U povodu Europskog dana parkova o zelenilu i parkovima u Rijeci razgovarali smo s Marinom Nižićem, voditeljem programa udruge Urbani separe koju čini više od pedeset članica i članova raznih struka.

U razgovoru koji slijedi dotakli smo se stanja zelenih površina u Rijeka, gradu koji se često predstavlja kao »zelen«, iako mnogi građani imaju dojam da između asfalta i parkirališta nedostaje parkova, hlada i prostora za boravak.

Posljednjih mjeseci ponovno se otvorila rasprava o tome koliko Rijeka doista ima zelenila po stanovniku te koliko službene statistike realno prikazuju svakodnevni život u gradu.

U javnosti se pojavila informacija da Rijeka ima svega 4 metra kvadratna zelenila po stanovniku. Službene statistike uključuju velike šumske zone poput Drenove ili područja između Kantride i Preluka, pa grad »na papiru« zapravo ispada zeleniji nego što ga građani svakodnevno doživljavaju?

– Prirodna zelena područja čine više od 40 posto ukupne površine Rijeke, od čega najveći dio otpada na Drenovsku šumu i kanjon Rječine, zaleđe Costabelle te Drašku dolinu.

Kada bi se sve te zone uključile u statistiku, Rijeka bi na papiru imala gotovo 200 kvadratnih metara zelenila po stanovniku. Upravo se tom varljivom brojkom Grad Rijeka često hvalio putem medija, kao i putem vlastitih strategija i dokumenata.

Znanstveno preporučeni minimum, kojeg je Italija primjerice i zakonski propisala, iznosi 9 »kvadrata« zelenila po stanovniku. Svi uređeni parkovi unutar granica Rijeke zauzimaju nešto manje od 20 hektara, odnosno samo 1,4 »kvadrata« po stanovniku. Pritom je važno naglasiti i da je samo četvrtina prethodno spomenutih riječkih šuma u javnom vlasništvu.

Marin Nižić

Sve navedene informacije dolaze iz Studije zelene infrastrukture grada Rijeke (2020.). Dakle, statistika je više nego podložna interpretaciji. Grad na papiru ispada drastično zeleniji nego što ga građani svakodnevno doživljavaju, odnosno drastično zeleniji nego što zaista i jest.

Realnu brojku daje nam standardizirana europska metoda. Princip definira postotak stanovništva koji uživa vidljivost tri odrasla stabla iz svojeg doma, trideset posto pokrivenosti krošnjama u svojem susjedstvu te tristo metara pješačke udaljenosti od uređenog javnog parka.

Po studiji iz 2026. godine koju je naručila Europska komisija, Rijeka ima samo 23 posto takvog stanovništva, u odnosu na primjerice Helsinki, Hamburg i Krakow s više od 50 posto.

Koliko klimatske promjene i sve toplija ljeta mijenjaju važnost urbanog zelenila u gradu poput Rijeke? Može li se govoriti o »pravu na hlad« i »pravu na park« kao novim urbanim temama?

– Klimatske promjene nisu daleko jer posljedice osjećamo već sada. Dana s temperaturom većom od 30, kao i noći s više od 20 stupnjeva sve je više. Ovog ljeta razlike u temperaturi tla između urbaniziranih površina i okolnih zelenih površina bit će veće za minimalno 10 stupnjeva.

Radi se o fenomenu toplinskih otoka koji nastaje u gusto izgrađenim područjima bez dovoljno vegetacije. U takvim zonama asfalt i beton tijekom ljeta dosežu temperature i do 45 stupnjeva.

To ne predstavlja samo problem ugode, nego ozbiljan zdravstveni i energetski problem – raste potrošnja vode i energije čime grad ulazi u začarani krug gdje postaje sve topliji i topliji.

Trsatski park / Foto Dean Miculinić

Iako pojava toplinskih otoka varira ovisno o vremenskim prilikama svake godine, u razdoblju od 2014. do 2019. godine područje toplinskih otoka u Rijeci se povećalo za više od 100 posto te je obuhvaćalo skoro pa svako riječko susjedstvo.

Ako pogledamo sve ove realne statistike, ne radi se samo o pravu svake Riječanke i Riječanina na hlad ili park, već i o pravu na zdravlje.

Što vam se čini kao najveći problem riječkih parkova danas: održavanje, nedostatak ulaganja ili to da se javni prostor često promatra samo kroz promet i parking?

– Problem nije samo održavanje parkova, nego način na koji se javni prostor desetljećima planirao. Dvadeseto stoljeće donijelo je razvoj urbanih perivoja s naglaskom na parkove Mlaka i Nikole Hosta, a razdoblje Jugoslavije iznijedrilo je rapidan razvoj modernističkih naselja uronjenih u zelenilo, što je Rijeci u ostavštinu pustilo većinu kvartovskih parkića i igrališta.

No, Rijeka je svoj posljednji vizionarski, ambiciozni i veliki park dobila 1926. godine otvorenjem Parka narodnog heroja na Trsatu. Dakle, Rijeka ove godine slavi stotu obljetnicu svog najnovijeg parka.

Park Nikole Hosta / Foto Dean Miculinić

Zelenilo grada zapravo je najvrijednije bogatstvo kojim bilo koja vlast upravlja. Posljednjih trideset godina pokazuje nam da u većini razvojnih procesa – bilo urbanističkih, komunalnih ili infrastrukturnih – najčešće nastrada upravo priroda.

Tu je važno reći da priroda nije daleka ili odvojena od grada, već kroz svaki, pa i najmanji detalj, tvori mrežu koja je ključna za ugodan i zdrav život. Priroda je osnovni infrastrukturni sustav grada koji utječe na zdravlje, temperaturu te kvalitetu svakodnevnog života.

Upravo zato važna je podrška ne samo inicijativi Protiv sječe koja se izborila za osnivanje Povjerenstva za zelene javne površine, već i rastućem broju skupina građanki i građana, udruga i inicijativa koje na razne načine zapravo štite, brinu, vole i poboljšavaju naš grad.

Novi programi Urbanog separea pokušavaju »na jedan dan« parkove i druga mjesta pretvoriti u mjesta druženja i boravka. Pokazuje li to možda da Rijeci ne nedostaje samo zelenilo, nego i kultura korištenja javnog prostora?

– Koliko god je tema riječkog zelenila često teška, pa i tužna, ne smijemo zaboraviti da prirodu oko nas moramo slaviti i u njoj uživati. Naši su parkovi posebna mjesta koje moramo naučiti koristiti češće.

Parkovi nisu samo dekoracija ili zakonom određeni postotak kojeg moramo poštivati, već su mjesta susreta, odmora, igre i razgovora.

Grad nije kvalitetan samo zbog efikasnog prometa, komunalnog sustava ili dovoljnog broja parkirališnih mjesta – već zato što u njemu želimo ostati, što smo na njega ponosni, što u njemu možemo kvalitetno provoditi vrijeme i što u njemu ne ostajemo bez zraka tražeći hlad.

Korištenjem parkova i cjelokupnog gradskog zelenila mijenjamo odnos prema našem voljenom gradu. Prostor koji koristimo i volimo postaje prostor koji želimo štititi.

Zato je važno da zelene površine promatramo kao osnovnu javnu infrastrukturu. Rijeka ima potencijal biti grad u kojem se priroda i urbani život ne isključuju, nego nadopunjuju.