Kanarini, lokarini, grdelini – ča ih je lipo čut, a tek videt kad se onako živo razlete! Cijeli orkestar pernatih solista, bijelih, žutih, narančastih, u svakakvim nijansama, prijelazima i šarama, svih njih moguće je vidjeti u tićarniku Marinka Petrovića, vrsnog znalca i velikog ljubitelja kanarinaca koji se ovom vrstom bavi, kazat će, otkad zna za sebe. Šest njegovih šampiona prošli je mjesec iz matičnog Kukuljanova poteglo skroz do Belgije, točnije grada Marche-en-Famenne, kako bi zapjevalo stotinama kilometara daleko od kuće i nastupilo na Svjetskom ornitološkom prvenstvu. Sa svojim verdunom, točnije njegovom tzv. lutino mutacijom, Marinko je osvojio 4. mjesto na svijetu, a da je ovaj prekrasni primjerak pretežito svijetlo žute boje s bijelim nijansama stvarno maneken koji voli da su u njega uprte oči vidljivo je već iz prvog susreta.

– Na svjetskin prvenstvimi još nisan dobil medalju, ali ne odustajen. Sako leto gledan da na natjecanju neč na njimi poboljšan, da iman boljega nego lani. Na natjecanju su bili još i baštardo, tj. križanac venezuelanskog cajzića i kanarinca, i još četiri tića satine bijeli. Moji tići su sad na mirovanju, leh su ovi trenutno va izložbenin gajbami kade ih pripravljan za put i natjecanja, kaže Petrović.

Foto Nikola Blagojević

Ozbiljan hobi

Naš sugovornik, ujedno i predsjednik Društva za zaštitu i uzgoj ptica Češljugar koje okuplja 40-tak registriranih članova i ljubitelja ove životinje iz Primorsko-goranske županije, jedan je od najaktivnijih i najozbiljnijih uzgajivača s ovog područja iza kojeg stoji višedesetljetno iskustvo. Sa skupinom od 20-tak zagriženih entuzijasta i izlagača iz Hrvatske, među kojima su se našli kolege iz Društva Češljugar Zdenko Trdić iz Mošćeničke Drage i Lovranac Alen Palmić, Petrović i njegovi ljubimci uputili su se na dugo i zahtjevno putovanje kako bi se predstavili u natjecateljskoj konkurenciji od ukupno 18 tisuća ptica. Naravno, pri transportu treba zadovoljiti posebne uvjete kako bi mali natjecatelji imali sve što im treba – prostor, hranu i vodu jer ništa, pa ni logistika, ne smije biti prepušteno slučaju.

No vrijeme i trud posvećeni pticama za Marinka nisu nikakva tegoba, upravo suprotno. Njegova strast vidljiva je dok opisuje svakog svog prijatelja, a da iza njegovog rada stoji i veliko znanje pokazuje i kolekcijom stručne literature o njemu omiljenima kanarincima boje, kao i razno-raznim kombinacijama baštarda.

– Briga za tići je ozbiljna stvar, ni to neč čega se moreš samo tako ćapat. Više knjig iman sad o tićimi nego ča san imel kroz celo školovanje, a z njih dobin ideju o vrstami ke me zanimaju i ke bin uzgajal. Te vrste ke iman, najviše kanarinci boje, one me interesiraju, govori Marinko Petrović i pojašnjava kako se kanarinci dijele u tri kategorije – kanarince boje, kanarince pjesme i kanarince stasa. Samo prva kategorija, ona na koju se Marinko kao uzgajivač najviše fokusira, ima više od tisuću priznatih vrsta. Kako se novi primjerci otkrivaju, a zatim i priznaju u službenoj ornitološkoj taksonomiji, ta brojka redovito raste.

Foto Nikola Blagojević

Uz nabrojene natjecatelje, u njegovom se jatu nalaze i verdun mutacije agata, satine žuti i crveni, satine mutacije topaz, satine bijela izabela i brojne druge vrste. Najegzotičniji primjerci u Petrovićevom ptičjem gnijezdu oni su venezuelanskih cajzića, a gotovo sve jedinke o kojima brine podigao je još dok su bili u jajima.

– Održavan brojku od 40-ak parih, 90 posto su moji kih san uzgojil sam, a tu i tamo se neki mužjak kupi. Tići se ležu, za jedno dva meseca će bit mladih, pa gre mitarenje, praćenje rasta, odmicanje tića od matere.

Taj proces se je z vremenon promenil, prvo se mladoga tića čin je napunil 23 dana odmicalo od matere, a sad mići tići stavin va gajbe na voljere nakon 26, 27 dan. Njemu onda hranu dan nutra, a mat ga hrani kroz žbice. Tek kad vidin da je on projil, onda ga maknen ća od matere. Se mora tako bit točno posloženo va dan, kaže on.

Radost od malena

Marinko se s posebnom emocijom sjeća dječačkih dana kada mu je interes za ptice potaknuo njegov nonić na kojeg čuva također posebnu uspomenu.

– Nono je imel tići, a ja i barba smo se karali za jednu gajbu. Noniću smo toliko dodijali da je sel va auto i šal v Riku da mi kupi ovu gajbu. Vavik je imela posebno mesto va mon tićarniku, a kad san uredil ovu konobu san ju tu stavil. Tako da se s tićimi bavin otkad znan za se, još od 70-ih let. Od tuda kreće ta ljubav, napominje Marinko koji danas raspolaže s desecima modernih gajbi.

U zatvorenom dijelu njegova tićarnika u kontroliranim se uvjetima nalaze gajbe s kanarincima i baštardima koji nisu prilagođeni na niske temperature, dok je vanjski dio na svježem zraku trenutno bez stanovnika. No i u unutarnjem dijelu ptice imaju dovoljno veliku slobodu i prostor za let.

– Matično jato kanarinki su tu na, nazovimo ga, zimovanju va većoj gajbi da malo dojdu va kondiciju, da malo lete. Jer će sad poć 15 dan ležat na jaji. To ih isto iscrpi, ističe Marinko i dodaje kako nema strane uzgoja ptica koja mu nije draga.

– Ja san nedelju po celi dan va tićih, mene je gušt njimi čistit, ja va ten uživan.Tih pol ure do uru ča ja njih saki dan hranin daje mi volje za poć dalje. Trenutno traje kura čišćenja protiv vanjskih i nutarnjih nametnika od 49 dan, nakon tega oni će bit spremni za parenje. Ženke pušćujen svoje, a muški kupin aš ne valja parenje va krvnon srodstvu. Jedna ženka kroz leto napravi tri ture, nekad dobijete 12 mladeh, nekad ne dobijete ni jednoga, to van je tako. Na leto zgojin 70 do 80 mladih, ne trebaju mi si, pa se viška treba i rešit, a to je danas nažalost postal problem jer se ljudi se manje bave s tići. Kad san ja bil dite na sakemu balkonu su bile dve gajbi. Saka kuća je imela grdelca i lokarina na balkonu, a neki i više. A sad ljudi imaju mačke i pasi, a tići su ispali iz igre. A pojidat se za tići je obaveza, aš to je živo biće. Moraš mu poć dat jist, očistit mu, pazit na njega aš ipak si ga ti zaprl. Ne moreš sad reć – ne da mi se danas, daž pada, pa neću z kući, govori Petrović i objašnjava da uzgoj i briga za ptice više nisu jednostavni kao nekada.

Foto Nikola Blagojević

– Nekad su ljudi znali i ćapat tića pa ga imet va gajbi, a to danas ni tako, niki ne smi tići va divljini lovit. Ovi ča ih ja iman, oni su svi popisani, ja za sakega iman uzgojnu dozvolu, oni moraju imet prsten, moraju bit prijavljeni. Isto je kad nabaviš novoga i kad ti se novi zlegu. Ča se papirologije tiče ista je stvar ko kad imaš obrt. Postroženi su zakoni, trebaš imet veterinarska uvjerenja da se ne šire bolesti kad putuju, veterinar mora pregjedat da je tić zdrav. Naravno, meni je va interesu da iman zdravo jato i da niman problema, ali se to košta, kaže Marinko.

Slabljenje biologije

– Kanarinac je umjetan tić. Divji kanarinci postoje va prirodi, ali oni su bili toliko prilagodljivi i davali su plodni baštardi vanka da su se razvili va toliko mutacij. To znači da se te mutacije ke mi va parenju ciljamo događaju i va prirodi, nij to niš nenormalno. Va prirodi se od hiljadu tićih zleže jedna takova mutacija, pa ako naprimjer va škuremu jatu leti jedan ki bojon odskače, on je automatski uočljiv i postaje plijen predatorimi. Ljudi često ni ne znaju da takovi postoje aš ih ni ne vide, navodi ovaj uzgajivač, navodeći kako su promjene u prirodi i ekosustavu rezultirali skraćivanjem životnog vijeka ptica i drugim osjetnim posljedicama.

– Životni vijek kanarinca je šest do sedan let, sad ako toliko doživi, to je vela starost. Prije su doživeli puno više, mada sad imamo dosta raznih preparatih i više znanja. Ja san imel grdelca ki je doživel 17 let, taj je stvarno bil ekstrem. Stvar je va temu ča su tići se manje otporni. Va uzgoju su va pravilu čistokrvni, tu se događa da prevladaju slabiji geni, a vavek, pu sega blaga, su križanci bili otporneji. S takovin načinon parenja dobilo se je na stasu, boji, šarami i temu ča se gjeda za izložbu, ali smo ih biološki oslabili, ističe Marinko Petrović i upozorava kako značajan efekt u tom slabljenju izaziva i ljudska intervencija.

Ilustrira kako u prirodi postoje vrste koje ne hrane svoje mlade, zbog čega se njihove mladunce stavlja pod one vrste koje to rade. No kroz duže razdoblje moglo bi se dogoditi da takva neprirodna selekcija ugrozi upravo ove vrste koje bi u prirodi preživjele, a izumiranje hraniteljica automatski bi značilo da više nema tko hraniti niti vrste koje je pod tuđe krilo stavlja čovjek.

Saki tić je poseban

U svemu je zato potrebno biti umjeren, navodi Marinko, pa tako i u odabiru ptica za izložbe. Neki primjerci možda imaju veće šanse za dobar plasman od nekih drugih, ali njihovo zdravlje ipak mora biti na prvom mjestu.

– Za izložbe ih rotiran da se ne bi umorili. Mada nekoga tića izložba diže, kada dojde doma pun je volje, a neki dojde nazad umoran, tu se baš vide njihovi karakteri. Prošlo leto san bil na nekoliko izložbi va Zadru, Udinami, Modeni, na državnon prvenstvu va Osijeku. Imeli smo i našu izložbu Ptice srednje Europe va organizaciji udruge Češljugar va 11. misecu na Čavji, va Boćarskon domu Hrastenica. Izložbe tićih su va pravilu od 10. meseca do Božića, tad su oni sazreli i tad su va najboljoj formi, govori ovaj znalac i pojašnjava što se to točno na natjecanjima ocjenjuje.

– Ne morete znat ki sudac će doć za stol i kako će gjedat tića. Zato ih prije natjecanja morate detaljno pregjedat, parićat i stavit va kondiciju, a cilj je da se tić pred sucon ponaša čin prirodneje. Saki tić se ocjenjuje po posebnosti vrste. Konkretno, kada je va pitanju melaninski tić (crne i smeđe boje op.a.), on ima svoje šare ke natjecatelj mora imet, a kada je lipokrom (crvena, žuta i bijela boja), bela boja mora bit čista bela, ne smije bit blatan. Saki tić mora bit prepoznatljiv za svoju vrstu, a vrst je puno. Gjeda se stas, perje mora bit lipo posloženo, ali kod različitih tićih se i različite stvari išću, pa jedne vrste imaju jednu, a druge drugu ocjensku listu, podučava Petrović koji i sam ima položeni ispit za ornitološkog suca na državnoj razini pod okriljem Hrvatskog ornitološkog saveza.

Foto Nikola Blagojević

Ističe i kako uzgoj ptica u Hrvatskoj nije nerazvijen, ali je daleko od onog u velikim europskim zemljama gdje se uzgoj više ne vrti oko brige i zaštite životinja.

– Najjača izložba va Europi sako leto je ona va talijanskoj Modeni, moren čak reć jača od svjetskoga prvenstva. Tu je 26 hiljad tićih samo va izložbenon prostoru, a na prodaju, odnosno va razmjeni ptica, ima ih na stotine hiljad. Hiljade ljudi čeka samo za uć va nutra, tu su i Španjolci, Portugalci, Belgijanci, Nijemci, cela Europa. Italija je industrija, ljudi tamo imaju farme tićih, zaposlene ki ih hrane, to se pu nas ne more pojmit. Već se si pomalo poznamo i družimo se, ipak san tu neprestano skoro 30 let, ponosno će Marinko.

No sezona izložbi je još daleko, u njegovom tićarniku sada traju pripreme za proljetno dovođenje divljih vrsta koje spadaju pod faunu Europe – grdelaca, vrduna, lokarina. U svemu pomaže i obitelj, žena i djeca na koje je, ističe, uspio prenijeti ljubav prema životinjama.

– Bez podrške žene i familije ne bi bilo ničega, a ti se z ovin ne moreš bacit ako nisi malo ćaknut. Ima ljudi ki već računaju: 10 pari tićih puta 10 mladih po paru, koliko je to eurih, koliki je to dodatan prihod, ali takovi se brzo puste uzgoja. Ča se soldi tiče, ne vodin matematiku koliko san na gubitku. Ni se va soldi, zaključuje Marinko Petrović.