Ima li Rijeka dovoljno parkova? Stručnjaci sve više upozoravaju na važnost "zelenih pluća" gradova

Park Mlaka / Foto Dean MICULINIĆ

Kroz projekte poput planiranog parka na Delti, integraciju kišnih vrtova, plansku sadnju novih drvoreda i drugo, Rijeka može razvijati imunitet na toplinske valove i pozicionirati se kao moderan, održiv mediteranski grad okrenut budućnosti

povezane vijesti

Suvremeni gradovi sve više postaju epicentri klimatskih promjena. U kontekstu europskog Sredozemlja, gdje su ljeta tradicionalno suha i vruća, urbana sredina poprima karakteristike »toplinskih otoka«. Ova pojava podrazumijeva da je temperatura zraka i tla u gradu znatno viša nego u okolnim ruralnim područjima. Zamjena prirodnih površina asfaltom, betonom i građevinama uzrokuje zadržavanje topline, dok nedostatak vegetacije onemogućuje procese prirodnog hlađenja.

Danas se obilježava Europski dan parkova s ciljem podizanja svijesti o važnosti očuvanja prirode, zaštićenih područja i zelenih površina koje imaju ključnu ulogu u kvaliteti života ljudi. Iako se uz ovaj datum najčešće povezuju nacionalni parkovi i parkovi prirode, stručnjaci sve više upozoravaju i na važnost gradskih parkova koji postaju »pluća gradova« i prostor odmora, rekreacije i susreta građana. Hrvatska se može pohvaliti bogatom mrežom zaštićenih područja, ali i nizom vrijednih urbanih parkova koji čuvaju identitet gradova i stvaraju kvalitetniji životni prostor. Od povijesnih perivoja do novih zelenih zona, sve više gradova ulaže u uređenje i očuvanje parkova te sadnju novih stabala.

ZAČARANI KRUG

Nekada vodeći industrijski i lučki grad na sjevernom Jadranu, Rijeka posjeduje specifičnu topografiju. Smještena između mora i padina Učke, prirodno je provjetrena, ali ubrzana urbanizacija i nedostatak novih zelenih površina u gusto naseljenim kvartovima, posebno u centru, dovode do opasnosti od toplinskog stresa.

Foto Dean Miculinić

Nije zanemariva niti činjenica da znanstvene analize pokazuju kako Rijeka uz Zadar bilježi najviši i najbrži rast broja vrućih dana s temperaturom iznad 20 stupnjeva Celizija.

Klimatske projekcije za Mediteran ne upućuju samo na porast prosječnih temperatura, već i na učestalost ekstremnih vremenskih pojava poput toplinskih valova i bujičnih poplava. Za svaki stupanj porasta temperature zraka između 20 i 25 stupnjeva Celizija, energetske potrebe za hlađenje prostora u urbanim sredinama rastu i do 10 posto.

Upravo zbog toga, klimatizacijski uređaji stvaraju povratnu spregu – izbacuju topli zrak van čime dodatno griju ulice i stvaraju začarani krug. Kao prirodni regulatori mikroklime služe parkovi i urbane šume.

Drveće kroz procese fotosinteze i evaporacije hladi okolni zrak, dok krošnje pružaju zaštitu od direktnog sunčevog zračenja. Tlo unutar parkova upija oborinske vode čime se ublažavaju posljedice bujičnih poplava. Osim toga, parkovi djeluju kao filteri za onečišćujući zrak iz prometa i industrije.

Silvije Novak

DELTA KAO ZELENA PLUĆA GRADA

Rijeka se ne može širiti u beskonačnost, stoga strategija zaziva tzv. »obnovu iznutra« (engl. brownfield regeneracija). Jedan od ključnih projekata koji je trebao promijeniti mikroklimatsku sliku središta grada je uređenje parka na Delti. Delta predstavlja strateški prostor koji povezuje vodotoke s morem i idealan je za formiranje velikog urbanog parka koji bi hladio širi centar grada.

– Park na Delti zacrtan je u urbanističkim planovima već desetljećima. Kada smo 2001. realizirali Most hrvatskih branitelja, vjerovali smo da je uređenje parka na Delti sljedeći logičan korak koji će uslijediti vrlo brzo.

Godine 2013. osvojili smo prvu nagradu – jednu od tri jednako vrijedne – na natječaju za urbanističko rješenje cijele Delte. Nakon toga, međutim, nije bilo ozbiljnije inicijative za nastavak razvoja projekta.

Naše rješenje, osim što predlaže izgradnju na južnoj Delti i stvaranje novog waterfronta, promišlja Deltu kao zelena pluća centra grada, s lokacijama za novu koncertnu dvoranu i akvarij.

Uspostava zelenog koridora uz desnu obalu Rječine, od ex Mesokombinata na Školjiću, preko središnjeg parka na sjevernoj Delti pa sve do waterfronta, predstavlja izniman potencijal za razvoj Rijeke. Takav prostor ne bi samo odgovorio na pitanje održivosti i smanjenja učinka urbanog toplinskog otoka, nego bi vratio život u centar grada i omogućio korištenje sire zone za stanovanje i svakodnevni gradski život.

Gradovi koji se nekontrolirano šire prema periferiji, pritom uništavajući posljednje površine makije, dok istodobno zapuštaju vlastite centre, dugoročno nemaju perspektivu. Rijeka ima rijetku priliku da upravo na Delti pokaže kako se suvremeni grad razvija iznutra – vraćanjem prirode, javnog prostora i života u samo središte grada, istaknuo je Silvije Novak iz studiija 3LHD.

Simulacija parka na Delti / Foto BORIS GORETA

RIJEČKI PARKOVI

Grad Rijeka na svojim službenim stranicama izdvaja 11 većih parkovnih i zelenih cjelina te navodi da uz njih postoji i niz manjih kvartovskih zelenih površina. Izdvajaju se četiri glavna povijesna parka: Kazališni park, Park Nikole Hosta, Park Mlaka i Park heroja.

Kazališni park u strogom centru, koji je svojedobno nagrađen za najljepši u Hrvatskoj, krasi pogled na zgradu kazališta. Prepoznatljiv je po obnovljenoj fontani i ružama s glazbenim imenima. Nastao je zasipavanjem mora 1875. godine, a obnovom su mu vraćene povijesne karakteristike u stilu klasicističko-secesijskog razdoblja obogaćene suvremenim elementima. Zanimljivost je devet ruža stablašica, stanovnica ovog parka, koje nose »glazbena« i »kazališna« imena: Charleston, Hendel, Concerto, Concertino, Dirigent, Solo, Primabalerina, Maria Calas i Balet.

Park Nikole Hosta smješten u centru, iznad Guvernerove palače, skriveni je mirni perivoj uređen stepenasto na strmom terenu. Nastao je u 19. stoljeću kao botanički vrt uz vilu Androch, u vrijeme kada je bila u vlasništvu Nadvojvode Josipa, velikog ljubitelja i poznavatelja vrtne umjetnosti. Smješten na kamenitom terenu i nekoliko nivoa, park je sa svojim skulpturama, fontanama i egzotičnim biljkama koje je nadvojvoda nabavio iz različitih dijelova svijeta u to vrijeme podsjećao na engleske vrtove. Nazvan je po botaničaru Nikoli Hostu koji je sudjelovao u njegovom zasađivanju, a u vili Androch danas je smješten Državni arhiv.

Park Nikole Hosta jedan je od najstarijih riječkih parkova, a uređen je na kamenitom terenu u nekoliko razina / Foto Dean Miculinić

Park Mlaka uz Krešimirovu ulicu, zbog velikih krošnji platana i povijesnih fontana, odlično je mjesto za rashlađivanje, a sadrži i eksponate Parka znanosti. To je jedna od najljepših riječkih zelenih oaza i povijesni Giardino Pubblico smješten nedaleko centra. Nastao 1874. godine, ovaj romantični perivoj spaja bujno mediteransko raslinje, šetnice i bogatu povijest, stvarajući izvrsno mjesto za šetnju ili bijeg od gradske vreve.

Park Mlaka jedan je od najstarijih i najpoznatijih parkova u Rijeci, poznat i pod talijanskim nazivom Giardino
Pubblico / Foto Dean MICULINIĆ

Park heroja pored Svetišta Majke Božje Trsatske prostrana je zelena površina koja se proteže na nadmorskoj visini od 95 do 145 metara. Ovaj djelić prirode sačuvan u gradu nastao je u razdoblju između dva svjetska rata prema projektu arhitekta Zlatka Prikrila i hortikulturnog stručnjaka Josipa Kulfaneka, poznatog po uporabi autohtonog bilja i poštivanju prirodnog kamenog krajolika. Sastoji se od dva dijela, zauzima površinu od 45.000 četvornih metara i tvori skladnu cjelinu borova, čempresa i zimzelenog grmlja, okruženog listopadnom šumom. U znak sjećanja na žrtve antifašističke borbe, na najvišem platou parka nalazi se spomen-kosturnica.

Uz četiri glavna, u sklopu Riječkih parkova nalaze se i manje uređene gradske površine: Park prof. dr. Vinka Frančiškovića i Perivoj Gospe Trsatske, Park Jože Vlahovića, koji uključuje i skate park, te niz manjih gradskih zelenih površina integriranih u kvartove.

Kazališni park predstavlja jednu od najvažnijih zelenih točaka u centru grada te povezuje kulturnu, povijesnu i urbanu baštinu / Foto Dean Miculinić

STANJE ZELENILA

Po broju zelenih površina po stanovniku Rijeka zaostaje za mnogim europskim i hrvatskim gradovima. Zbog specifičnog reljefa, guste izgradnje i manjka urbanog zelenila, naš je grad prepoznat kao jedan od onih koji trpe snažan utjecaj toplinskih otoka i najbrži rast vrućih ljetnih dana. Prema prostornim analizama poput Studije zelene infrastrukture Grada Rijeke, Rijeka raspolaže s manjim udjelom javnih zelenih površina po stanovniku u odnosu na europske standarde i preporuke. Gusta naseljenost i nedostatak prostora u samom centru otežavaju širenje zelenih oaza. Iako se situacija u Rijeci polako mijenja planskom sadnjom drveća i osnivanjem gradskih tijela poput Povjerenstva za javne zelene površine, prirodna topografija i povijesna izgrađenost ograničavaju dosezanje razine zelenila koju imaju drugi usporedivi gradovi.

ZELENE OAZE

Rijeka dijeli mnoge sličnosti s drugim europskim mediteranskim gradovima, poput Genove ili Marseillea. Slično kao i naš, ovi gradovi imaju antičko ili srednjovjekovno nasljeđe, omeđeni su morem i brdima, a karakterizira ih visoka gustoća naseljenosti s malo slobodnog prostora za prenamjenu u parkove.

Neke europske metropole prepoznale su važnost zelene tranzicije. Barcelona je, primjerice, uvela koncept »superblokova« koji potiskuju promet na rubove naselja, dok se oslobođeni prostor unutar kvartova pretvara u zelene oaze i pješačke zone.

Freja i Gabriel Špehar / Foto Dean Miculinić

Uspoređujući Rijeku s takvim praksama, vidljivo je da se kod nas tek počinje sustavno pristupati rješavanju ovog problema iako postoje jasno definirani strateški okviri. Prema Studiji zelene infrastrukture Grada Rijeke, prepoznata je nužnost implementacije prirodnih rješenja u urbano tkivo, a u sklopu Strategije zelene urbane obnove, planira se prelazak s tradicionalnog, betonskog planiranja na integrirani pristup očuvanja bioraznolikosti.

Uz velike parkove, iznimno je važna i mikromreža gradskog zelenila kao što su drvoredi, zeleni koridori, zeleni krovovi, vertikalne fasade i kišni vrtovi. Kada govorimo o drvoredima i zelenim koridorima, KD Čistoća u Rijeci već održava tisuće drvorednih stabala. Fokus je na povećanju njihove brojnosti kako bi se osigurala neprekinuta sjenovita pješačka mreža.

Foto Dean Miculinić

U gradovima poput Kopenhagena i Singapura, zeleni krovovi i vertikalne fasade podrazumijevaju okomite površine koje se koriste za sadnju autohtonog raslinja. U Rijeci se, za sada kroz manje komunalne akcije i strategije, potiče ozelenjavanje betonskih vertikala kako bi se smanjila apsorpcija topline u gusto izgrađenim zonama.

Kišni vrtovi važni su kao odgovor na mediteranske pljuskove pa se integriraju u urbani dizajn s ciljem usporavanja otjecanja oborinskih voda te kako bi ih se iskoristilo za lokalnu vegetaciju.

USPJEŠNE PRAKSE

U cilju razumijevanja važnosti sustavnog pristupa, vrijedi analizirati kako se s toplinskim otocima nose gradovi koji dijele slične klimatske izazove.

Kao i Rijeka, Barcelona je gusto naseljen grad s manjkom slobodnih površina i visokim udjelom tvrdih popločenja. Koncept »zelenih osi« (španj. Ejes Verdes) podrazumijeva prenamjenu postojećih ulica u zelene koridore oslobođene od automobilskog prometa čime se postiže osjetan pad temperature na razini pojedinog kvarta. Rijeka sličan potencijal ima kroz širenje pješačkih zona i ozelenjavanje prometnica.

Foto Dean Miculinić

Milano se, kao sjevernotalijanska metropola, suočava sa sličnim izazovima zagađenja i toplinskih valova. Svoju vizuru mijenja kroz inicijativu masovne sadnje stabala, a urbani šumski projekti integrirani su uz postojeće stambene blokove. U Rijeci, gdje je reljef strmiji, naglasak bi mogao biti na stvaranju »zelenih stepenica« i očuvanju postojećih šumskih pojaseva koji se spuštaju iznad gradskih naselja prema moru.

Iako klimatski znatno drugačiji, Malmö je postao europski predvodnik u adaptaciji na klimatske promjene kroz upravljanje vodom i vegetacijom. Grad je uveo zakonsku obvezu implementacije zelenih krovova na svim novim zgradama čime se zgrade ljeti prirodno hlade. Primjena sličnih rješenja u novogradnjama na području Rijeke znatno bi pridonijela energetskoj učinkovitosti i smanjenju gradskog zagrijavanja.

Park Mlaka / Foto Dean Miculinić

Zašto je za Rijeku optimalan model Barcelone? Kao što se Rijeka bori s manjkom tlocrtnih zelenih površina u centru i posljedicama toplinskih otoka, tako se i Barcelona suočavala s istim izazovima preizgrađenosti i manjka slobodnog prostora.

Ključni smjerovi za Rijeku temeljeni na iskustvu Barcelone su zelene osi. Umjesto tradicionalnih velikih parkova, Barcelona pretvara klasične ulice u pješačke zone s propusnim površinama, drvoredima i višeslojnom vegetacijom. Uvođenje ovakvih rješenja poželjno je za prostore poput zapadnog dijela Delte ili postojeće prometne koridore.

Taktikalni urbanizam (pristup koji koristi male i odmah vidljive intervencije) i »džepni parkovi« (male urbane zelene površine smještene unutar gusto izgrađenih gradskih četvrti) – što je također primijenjeno u katalonskoj prijestolnici – podrazumijevaju prenamjenu postojećih asfaltiranih površina u manje zelene oaze. Na ovaj način moguće je vršiti postupno ozelenjivanje riječkih kvartova i uklanjanje betonskih barijera – primjerice sadnjom drvoreda u blokovima zgrada.

Tu su i vrlo važna klimatska skloništa (engl. Climate Shelters) koja podrazumijevaju preuređenje postojećih parkova i trgova kako bi se stvorile mikrolokacije s prirodnim hladom i rashladnim efektom isparavanja. Ovo je možda moguće primijeniti na postojeće parkovne cjeline poput Perivoja Nikole Hosta ili Parka Mlaka, dodavanjem rješenja za prirodno upravljanje oborinskim vodama.

Park Mlaka / Foto Dean MICULINIĆ

VIZIJA ZELENE RIJEKE

Važnost parkova nadilazi samo ekološku komponentu, parkovi su izravno povezani sa zdravljem građana. Urbani toplinski otoci opterećuju kardiovaskularni sustav, a posebno su ugrožene starije osobe i djeca. Parkovi pružaju prostor za rekreaciju, smanjuju razinu stresa i potiču socijalnu koheziju.

Sadnji drveća u prilog ide također ekonomska računica. Povećanjem udjela hladovine od stabala na javnim površinama, smanjuje se potreba za klimatizacijskim uređajima u okolnim zgradama, što dovodi do smanjenja potrošnje električne energije. Studije, osim toga, pokazuju da uređeni parkovi povećavaju vrijednost nekretnina i potiču turistički razvoj. Danas gradovi koji ne ulažu u zelenu infrastrukturu postaju sve manje poželjna mjesta za život. Za europske mediteranske gradove, poput Rijeke, stvaranje mreže parkova više nije samo estetsko pitanje, već pitanje prilagodbe klimatskim promjenama i javnog zdravlja.

Usporedba s europskim gradovima pokazuje da su rješenja moguća, međutim zahtijevaju dugoročnu viziju, hrabro prostorno planiranje i uključivanje građana u procese odlučivanja. Kroz projekte poput planiranog parka na Delti, integraciju kišnih vrtova, plansku sadnju novih drvoreda i drugo, Rijeka može razvijati imunitet na toplinske valove i pozicionirati se kao moderan, održiv mediteranski grad okrenut budućnosti.