prodajnih mjesta u prizemlju više ne radi. I drugi paviljon je ostao samo na ponudi u prizemlju, jer su na prvom katu jedino dva prodajna mjesta i jedan ugostiteljski objekt.

Sudbina paviljona

Kakva je sudbina paviljona riječke glavne tržnice, teško je i prognozirati, ali po svemu viđenom, možda završi i kao paviljon tržnice na Brajdi koji je nakon rekonstrukcije – zatvoren. Paviljon tržnice Brajda projektirao je Giacomo Zammatio 1895. kao komunalni dio nove gradske četvrti. Parter tržnice bio je namijenjen javnim sadržajima, a prostrani trg oko paviljona tržnici na otvorenom. Danas uz zatvoren prostor paviljona postoji samo nekoliko prodavača na otvorenom, ali i oni ne pokazuju neki optimizam da će nastaviti s radom.

U svakom gradu središnja tržnica je mjesto gdje se živi, ​​priča i priprema hrana, to je prostor za život i dijeljenje te prostor koji postaje kulturni i društveni sadržaj, bez gubitka spontanosti i jednostavnosti. Zašto to u Rijeci nije tako, teško je reći, ali odgovor je sigurno u nedostatku ideja i znanja vođenja takvih sadržaja ili poslovanja općenito.

A da ne treba puno inovirati, može se vidjeti na primjerima mnogih gradova koji su poznata turistička mjesta, što planira postati i Rijeka, planirajući razviti urbani mediteranski turizam.

Primjer – Firenza

Jedan od primjera može biti i Firenza koja je svoje tržničke paviljone pretvorila u svojevrsne turističke i ugostiteljske atrakcije. U prizemlju se prodaju atraktivni prehrambreni proizvodi, začini, ali i voće i povrće, dok je prvi kat pretvoren u veliki ugostiteljski objekt s brojnom ponudom hrane. Naravno, tržnica se ne zatvara u dva sata, već se nastavlja bogat program raznih kulturno- gastro sadržaja do duboko u noć.

Zašto Rijeka po tom jednostavnom receptu ne pretvori svoje paviljone na glavnoj tržnici, kao i onoj na Brajdi u blizini novog kulturnog centra, u nove zanimljive ne samo turističke već i kulturne sadržaje za svoje građane, odgovor je jednostavan. Dok u trgovačkim centrima kilogram lubenice košta 0,50 centi, a na glavnoj riječkoj tržnici 1,5 eura, nema ni logike, ali ni dobre logistike (nošenje lubenice) koja može objasniti taj fenomen. Poput lubenice i druge cijene su ponekad tri puta veće nego u trgovinama, a na taj se način ne mogu privući domaći kupci, a ni štedljivi strani turisti koji se radije odlučuju za supermarkete.

Gastro-kulturni turizam

Središnja tržnica u Firenci za razliku od one u Rijeci hrani se umjetnošću i hrani ukus za otkriće i strast za ljepotom. Posjet toj tržnici je zapravo jedan zanimljiv oblik gastro – kulturnog turizama, jer se ostvaruje suradnja s raznim gastromajstorma, ali i klasičnim umjetnicima koji cijelom prostoru daju pravu težinu i veću vidljivost, kako vole reći stručnjaci za marketing. Inicijative za »paviljonske« kulturno-gastro projekte uvijek su posvećene trendovskim kulturnim događajima, a tamošnji stvaratelji tih programa vjeruju da umjetnost, kao i hrana, nije elementarna, već se mora živjeti, disati i gutati – očima – jer je dio svakodnevnog života.