Temeljem sporazuma o suradnji dvaju klubova, u NK Rijeku na jednogodišnju posudbu iz meksičkog Atlasa stigla su tri igrača, jednog prate supruga i kći, drugog djevojka, a treći je došao sam
Jose Luis Delgadillo Pulido, Carlos Alberto Gutierrez Armas i Hebert Efrain Alferez Popoca trojica su mladih meksičkih nogometaša koja su ljetos, temeljem sporazuma o suradnji dvaju klubova, stigla u NK Rijeku na jednogodišnju posudbu iz meksičkog Atlasa. Rijeka je prvi hrvatski i europski klub u njihovim karijerama. Govoreći o novim suigračima i novom okruženju ne skrivaju oduševljenje.
Hebert Alferez, 23-godišnji napadač, u Rijeku je stigao sa suprugom Paulom i kćerkicom Michel.
– Što se tiče grada, jako sam sretan. Grad mi se jako sviđa. Kad sam došao u Rijeku, rekao sam da je slična gradu iz kojeg dolazim, Cancunu. Ljudi su jako ljubazni, jako se lijepo odnose prema nama i žele nam pomoći tako da smo već stekli mnoga prijateljstva i upoznali mnoge ljude. Iskustva su do sada samo pozitivna, kaže Alferez, dodajući da je podjednako zadovoljan i klubom i suigračima.
– Sretan sam što sam u ovom klubu, što mogu braniti boje Rijeke, to mi je velika čast. Preko Rijeke mi se otvorila mogućnost dolaska u Europu. Ovdje ću se probati nametnuti, napraviti karijeru za Rijeku i za sebe, zaključio je.
LJUDI NAS JAKO POŠTUJU
Kao i njegov kolega, i Jose Luis Delgadillo Pulido o novom gradu i klubu ima samo pozitivne komentare.
Slično govori i Carlos Alberto Gutierrez Armas koji je u Rijeku stigao s djevojkom Korinom.
MEKSIČKE TELENOVELE
Zahvaljujući ljubaznosti domaćina, preseljenje u novu sredinu bez problema prolazi i Alferezovoj supruzi Pauli kojoj se u Rijeci posebno sviđa klima.
– Ljudi su jako ljubazni i pristupačni. Upoznala sam gospođu iz Perua koja je udana za Hrvata pa mi je ona pomogla u odlasku u supermarket, naučila me mnoge hrvatske riječi i kako ih izgovarati, rekla je.
A zašto nogomet? Na pitanje kada i zbog čega su odlučili da će baš nogomet biti njihov životni poziv, mladi Meksikanci odgovaraju ovako:
– Mogao sam biti ribar u Cancunu. Ma, ne. Od najranijih dana imao sam nogomet u krvi. Moja je mama igrala nogomet u ženskoj ligi u Meksiku i ja sam oduvijek sanjao o tome da postanem profesionalni nogometaš. Nikad mi ništa drugo nije bilo u glavi osim nogometa, i sad sam tu gdje jesam, kaže Alferez.
– Ja sam rođen s loptom u ruci (smijeh). Nogometom sam se počeo baviti kao dijete, kada su moji roditelji zaključili da bih se trebao početi baviti nekim sportom i da je najbolje da to bude nogomet, objašnjava Delgadillo.
– I meni se oduvijek najviše sviđao nogomet, za Božić sam se uvijek najviše veselio kada bih dobio loptu na dar. U mom kvartu svi jako vole nogomet, a moj je tata glavni krivac za to da igram nogomet. Ja sam želio studirati, a on me usmjerio u nogomet, upisao me u nogometnu školu kluba Atlas i tamo sam ostao. Nogomet mi je do tada bio hobi. Hvala mom tati na trudu, zbog toga sam sada ovdje, rekao je Gutierrez.
Kao i njezini prijatelji i sunarodnjaci, i Gutierrezova djevojka Minerva Karina Ponce Llamas o Rijeci i Riječanima govori samo u superlativima.
– Kao i svima, i meni se jako sviđa grad. Ljudi su nam puno pomogli i uvijek su nam na usluzi ako nam nešto treba. Ovdje nam je sve novo, u Meksiku smo ostavili obitelji i prijatelje i počeli sve ispočetka u novom gradu, među novim ljudima. I hrana nam je nova, drukčije se priprema, baš je sve novo. Jako sam zahvalna svima koji su nam pomogli i olakšali prilagodbu, a posebno sam oduševljena meksičkim telenovelama koje mogu gledati u programu hrvatskih televizija, rekla je.
Iako je u Lijepoj Našoj jako kratko, simpatično meksičko društvo u Rijeci se izvrsno snašlo, a kako bi im život na Kvarneru bio još lakši, naučili su i zavidan broj hrvatskih riječi i izraza koji im olakšavaju svakodnevnu komunikaciju. Na pitanje što znaju reći na hrvatskom, stoga odgovaraju vrlo opširno.
– Pomalo, polako, bok, hvala lijepa, kako si, ljubavi, dobar tek, jako si lijepa, volim te, molim te, kako se zoveš, kako se prezivaš, ja sam… šta je, ma daj šuti, govore uglas.
Kad je nogomet u pitanju, mladi Meksikanci uočavaju dosta razlika između nogometa koji se igra u Hrvatskoj i nogometa koji su igrali u domovini.
– Razlika je u tome što se ovdje tvrđe ulazi u duel, puno je brže i to je najveća razlika između nogometa koji se ovdje igra i nogometa u Meksiku. U Meksiku ima puno više dodira s loptom. Mi imamo igrače brze, ali nisu svi tako brzi kao ovdje, objašnjava Gutierrez.
RAZMIŠLJANJE O SADAŠNJOSTI
Da je hrvatski nogomet mnogo »žešći« od meksičkog, slaže se i Hebert Alferez.
– Mislim da u Hrvatskoj nogomet ima puno kontakta, puno se više ulazi drugom igraču. U Meksiku igrači nisu navikli drugog igrača opaliti nogom, a ovdje je to normalno. Vi imate dobar nogomet, samo se previše čvrsto »ulazi« u igrača koji ima loptu, smatra on.
Na pitanje što očekuju u budućnosti i gdje se vide nakon odlaska s Kantride, sva trojica odgovaraju isto – sada razmišljaju samo o sadašnjosti.
– Sad mislim samo na Rijeku. Ovdje trebam raditi što bolje kako bih mogao misliti na nešto nakon Rijeke. Ako ne radiš dobro u jednom klubu, kako ćeš otići u veći i jači klub? Zato ovdje želim napraviti stvari kako treba. Moramo misliti na puno stvari, ali najviše na ono što dolazi i što se događa sada, zaključuje Alferez.
