Povećanje cijene zbrinjavanja miješanog komunalnog otpada u Centru za gospodarenje otpadom Marišćina za golemih 250 posto, s 470 kuna po toni, na čak 1.180 kuna po toni koje od 1. listopada ove godine uvodi Ekoplus, tvrtka koja upravlja Centrom, pogodit će sva kućanstva i tvrtke na području Primorsko-goranske županije povećanjem cijene odvoza otpada za najmanje pedeset do osamdeset posto, ali i dodatno ugroziti ionako krizom načeto poslovanje komunalnih društava na području županije koja se bave odvozom otpada.

Sve ovo se događa u jeku koronakrize koja je mnoge ostavila bez posla ili barem dijela prihoda, a sada ih čeka novi, ozbiljan udar na kućni ili budžet tvrtke, što će sigurno rezultirati velikim nezadovoljstvom građana, a vrlo vjerojatno i još lošijom naplatom usluge odvoza otpada, problemom s kojim se komunalci suočavaju još od ožujka ove godine.

Beskorisno i preskupo

Kako neslužbeno saznajemo, Nadzorni odbor Ekoplusa izglasao je promjenu cjenika glasovima predstavnika Županije, Viškova i Ekoplusa, a protiv povećanja cijene su bili predstavnici Rijeke i KD-a Čistoća. Navodno je na NO-u bilo podosta povišenih tonova, no na kraju je odluka usvojena preglasavanjem.

Povećanje cijene za 250 posto potvrda je loše osmišljenog, a u djelo još gore provedenog sustava zbrinjavanja otpada, na svim razinama, od državne u smislu zakonskih odredbi, do lokalne i regionalne, u smislu sustava prikupljanja otpada i više nego problematičnog (ne)rada samog CGO-a Marišćina.

Na ruku građanima i komunalcima ne idu ni okolnosti na tržištu sekundarnih sirovina poput plastike, stakla, papira, metala i drugih, za koje smo godinama prije izgradnje Centra od političara sa svih razina slušali kako je riječ o vrijednim resursima čije izdvajanje će građanima umanjiti mjesečne račune za odvoz otpada, a komunalcima i Ekoplusu osigurati dodatne prihode.

Naime, okolnosti su takve da, u postojećem zakonodavnom okviru, izdvajanje korisnog otpada za komunalna društva, a time posljedično i krajnje korisnike, postaje ne samo beskorisno, nego i preskupo.

Time čitava ideja izgradnje centara za gospodarenje otpadom, odvajanje korisnih sirovina na svim razinama, od kućanstava, preko reciklažnih dvorišta, do komunalnih društava i samog Centra, postaje apsurdna – umjesto da građane i tvrtke koje se bave zbrinjavanjem otpada potiče na izdvajanje korisnog otpada i na taj način štiti okoliš, visokim cijenama će iste te građane i tvrtke vjerojatnije potaknuti na to da otpad u što većoj mjeri »zbrinjavaju« odbacivanjem u okoliš, spaljivanjem i na druge, ekološki neprihvatljive načine, kako bi predali čim manje otpada komunalcima i time barem donekle smanjili račune.

Trčali pred rudo

Dodatni golemi problem koji je ujedno i glavni razlog povećanja cijene zbrinjavanja otpada u Ekoplusu je nemogućnost plasmana goriva proizvedenog iz otpada u MBO postrojenju Marišćine.

Takvo gorivo ne samo da se ne može prodati na tržištu, nego cementare i slična postrojenja za njegovo spaljivanje naplaćuju visoke cijene proizvođačima goriva iz otpada, takve da ga se, u principu, više isplati bacati na deponij, nego plaćati njegov transport i spaljivanje u cementari. Slično je i s plastikom ili staklom, koje se također, iako odvojeno prikupljene, više isplati pomiješati s ostalim otpadom i baciti na odlagalište.

Sve zajedno jasno pokazuje da se s cjelokupnim zakonskim okvirom za zbrinjavanje otpada u Hrvatskoj u vladi i Saboru itekako trčalo pred rudo – da bi se pro forma zadovoljili kriteriji Europske unije, donesene su zakonske odredbe o gospodarenju otpadom, ali bez osiguravanja tehničkih uvjeta za njihovo provođenje (primjerice, višestambene zgrade nemaju ograđene prostore za smještaj spremnika za smeće pa u njih otpad može bacati tko hoće i kako hoće, dok odvoz plaćaju stanari zgrade kojoj je spremnik formalno dodijeljen), kao i bez osiguranog plasmana izdvojenih korisnih frakcija otpada.

Taj je dio posve prepušten tržištu koje je trenutno takvo da je plastiku, staklo, aluminij i gotovo sve osim papira i željeza praktički nemoguće plasirati pa tako taj dio prikupljanja otpada ne samo da predstavlja trošak odvojenog prikupljanja, prijevoza i skladištenja, nego treba još platiti da netko tako odvojeni otpad preuzme na reciklažu. Ukratko, tvrtkama za prikupljanje i odvoz otpada više se isplati sve skupa predati kao miješani komunalni otpad, nego postaviti i odvojeno prazniti spremnike za prikupljanje korisnog otpada.

Županijski CGO Marišćina je izgrađen sukladno nacionalnom i županijskom planu gospodarenja otpadom na osnovnim pretpostavkama – sanaciji i zatvaranju svih postojećih odlagališta otpada u Županiji, mehaničko-biološkoj obradi komunalnog otpada, plasmanu tako proizvedenog otpada na tržištu te proizvodnji bioplina iz odlagališta za proizvodnju električne energije. Kako sada stvari stoje, niti jedan od tih ciljeva ne da nije postignut, nego su efekti posve suprotni.

Različiti troškovni principi

– Smatramo da je nedopustivo da cijenu lošeg upravljanja postrojenjem, koje proizvodi nekvalitetno gorivo iz otpada, a za koje ne postoji plasman na tržištu, plaćaju građani Rijeke. Uprava Ekoplusa i Županija moraju inzistirati na pronalaženju rješenja za zbrinjavanje proizvedenog goriva iz obrađenog otpada u Ministarstvu, a ne olako prebaciti visoki trošak zbrinjavanja na komunalna poduzeća, odnosno na građane Rijeke i cijele županije.

Moraju inzistirati na odgovoru zašto se visokim računima kažnjavanju građani županije u kojoj je izgrađen prvi centar za gospodarenje otpadom sukladno nacionalnom planu gospodarenja otpadom, upozorava direktorica KD-a Čistoća Jasna Kukuljan, navodeći kako su Fond za zaštitu okoliša i Ministarstvo energetike nedavno istarskom Centru za gospodarenje otpadom Kaštjun osigurali dodatnih 12 milijuna kuna za rješavanje tehničkih problema u radu Centra.

Uprava Ekoplusa i Županija, smatra Kukuljan, moraju od Ministarstva tražiti odgovor na pitanje zašto bi građani naše županije koja je (uz Istarsku) jedina izgradila Centar za gospodarenje otpadom, trebali plaćati trošak zbrinjavanja otpada deset puta veći od ostatka Hrvatske (trošak odlaganja otpada na vlastitom deponiju je približno 100 kuna po toni otpada, a nova cijena zbrinjavanja komunalnog otpada na Marišćini je 1.180,00 kuna po toni).

– Nameće se pitanje je li Ministarstvo suglasno s novim cjenikom, odnosno zašto vrijede različiti troškovni principi za jedina dva centra za gospodarenje otpadom u RH. Dodatna nelogičnost cjenika Ekoplusa, koji su podržali Županija i Viškovo, je da Čistoća plaća istu cijenu obrade i zbrinjavanja otpada kao i sva ostala komunalna poduzeća u Županiji, odnosno cijena zbrinjavanja tone otpada koju Čistoća vlastitim kamionom doveze na Marišćinu iz 40 km udaljene Kraljevice identična je cijeni zbrinjavanja tone otpada dovezene kamionom Ekoplusa iz 140 km udaljenog Raba, ističe Kukuljan.

O apsurdnosti cjenika kojim Ekoplus, Ministarstvo i Županija prebacuju troškove lošeg upravljanja projektom na građane Rijeke, dodaje direktorica Čistoće, dovoljno govori činjenica da će ukupni fiksni troškovi Čistoće, dakle svi troškovi voznog parka i zaposlenika koji rade na prikupljanju komunalnog otpada, svi troškovi rada reciklažnih dvorišta, svi troškovi prikupljanja i obrade glomaznog otpada na području devet jedinica lokalne samouprave biti manji od troška predaje tog otpada Županijskom CGO-u Marišćina.

Sveobuhvatno urediti tržište sekundarnih sirovina

Rješenje problema, prema mišljenju direktorice KD-a Čistoća Jasne Kukuljan, je u sveobuhvatnom uređenju tržišta sekundarnih sirovina i osiguravanju odgovarajućih zakonskih pretpostavki bez kojih će goleme troškove gospodarenja otpadom plaćati isključivo krajnji korisnici i komunalna društva.

– Neutemeljeno i netočno je mišljenje da se prodajom sortiranog otpada može ostvariti zarada. Sortiranje i pravilno postupanje s otpadom ima svoju cijenu, pa bi se za pozitivno gospodarenje trebalo imati uređeno tržište i zainteresirane kupce.

Danas se većina europskih komunalaca nalazi u situaciji da prerađivačima plaća za preuzimanje i prerađivanje sortiranog korisnog otpada kao što su staklo, plastika ili papir. Konkretno, kada je u pitanju plastika, oporabiteljima se plaća 1.200 kuna po toni za preuzimanje i preradu. Ako tome dodate sve troškove koji nastaju odvojenim prikupljanjem i servisiranjem te pražnjenjem spremnika za tu vrstu otpada, evidentno je o kolikim se troškovima radi, a koje na kraju trebaju snositi korisnici koji su otpad i stvorili.

U tom kontekstu ne treba dodatno pojašnjavati koliko je netočna teza koja se u posljednje vrijeme provlači kroz medije – da bi se uvođenjem još jednog spremnika za odvojeno prikupljanje biootpada smanjili troškovi poslovanja Čistoće, odnosno računi građana, zaključuje Kukuljan.