Ono najbolje što smo vidjeli u Art-kinu tijekom 2013. pripada upravo francuskoj kinematografiji, njenom jučer i njenom danas
Iako bi se u takvom diskursu mogao prepoznati vrišteći šovinizam, ona je to i više nego zaslužila. Neke od njenih »vojnika« poput Alaina Guiraudieja (»Neznanac na jezeru«) i Abdellatifa Kechichea (»Adelin život«) upoznala je i naša festivalska publika. A neke autore poput izvrsne Justine Triet (»Bitka za Solferino«), perverznog Yanna Gonzaleza (»Priče nakon ponoći«) i programatičnog Philippea Garrela (»Ljubomora«) još se nalaze na listi čekanja.
Da tu ipak nije riječ o nekakvoj nacionalnoj isključivosti dokazuju i filmski vrhunci Art-kina kao jedinoj riječkoj adresi koja se obraća (radikalnoj) filmofiliji i koja drži do svoje publike, iako nas je i multipleks iza ugla ponekad znao iznenaditi, samo što mu je ljuti art bio tradicionalno odbačen u prokleto kasne terminine. Jer, ono najbolje što smo vidjeli u Art-kinu tijekom 2013. pripada upravo francuskoj kinematografiji, njenom jučer i njenom danas. To se prvenstveno odnosi na tri sjajna autorska ciklusa, ona posvećena Olivieru Assayasu, Claire Denis i već spomenutom Garrelu, ali i na eksperimente Nicolasa Reya (»Sovjeti plus elektrifikacija«) koje smo upoznali u programu nazvanom Utopijsko nasljeđe socijalizma.
Dva ponajbolja kvir filma iz njegova ambicioznog programa također pripadaju francuskim autorima (uz Guiraudieja, tu je i izvrsni doks »Nevidljivi» Sebastiena Lifshitza), iako nipošto ne smijemo zanemariti poljski »U ime…« čija tema klerikalnog kvira s obzirom na trenutno stanje u Katotalibanskoj našoj (uporno odbijanje Ministra znanosti, obrazovanja i sporta da iz škole izbaci vjeronauk, pokretanje kretenskog referenduma o braku, te groteskni defile predsjednika Sabora na središnjem zagrebačkom trgu s betlehemskim lampašem koji bi zadivio Fellinija) nije mogla biti aktualnija.
Les vampires
Uz nezaboravnu Assayasovu bivšu ženu Maggie Cheung koja u »Irmi Vep« portretira samu sebe, ali i heroinu Feuilladovih »Vampira« u remakeu koji snima ekscentrično histerični Jean-Pierre Leaud, čiju će meta-godardovsku personu zamijeniti meta-šabrolovski Lou Castel, jedino joj je barem u vampirsko vogueovskim paramterima mogla parirati Tilda Swinton u Jarmuschovom komadu ‘Samo ljubavnici preživljavaju’ koji ima soundtrack godine (live nastup White Hillsa u Jarmuschovu filmu dogodio se samo dva mjeseca nakon njihova live nastupa u riječkom ‘Palachu’ iza kojeg stoji agilni Distune, također zaslužan za još jedan nezaboravni Art-kino comeback Le zbora u društvu »Mime i Marte«). A ova briljantna vampirska Art-kino ogrlica od češnjaka bila bi nepotpuna kad se u njoj ne bi našla »Povijest moje smrti« sumanutog Alberta Serre u kojem Drakula zarobljen u svom metafizičkom svijetu susreće racionalista Casanovu koji citira Montaignea (»Rim bi bio divan grad da nema crkava«) i spominje Vivaldijevu pedofiliju, iako obojicu povezuju motivi noći i žudnje.
Ozu i Uliks
Drugi čudni žuti mačak zvijezda je sjajnog filma braće Coen »Inside Llewyn Davis«. Za njega je rezerviran filmski one-liner godine (»Where’s his scrotum?!«). Zove se Uliks i dogodila mu se prava odiseja po Manhattanu. Nažalost, Uliks je u našim kinima trebao zamijaukati ove godine. Ali to se nije dogodilo zbog distributerskog nemara. Nadajmo se da će u 2014. ispraviti grešku, te da će nam se Uliks napokon ukazati u punom sjaju. Držimo fige da to ipak bude u Art-kinu.
