Alexandra Stahl njemačka je spisateljica i novinarka rođena 1986. godine u Bavarskoj. Živi i radi u Berlinu, a studirala je amerikanistiku, englesku znanost o književnosti i povijesti na Sveučilištu u Würzburgu.

Njezin fokus je književnost, društvo i putovanje – izvještavala je iz brojnih zemalja, a trenutačno piše kratku prozu te radi na objavljivanju svojeg prvog romana. Međunarodni žiri njemačke organizacije »Njemački kulturni forum Istočna Europa« izabrao je Alexandru Stahl na natječaju pisaca koji će pet mjeseci boraviti u Rijeci – Europskoj prijestolnici kulture i na blogu objavljivati svoje dnevničke zapise. Stipendiranjem se teži promicanju interkulturalnog dijaloga, te Njemački kulturni forum za Istočnu Europu želi široj javnosti predstaviti tragove kulturne baštine Nijemaca u regijama središnje i istočne Europe.

U Rijeku je Alexandra stigla 21. lipnja, a njene dojmove grada, kratke priče, intervjue i reportaže mogu se pročitati na blogu naziva »Alexandra Stahl – književnica za Rijeku 2020«. Njemica nam je otkrila koja joj se mjesta posebno sviđaju, kakav dojam je Rijeka ostavila na nju, što misli o Riječankama i Riječanima i još puno zanimljivih stvari.

Dobar osjećaj

Draga Alexandra, kako ste? Jeste li se već pomalo navikli na život u Rijeci s obzirom na to da ste u našem gradu dulje od tri mjeseca? Jeste li naučili neku hrvatsku riječ?

– Dobro sam, hvala! Jako se dobro osjećam u Rijeci od prvog dana otkako sam stigla. Lijepo je živjeti u gradu koji je smješten na moru, a koji se u isto vrijeme nalazi toliko blizu planinama. Sviđaju mi se kratke ulice, odnosno to što možete gotovo cijeli grad vrlo brzo propješačiti lagano hodajući s noge na nogu. U Berlinu postoji pravilo prema kojemu je uvijek potrebno 45 minuta da bi se negdje stiglo, neovisno o tome ideš li đir po susjedstvu, ideš li posjetiti prijatelja, ili samo iznijeti smeće iz stana. Hrvatske riječi? Naučila sam ih nekoliko, ali ne dovoljno. Znam reći: da, ne, dobar dan, dobro jutro, bok, hvala, doviđenja… Znam i prostu riječ koja ima veze s mamom i spolnim općenjem, ali je neću izgovoriti…

Putovanja su vaša strast, proputovali ste kroz brojna mjesta, gradove i države… Posjetili ste primjerice Italiju, Austriju, Portugal, Švedsku, SAD… Putujete li uvijek sami? Kako ste se odlučili doći upravo u Rijeku? Kakav je osjećaj po prvi put pojaviti se u potpuno novoj sredini u kojoj ne poznaješ ljude, jezik, običaje? Osjećate li se tada uplašeno, usamljeno, uzbuđeno?

– Ako putujem kako bih otkrila zanimljive priče za novine ili kako bih pronašla inspiraciju za svoje fiktivno pisanje, onda uvijek putujem sama. Kada čovjek putuje sam, čini mi se da onda postaje budniji, odnosno pažljiviji i svjesniji nove okoline u koju je došao, što je jako važno za kreativni i stvaralački proces pisanja. Nikada se ne osjećam uplašeno, nego uvijek uzbuđeno zbog novih avantura. Na putovanjima srećem ljude koji su pretežito prijateljski raspoloženi i zanima ih zbog čega sam se odlučila posjetiti baš njihov grad ili državu, pa su i oni jedan od razloga zbog kojeg me nije strah. Ponekad se osjećam usamljeno, naravno, ali ti trenuci ne traju dugo. Kada oni nastupe, sjetim se svojih prijatelja i razmišljam o tome kako ću im prepričavati sve doživljaje po povratku kući. A što se tiče Rijeke, jednostavno sam htjela posjetiti grad koji nije toliko poznat većini ljudi, a niti meni, u usporedbi s gradovima kao što su London, Berlin ili Pariz. Željela sam doći u sredinu u kojoj ne poznajem jezik jer mi je to predstavljalo veliki izazov. Rijeka me također privukla radi svoje bogate povijesti. U Njemačkoj imamo poslovicu: »Ulice pričaju priče za sebe«, a u slučaju Rijeke, ona je potpuno točna. Rijeka je plodonosno tlo i inspiracija za svako pisanje!

Duge šetnje

Kada dođete u novi grad, što prvo želite vidjeti, posjetiti, otkriti, naučiti?

– Uvijek kada dođem u novi grad krenem u dugu šetnju kako bih osjetila grad. Nakon šetnje, kako se večer počinje približavati, bacim se u potragu za nekim lijepim kafićem ili restoranom koji ne izgleda previše »turistički«. Ako osjetim da su ljudi koji rade tamo pristupačni, pitam ih da mi preporuče neke druge kafiće ili restorane, kao i druga zanimljiva mjesta.

Jeste li posjetili još neko mjesto koje se nalazi u Hrvatskoj? Ako jeste, možete li ga usporediti s Rijekom?

– Prvi sam put posjetila Hrvatsku u ljeto 2019. godine, kada sam se zaputila na otok Mljet u potrazi za Odisejem. Nisam ga pronašla, ali sam zato upoznala puno dragih otočana koj isu mi ispričali sve o poznatom mitu prema kojemu je božica Kalipso zatočila Odiseja na otoku Mljetu na dugih 40 godina. Od kad sam u Rijeci, posjetila sam Istru, Kastav, Lovran, Lokve… Volim boraviti u prirodi, a ova mjesta su savršena za takvo što. Posjetila sam i otočje Brijuni gdje sam upoznala Titovog kakadua Kokija o kojem ili kojoj sam napisala i priču. Što se tiče mjesta kao što su Kastav, Lokve ili Lovran, sviđa mi se što se radi o manjim i tišim mjestima od Rijeke, koja zna biti poprilično bučna.

Vaš fokus interesa je književnost, povijest, kultura… Jeste li pročitali neku našu knjigu? Naučili štogod o povijesnoj i kulturnoj baštini grada?

– O da! Pročitala sam sve što sam mogla prije nego što sam stigla u Rijeku, a imala sam dosta vremena s obzirom na koronavirus i lockdown. Čitala sam Dašu Drndić, Teu Tulić, Romana Simića ili Nikolu Petkovića. Isto tako, pročitala sam antologiju o Rijeci i jako puno članaka o riječkoj povijesti. Čini mi se da sada znam više toga o Rijeci nego o Berlinu. O povijesti sam naučila puno, o razdoblju monarhije, preko razdoblja fašizma, komunizma pa sve do stjecanja neovisnosti devedesetih. Imate vrlo zanimljivu i burnu povijest.

Poljubac na Trsatu

Koje mjesto u Rijeci vam se najviše sviđa? Pronašao sam na vašem blogu rečenicu u kojoj kažete: »… Voljela bih puno toga saznati o Riječanima, kao primjerice na kojemu mjestu u Rijeci bi nekome dali poljubac…« Jeste li možda osobno pronašli takvo mjesto?

– Zeznuli ste me! Još uvijek tražim Riječane koji će mi odgovoriti na to pitanje. Ja bih definitivno poljubila nekoga na Trsatu! Sviđa mi se taj dio grada jer je miran, a sviđa mi se i osjećaj koji u čovjeku izaziva naporno penjanje po svim tim stepenicama koje vode do Trsata. Kada uspijem stići do vrha, osjećam se ponosno i uvijek se nagradim odmorom u Falconu. Također, sviđa mi se park Ive Lole Ribara na Bulevardu u kojem se nalaze kornjače. U Berlinu takvo mjesto ne bi moglo postojati – ljudi bi zasigurno ukrali sve te kornjače.

Grad između ostalog čine i ljudi, odnosno njegovo stanovništvo. Kakav dojam ste stekli o Riječankama i Riječanima? Jesu li otvoreni, zatvoreni, topli, hladni, sramežljivi, bahati?

– Zasigurno nisu bahati, upravo suprotno. Imam osjećaj da su ironični i ne doživljavaju se previše ozbiljno. Ako zanemarimo nekoliko neprijateljski raspoloženih ljudi koje sam srela u pošti – u svakoj zemlji su ljudi u poštama nervozni i nepristupačni – uvijek srećem tople ljude otvorena uma. Zanimljivo je što se kod vas svi rugaju starom sustavu željeznica koji imate. Sviđa mi se to. U Njemačkoj postoje svi ti luksuzni i brzi vlakovi u kojima ljudi doživljavaju živčane slomove onda kada kasne samo pet minuta. U usporedbi s Nijemcima, Riječani su jako opušteni ljudi.

Jeste li pronašli omiljeni kafić, restoran, mjesto za zabavu, izlaske?

– Sviđa mi se Book caffe Dnevni boravak jer me podsjeća na jedan od mojih najdražih barova u Berlinu. Sviđa mi se i to što na zidu imaju sliku Stanlia i Olia, dva junaka mojeg djetinjstva. Lijep mi je Cukarikafe i Samovar jer preferiram piti čaj, a ne kavu. Najdraži restoran mi je Konoba Tarsa jer su odresci veliki… Ne smijem zaboraviti Kastav. Jako mi se sviđaju tamošnje šumske staze.

Volim kišu

Ima li Rijeka kakvih poveznica s Berlinom ili Njemačkom općenito?

– Nema baš i to mi je super! Nekoliko ljudi koji pričaju njemačkim jezikom jedina su poveznica. Ali baš zato i volim putovati, da se bar na kratko vrijeme maknem iz Njemačke i svega poznatog.

Alexandra Stahl

Pišete roman koji će biti objavljen iduće godine. Kakav je to roman? O čemu se radi? Hoće li se u njemu pronaći poneka impresija iz Rijeke?

– Roman će izaći početkom iduće godine i zove se »Muškarci bez namještaja« (»Männer ohne Möbel«). Radnja je smještena u Berlinu, satirična je i govori o mladim ljudima koji su pomalo umišljeni, preokupirani sobom, pametnim telefonima i drogom, zbog čega nisu sposobni ostvarivati veze bilo kakvih vrsta. Ono što sam primijetila u Rijeci je velik broj oženjenih, odnosno udanih ljudi koji imaju djecu, a mlađi su od mene (imam 34 godine). U Berlinu se ljudi, žene, udaju i imaju djecu s 40 godina, ako ikada uopće. Rijeka se neće spominjati u knjizi jer sam rukopis završila prije nego što sam stigla ovamo. Ipak, pišem neke kraće priče čija je radnja smještena u Hrvatskoj i ozbiljno razmišljam da radnju svojega drugoga romana smjestim u Rijeku!

Postoji li nešto što vam se ne sviđa u Rijeci, što vam je odbojno ili nerazumljivo?

– Da! Odvratan mi je shooter »Fiumanka«! Tko pije takvo što? Još mi jedna stvar nije jasna, a to je – zašto svi puše u ovom gradu? I mislim da je grad previše prometan. Ono na što se neću žaliti je kiša. Volim kišu. Moje najdraže godišnje doba je jesen.

Kod nas postoji poslovica: »Svugdje je lijepo, ali doma je najljepše!« Što mislite o tome?

– Rođena sam u Bavarskoj i ne mislim da je doma najljepše. Bavarski pejzaž je predivan, daleko od toga, ali mi se ne sviđa konzervativni mentalitet koji ondje vlada. Iako sam rođena ondje, domom doživljavam Berlin. Najljepše je kad se dom nalazi uz rijeku ili more, a većina stanovništva ne glasa za radikalno desne opcije. Znak po kojem se može prepoznati lijepo mjesto su ljudi koji posjeduju engleske kratkodlake hrtove. Takvi ljudi ne mogu biti loši, a vidjela sam ih puno u Rijeci.