BAKARAC – Dih i duh staroga Bakarca proželi su u subotu jug Bakarske vale gdje su stotine posjetitelja odale počast bogatoj povijesti bakaračkog tunolova, tunerama i njoj – hraniteljici tuni.

Okruglim, desetim izdanjem manifestacije »Tira tira« Bakarčani su prikazali kako su njihovi preci nekada, u vremenima bez radara i sonara, mamili i nadmudrivali jata tuna u njihove mreže, nekad s po sto, a nekad i s po dvjesto glava »ribe«, kako su na Bakarcu zbog njene važnosti metonimički nazivali tunu.

Nije bilo duše koja se s metar osamdeset dugom tunom nije htjela slikati / Foto Marko Gracin

Visoke straže

Večernji momenti u kojima je sunce pod oštrim kutom more tuklo i bljeskalo, a burin ga pristojno uzburkavao, postavili su idiličnu kulisu za pričanje štorije o vještini i kulturološkom značaju tunolova, koji je pored posla i kruha za brojne generacije stanovnika Bakarca predstavljao način života koji je bio sve samo ne idiličan.

Na visokim se stražama čekalo na ure, gledajući pučinu kako bi se na ulazu u valu uhvatio taman obris, ako bog da, kakve stokilašice koja se zaputila u hladnije, bakaračko more. Nikada se nije znalo kada će se riba u Bakarcu pojaviti, a od oka stražara znala je ovisiti egzistencija cijelog mjesta. A kada je stražar zavikao, pokretalo se cijelo mjesto, jer se znalo što svaki dobar ulov znači za mnoge familije.

Zato je u organizaciji udruge Tira, a uz pomoć Grada Kraljevice i Turističke zajednice grada Kraljevice 2015. godine pokrenuta »Tira tira«, kako bi kod starijih evocirala prizore i emocije, a mlađe podučila kako je Bakarac othranjen. U istom ritmu, s istim ciljem, tunu se ondje štuje i danas.

Romantični ambijent

Nakon obavljenih predradnji kojima su bakarački znalci osigurali da će riba biti na pravom mjestu u pravo vrijeme, taman za završni lov, barba Mikula je na 12 metara visokoj straži zavikao »tira«, a ribari su krenuli u stiskanje migavice, mreže u obliku konusa iliti stošca.

Kada je tuna izgubila svu mogućnost i prostor za bijeg, vala je kolektivno uzdahnula, a kada su gosti ugledali kako ribari na rivu polažu 88 kilograma tešku ribu, slijedilo je oduševljenje prizorom.

Uz kanat Bakarskoj vali, Bakarcu i tunerami od života, fešta od tune mogla je početi.

Dječjoj radosti i entuzijazmu bez muke su parirali i oni mnogo stariji / Foto Marko Gracin

– Celi dan je bura puhala, sunce je padalo zada brda, vidi se taj romantični ambijent za kega su ljudi rekli koliko in se dopada. Neki moji ribari su imeli suzu va oku kad smo zneli ribu, ja ju iman saki put, a ta suza nas sih drži i tira naprvo. Teško je tu ribu zvuć van, čin je riba teža teže nan je delat, pogotovo starijimi ribari, zvagali smo ju, dignuli i ona će nas sih na jedan dan nahranit, samo moraš bit strpljiv. Tako je to va ribariji, ako si strpljiv, nagrada čeka, kazao je Renato Franko, pokretač i organizator manifestacije »Tira tira« koja je postala iščekivani događaj u životu mjesta.

U očuvanju ribarske baštine u udruzi Tira, govori, sudjeluje desetak ljudi, a kao što je to slučaj bio prije više desetaka, pa i stotina godina, svatko od njih točno zna što treba raditi, bez previše rasprave.

Efikasna je, uz malo riječi, a prepuna značenja, bila i ribarska komunikacija. Ako je straža zijala »potež!«, onda je u Bakarski zaljev uplovila plavica, srdela, lokarda. Ali ako se čulo »tira!«, prema talijanskoj istoznačnici, znalo se da se »tira« samo »riba«.

Fešta uz Intrade

Prepuna je bila bakaračka tabarina i prije nego je morska mrcina u rukama trojice jakih ribara obješena za rep, da svi vide njenu impozantnost. U tabarini, otvorenoj kućici gdje se tuna para, pere, trašira i suši, nije bilo duše koja se s metar osamdeset dugom tunom nije htjela slikati, a dječjoj radosti i entuzijazmu bez muke su parirali i oni mnogo stariji.

Cijela fešta zaključena je nastupima Tomislava Bralića i klape Intrade te grupe Insula, a iako, kako ide pjesma domaće snage Mladena Dorića, »ribari već tu ne žive, ne pletu se stare mriže«, a »tune se već tu ne love«, dok se sa straže čuje »tira!«, živjet će i duh Bakarca.