Čudne neke mačke

Filmski vrhunci riječkog Art kina Croatia 2013. godine

Dragan Rubeša

Ono najbolje što smo vidjeli u Art-kinu tijekom 2013. pripada upravo francuskoj kinematografiji, njenom jučer i njenom danas 

U zadnjem broju etabliranog časopisa Cahiers du Cinema, redakcijska inventura filmske 2013. popraćena je uvodnim tekstom čiji autor podvlači kvalitativnu dominaciju francuskog filma. Ta »francuska armada« kako je on naziva, zauzela je u njegovu Top Tenu čak pet mjesta.  

  Iako bi se u takvom diskursu mogao prepoznati vrišteći šovinizam, ona je to i više nego zaslužila. Neke od njenih »vojnika« poput Alaina Guiraudieja (»Neznanac na jezeru«) i Abdellatifa Kechichea (»Adelin život«) upoznala je i naša festivalska publika. A neke autore poput izvrsne Justine Triet (»Bitka za Solferino«), perverznog Yanna Gonzaleza (»Priče nakon ponoći«) i programatičnog Philippea Garrela (»Ljubomora«) još se nalaze na listi čekanja.


   Da tu ipak nije riječ o nekakvoj nacionalnoj isključivosti dokazuju i filmski vrhunci Art-kina kao jedinoj riječkoj adresi koja se obraća (radikalnoj) filmofiliji i koja drži do svoje publike, iako nas je i multipleks iza ugla ponekad znao iznenaditi, samo što mu je ljuti art bio tradicionalno odbačen u prokleto kasne terminine. Jer, ono najbolje što smo vidjeli u Art-kinu tijekom 2013. pripada upravo francuskoj kinematografiji, njenom jučer i njenom danas. To se prvenstveno odnosi na tri sjajna autorska ciklusa, ona posvećena Olivieru Assayasu, Claire Denis i već spomenutom Garrelu, ali i na eksperimente Nicolasa Reya (»Sovjeti plus elektrifikacija«) koje smo upoznali u programu nazvanom Utopijsko nasljeđe socijalizma.


   Dva ponajbolja kvir filma iz njegova ambicioznog programa također pripadaju francuskim autorima (uz Guiraudieja, tu je i izvrsni doks »Nevidljivi» Sebastiena Lifshitza), iako nipošto ne smijemo zanemariti poljski »U ime…« čija tema klerikalnog kvira s obzirom na trenutno stanje u Katotalibanskoj našoj (uporno odbijanje Ministra znanosti, obrazovanja i sporta da iz škole izbaci vjeronauk, pokretanje kretenskog referenduma o braku, te groteskni defile predsjednika Sabora na središnjem zagrebačkom trgu s betlehemskim lampašem koji bi zadivio Fellinija) nije mogla biti aktualnija.


   Les vampires




Uz nezaboravnu Assayasovu bivšu ženu Maggie Cheung koja u »Irmi Vep« portretira samu sebe, ali i heroinu Feuilladovih »Vampira« u remakeu koji snima ekscentrično histerični Jean-Pierre Leaud, čiju će meta-godardovsku personu zamijeniti meta-šabrolovski Lou Castel, jedino joj je barem u vampirsko vogueovskim paramterima mogla parirati Tilda Swinton u Jarmuschovom komadu ‘Samo ljubavnici preživljavaju’ koji ima soundtrack godine (live nastup White Hillsa u Jarmuschovu filmu dogodio se samo dva mjeseca nakon njihova live nastupa u riječkom ‘Palachu’ iza kojeg stoji agilni Distune, također zaslužan za još jedan nezaboravni Art-kino comeback Le zbora u društvu »Mime i Marte«). A ova briljantna vampirska Art-kino ogrlica od češnjaka bila bi nepotpuna kad se u njoj ne bi našla »Povijest moje smrti« sumanutog Alberta Serre u kojem Drakula zarobljen u svom metafizičkom svijetu susreće racionalista Casanovu koji citira Montaignea (»Rim bi bio divan grad da nema crkava«) i spominje Vivaldijevu pedofiliju, iako obojicu povezuju motivi noći i žudnje.


   Pravi horor događao se u genijalnom doksu »Čin smaknuća« Joshue Oppenheimera (»Čovjek to treba vidjeti da bi vjerovao«, napisao je Žižek za taj film). Uz finalni egzorcizam indonežanskog koljača Anwara tijekom kojeg je pokušao izbaciti nakupljeno zlo (spoj šlajma i šljama politike nikad nije bio tako okrutan), ova godina će u zoni sekreta, doduše puno emotivnijih, ostati upamćena i po slini koja curi iz nosa sjajne Adele Exarchopoulos (»Adelin život«) te suzama Juliette Binoche (»Camille Claudel 1915«). Naravno, bilo je u Art-kinu i smijeha, iako on nije bio rezerviran isključivo za Čehe kojima je naša publika jako naklonjena, bez obzira na fini Ciklus čeških komedija sedamesetih, već smo se do suza nasmijali na projekciji talijanske komedije »Ben-Hur, gladijator u najam« u kojoj bjeloruski imigrant Milan zarađuje za kruh pozirajući turistima pred Koloseumom odjeven u kostim gladijatora (zaurlati usred Rima »Forza Milan!« kao što je to učinio njegov prijatelj, prilično je hrabra odluka). Ipak, nacionalni ciklus godine pripada korejskom filmu u kojem izdvajamo nevidljivog Im Kwon-taeka (»Iza godina«) i raritetnog Lee Jang-hoa (»Čovjek s tri lijesa«).   

Ozu i Uliks


I dok će 2013. u Art-kinu ostati upamćena i po brojnim kratkišima, od onih koji su promovirali Rijeku kao novu autorsku »it« lokaciju (»Polazište za čekanje«, »Slučajno«, »Zimsko čudo«), do izvrsnog Srđana Keče (»Pismo ocu«), njegova filmska menažerija ostat će upamćena po jednoj žutoj mački (»Čudna neka mačka«) koja šapama grebe po vratima sobe u kojoj voli spavati. Film je to koji govori o ozuovskim obiteljima, njihovim fizičkim (ograničenim) prostorima, te zvukovima i predmetima koji ih okružuju. Bilo je to jedno od rijetkih iznenađenja u gostovanju ni po čemu izuzetnog ZFF-a kojem je za razliku od HRFF-a nedostajalo radikalnijih filmova u konkurenciji, ali i pravih gostiju (dok je recimo ZagrebDox ugostio Joshuu Oppenheimera koji ima itekako puno toga za reći, ZFF dovodi simpatičnu indijsku glumicu Nimrat Kaur koju smo tek mogli upitati da li joj se sviđa Croatia).  

  Drugi čudni žuti mačak zvijezda je sjajnog filma braće Coen »Inside Llewyn Davis«. Za njega je rezerviran filmski one-liner godine (»Where’s his scrotum?!«). Zove se Uliks i dogodila mu se prava odiseja po Manhattanu. Nažalost, Uliks je u našim kinima trebao zamijaukati ove godine. Ali to se nije dogodilo zbog distributerskog nemara. Nadajmo se da će u 2014. ispraviti grešku, te da će nam se Uliks napokon ukazati u punom sjaju. Držimo fige da to ipak bude u Art-kinu.