Sjećanje riječkih Ajkula

“Kad smo u zoru s radija čuli »Moju domovinu«, znali smo da je sada stvarno – kreće Oluja”

Edi Prodan

Foto Ajkule

Foto Ajkule

Trenutak je to koji nikad nećemo zaboraviti, trenutak koji je zapravo nemoguće zaboraviti. Godine pripreme, godine ratovanja da bismo konačno dočekali i taj trenutak: krećemo u oslobađanje Domovine, ističu u Ajkulama



Bilo je nekih petnaestak minuta prije pet sati. Praskozorje u udolini, tik uz same vrhove Velebita. Sam početak dana 4. kolovoza 1995. godine. Tiho je svirao radio. Za razliku od ostalih zora, na repertoaru domoljubne pjesme. Rekao sam svojim momcima – ovog je puta stvarno.


Spremite se, uskoro krećemo. Bio sam u pravu. Točno u pet sati stigla je naredba: počinje Oluja. Trenutak je to koji nikad neću zaboraviti, trenutak koji je zapravo nemoguće zaboraviti. Godine pripreme, godine ratovanja da bismo konačno dočekali i taj trenutak: krećemo u oslobađanje Domovine!


Ponosni na ulogu u ratu


Misli, sjećanja, emocije – Tomislava Čelika, jednog od najdugovječnijih i najuzornijih pripadnika najprije jedinice Specijalne jedinice policije Ajkule, kasnije, u miru i zapovjednika Interventne policije PU Primorsko-goranske, njegovog kolege, prvog podređenog i pomoćnika svih ovih trideset godina Željka Petrcola kao i Perice Prpića koji je umirovljen tako da danas vodi udrugu veterana Ajkule – ne blijede ni nakon 25 godina.




Zapravo, kako vrijeme prolazi sve su ponosniji na svoju ulogu u ratu i miru, na svoju ulogu u Oluji. Riječ je redom o ljudima čija hrabrost, fizička sprema kao i specifična znanja idu na sam vrh unutar djelovanja policijskih i vojnih službi. Ono što je također zadivljujuće je činjenica da su oni od temeljnih policajaca s početka devedesetih, ili u slučaju Prpića koji je u SJP stigao kao brucoš riječkog Građevinskog faklulteta, dosegnuli spremnost koja se može mjeriti s najmoćnijim takvim službama širom svijeta. Učili su i radili u ratu, u neposrednim ratnim okolnostima da bi još i danas plijenila njihova fizička i svaka druga pripremljenost. Čelikova dugovječnost prerasla je već u mit, postao je sam pojam specijalne i interventne policije, osoba koja pomiruje nemoguće – apsolutnu odanost pravilima službe, ali i maksimalno humano postupanje, pa i u najdelikatnijim situacijama. A tako mogu djelovati samo oni koji su apsolutno sigurni u sebe i svoje sposobnosti.


– Postojala su te 1991. godine samo dva puta da biste stigli do postrojbi koje brane hrvatsku neovisnost – kroz policiju što je tražilo zadovoljavanje brojnih preduvjeta, ili kroz HOS u koji su ulazili u pravilu najmlađi braniteji, oni koje policija nije ni smijela prihvatiti u svoje redove. SJP Ajkula je tako osnovana već početkom proljeća 1991. godine, 8. travnja jer sve je jasnije postajalo kako je mirni razlaz sve dalje od nas, ističe Petrcol.


Koliko god da se većina stanovništva jako bojala rata, što je uostalom i prirodno, »krvavi Uskrs« pokazao je pravac kojim će djelovati neprjatelj i njegova vojna sila. Trebalo se hitno pristupiti stvaranju hrvatskih obrambenih postrojbi koje će biti u stanju odgovoriti na pokušaj okupacije Hrvatske.


Foto S. Drecshler


– Sve je bilo jasno već u srpnju. Brutalna agresija krenula je sa svih strana. Mi smo svoju prvu ratnu akciju imali na Banovni. Držali smo Topusko, u okruženju neprijatelja, ali izdržali smo, u smjenama i nekoliko grupa, čitav srpanj i kolovoz. Nakon toga se naprosto nije moglo. Morali smo napustili Banovinu ili nestati, sjeća se Petrcol.


Uspješni u Dubrovniku


Da bi joj se vratili tek – nakon Oluje. Ali, nema mira za Ajkule! Put ih nakon Topuskog u jednom dijelu vodi prema Osijeku. u drugom u Gospić. I opet totalni nesrazmjer snaga. Moćni, bahati neprijatelj i nevelika skupina gospićkih branitelja. Riječke Ajkule dočekali su s olakšanjem. Uspostavila se odmah kakva-takva ravnoteža, linija obrane se pomaknula prema Bilaju što je dakako izazvalo jako veliki bijes i udare s okupatorske strane. Gospić je ipak odolijevao, napori nadljudski, skoro bez ikakvog odmora, ratovalo se danonoćno. Suprotno svim ratnim doktrinama, ali da – branitelji Gospića, skoro bez naoružanja, branili su i obranili ne samo Gospić nego i omogućili daljnje komadanje Hrvatske, provedbu četničko-velikosrpske želje u uspostavi linije Karlobag – Karlovac – Virovitica.


– Kad smo u rujnu 1991. godine uspjeli sačuvati Gospić, znali smo da smo na dobrom putu. Nije bilo ugodno nakon okupacije Topuskog, ali s obzirom da smo Gospić sačuvali do dolaska naših vojno organizranih snaga, konkretno već formiranih brigada poput naših, riječkih 111. i 128, znali smo da je smjer rata ipak okrenut. Uskoro smo napustili Gospić, put nas je vodio na novo jako teško ratište, vodio nas je u – Dubrovnik, sjeća se Čelik.


Ne odmah jer Ajkule su se morale brojčano okrupnjavati, postići dodatnu borbenu spremu tako da je odlazak u Dubrovnik, na najjužnije hrvatsko ratište, uslijedio u jesen 1991.


– E, toga mi je najviše žao, uključuje se u razgovor Perica Prpić!.


I zbunjuje nas – što bi mu bilo žao što su Ajkule krenule pomoći Dubrovniku?


– Nije mi toga žao nego činjenice da nisam bio s njima, pojašnjava Prpić.


A nije ni mogao biti s njima jer je u listopadu 1991. tek podnio prijavu, tek se pojavio na ulaznim vratima specijalne policije.


– Nije to bio problem, problem je bio u tome što su nadležni zapovijednici u mojim stavovima uočile određene težnje prema svojevrsnim razračunavanjima. U čemu je bio problem? Pa u činjenici da sam ja u rujnu tek izašao iz JNA! I to iz Bara, crnogorskog lučkog grada, iz vojarne i dok sam bio na poligonima u okolici tadašnjeg Titograda koja je bila prepuna rezervista kao i četnika koji su se spremali i samo čekali nalog za pokret prema Hrvatskoj. Ni sam ne znam kako sam u Baru sačuvao živu glavu, o bježanju se nije moglo ni pomišljati, tako da sam imao žarku želju krenuti na dubrovačko ratište, pokazati im tko su i kakvi hrvatski branitelji, sjeća se Prpić.



A u tom se dalo nazrijeti i mogućnost ne do kraja promišljenog i odgovornog ponašanja. Prpić je ostao u Rijeci, svakodnevne vježbe, iscrpljujuće kako bi se postiglo savršenu fizičku spremu, ali i rad na prikupljanju i selekcioniranju naoružanja za sve brojniju, sve snažniju Hrvatsku vojsku.


Čuvari Velebita


Ono na što većina nas pomisli kad se spomene Ajkule sintagma je – Čuvari Velebita. A ona počinje nakon dubrovačke epizode, na žalost tragedijom. Podno Visočice, u Rizvanuši, nedaleko Gospića u kolovozu je u zasjedi ubijen zapovjednik Ajkula, heroj dubrovačkog ratišta Marino Jakominić.


– Osjetio sam silnu želju za osvetom. Brzo je primirena. Vrhunski policajac ili vojnik i u najtežim situacijama mora sačuvati maksimalnu pribranost, odgovornost, »hladnu glavu« kako se to najčešće u narodu komentira. Uostalom, svakom svojim akcijom, odgovornim postupanjem i nanošenjem gubitaka neprijatelju na najbolji smo način osvećivali našeg zapovjednika, slažu se u glas naši sugovornici, Čelik, Petrcol i Pripić.


Itekako već moćna ekipa koja 1993. godine uspješno participira u akcijama Maslenica te Medački džep. Matični im je položaj u skrivenim područjima Velebita, tamo gdje zimi vladaju nesnosne hladnoće, visoki snijeg, ljeti otrovni poskoci. Najteži mogući tereni, jednako toliko negostoljubivi, snalaženje u svakom smislu. Stvorilo je to od njih jedne od najcjenjenijih branitelja u Hrvatskoj. Počelo je to o njima stvarati neviđenu legendu. S razlogom jer iako je kroz Ajkule prošlo više od tri stotine aktivnih i isto toliko pričuvnih pripadnika, uvijek je, u svakoj situaciji, jezgru jedinice sačinjavalo oko 120 najsposobnijih ljudi.



I onda je, u 4,50 sati 4. kolovoza na radiju krenula Moja domovina. Beskrajno fizički pripremljeni, spremni za preživljavanje u svakoj situaciji, upoznati s rukovanjem svakovrsnim naoružanjem, totalno sigurni u potpunu spremnost na oslobađanju domovine.


– Na putu od Senja do Starigrada bila je jedna golema neprekinuta braniteljska kolona. S tih se pozicija kretalo put velebitskih vrhova. Nas se smjestilo podno Svetog Brda, dakle ne širem lovinačkom području. Određena skeptičnost se javljala kod nekih od nas jer smo za sve što se počelo događati 4. kolovoza već bili odradili »generalnu probu«. Tada je na putu od Senja do Starigrada bila je jedna golema neprekinuta braniteljska kolona vozila. Pojašnjavao sam da je ovog puta drugačije, da je kucuo čas, sjeća se Čelik.


A kad su krenuli iz udoline, kad su se popeli na nekoliko desetaka metara udaljene uzvisine, kuda je god pogled dosezao – pripadnici specijalnih postrojbi. Velebit je bio prepun iznimno sposobnih branitelja, elitnih postrojbi. Greške nije moglo biti. Dolje, niže prema pozicijama sela i gradova, kao i samog Gospića, čulo se »topničku potpora«. Baš onako kako to čine najsposobnije vojske svijeta. Specijalnim je postrojbama trebalo nekoliko sat kako bi stigle do pozicija na kojima su se dodirivale braniteljska i okupatorska crta, išli su vododerinama, posebno teškim za hodanje s jedno dvadesetak kilograma opreme i naoružanja, streljiva, ali samo dvije lire vode i praktično bez hrane, opterećenja, ali zato najsigurnijim jer u njih neprijatelj nije postavljao minska polja.


– Fantastičan je osjećaj kad se stigne na pozicije koje se godinama nisu mogle prijeći. Bili smo toliko moćni, organizirani i pripremljeni da smo velikom brzinom razbijali neprijateljski otpor, da smo ih naprosto slamali. bježali su bez naoružanja, posebno su za sobom ostavljali ono teško, cilj im je bio samo jedan – što je brže moguće dočepati se – Bosne, objašnjava Petrcol.


Nakon prvog ratnog dana Oluje i neprospavane noći kada smo se spustili na ličku magistralu, tada je javljeno – Knin je oslobođen! Pala je »prijestolnica« paradržave, a njezin je povratak pod kontrolu Hrvatske imao značenje pobjede u ratu. Stoga, iako su se borbe odvijale još nekoliko dana, do 7. kolovoza, peti se dan osmog mjeseca definira Danom pobjede i domovinske zahvalnosti kao i Danom hrvatsklih branitelja.


– Veliko je to bilo veselje, no još su uvijek bili aktualni planovi za oslobađanje Istočne Slavonije. I tamo bi Ajkule dobile jedan od najzahtjevnijih zadataka, koji bi, koliko god bio težak – uspješno obavili, naglašava Petrcol.


Naši su pak ratnici nakon drugog dana oslobađanja prvih dijelova okupiranog područja te prolaskom kroz Medak noćili u Gospiću.


Ekstremni umor


– Bili smo strahovito umorni. Noćili smo u školi, a ja sam tek u jutro vidio di sam spavao, da sam se naprosto srušio u krevet. Kad sam se u jutro probudio, tek sam tad shvatio kako sam spavao na krevetu prepunom stakla, razbijeni prozori škole razasuti su bili svugdje pa tako i na krevetima, sjeća se Prpić.


Nisu za to previše marili, nisu marili ni za hranu, ma ni za što osim za nastavkom prodiranja u dubinu neprijateljskog teritorija.Mada, bilo je drugog dana rata i – zamki. Jedna od njih bila je potezna mina do čije ja aktivacije došlo iznenada. Umor i iscrpljenost su učinili svoje. Ranjeno je bilo mnogo branitelja. Među njima i Čelik.


– Ranilo me po rukama, svugdje po tijelu. Srećom zaštitio me borbeni prsluk tako da su izbjegnute po život opasne ozljede. Primljen sam u bolnicu, sanirane su mi rane. Zadržan sam. Kad je došlo jutro rekao sam doktorici – ja idem!


– Ne dolazi u obzir, ranjeni ste, ostajete o bolnici.



– Ja idem, dajte mi da potpišem kao odlazim na vlastitu odgovornost, ali propustiti ono što čekam od kad smo u rujnu 1991. godine bili u Gospiću, da vratim sve ono što su nam radili, ne dolazi u obzir. Sav onako razderan skočio sam iz kreveta i krenuo dalje, sjeća se Čelik.


A kraj je Oluje Ajkulama bio dakako na bosnaskoj granici, serpentinama su se spuštali sve do Kulen Vakufa.


Povratak u mirnodopski život značio je novi tip zadataka, koji, kako vidimo, zapovjednik Čelik i njegov pomoćnik Petrcol u Interventnoj policiji obavljaju – odlično.


– U pravilu smo zadovoljni s poslom, ono što bi nam ipak bilo draže bio bi podatak da su mladi upoznatiji s poviješću Hrvatske i njezinog nastanka, kao i to da se već jednom povijest definira i prepusti povijesti, ističu Čelik i Petrcol. S njima se slaže i Prpić koji s USPDR Ajkula radi jako dobar posao. Uostalom, koliko je svekolika kvaliteta Ajkula pokazuje i to da su upravo oni bili najvažniji organizatorski impuls ovogodišnje jubilarne proslave Oluje u Rijeci. Baš onako kako su si zadali – uvijek u borbi za dobrobit Hrvatske.


Poginuli


Tijekom Domovinskog rata poginulo je osam pripadnika SJP-a Ajkula, srećom nitko u Oluji. Ranjeno ih je više od 60, od čega 12 teže. Poginuli su:


Zvonko Pavelić, rujan 1991.
Marino Jakominić, kolovoz 1992.
Ivica Antončić, rujan 1993.
Bruno Bolanča, rujan 1993.
Dalibor Dadić, listopad 1993.
Sergio Šimac, svibanj 1995.
Atos Načinović, svibanj 1995.
Velimir Bažok, veljača 1996.