Tamara Komadina i Maša Komadina, dvije su od ukupno 11 volontera Crvenog križa u Primorsko-goranskoj županiji koji od početka ovog tjedna dežuraju na, od jučer jedinstvenom, broju telefona 0800 1188, namijenjenom osobama koje se nalaze u izolaciji ili karanteni.

Obje su po struci psihologinje, educirane za psihosocijalnu podršku u kriznim situacijama, a to je edukacija i cjelokupnog tima kojeg čine još i pedagozi i socijalni radnici. Širenje koronavirusa u Hrvatskoj i svijetu, izaziva sve veću zbunjenost, strah i anksioznost, pa psihosocijalna podrška postaje važan aspekt odgovora na ovu specifičnu situaciju. Cilj joj je osvijestiti javnost o reakcijama u ovakvim kriznim situacijama, prevenirati glasine, pružiti podršku oboljelima i olakšati njihov povratak u zajednicu.

Skype edukacije

Kako kaže Maša Komadina, dnevno je dežurni telefon u prvim danima rada primio dvadesetak poziva. Zvale su osobe koje zaista borave u samoizolaciji i nemaju konkretna uputstva za boravak u samoizolaciji, nedostupne su im epidemiološke službe, a velik broj poziva uputili su građani koji su jednostavno bili u potrazi za valjanom i provjerenom informacijom.

– U ovo vrijeme, s jedne smo strane zatrpani raznim teorijama, informacijama, savjetima, a s druge strane ne znamo kako prepoznati ili pronaći one relevantne. I tu nastojimo pomoći. Zovu i građani, najčešće starije životne dobi ili kronični bolesnici, kojima je potrebna pomoć u nabavci namirnica, za što ih povezujemo s društvima Crvenog križa ovisno o njihovom prebivalištu. U međuvremenu, mi volonteri međusobno se savjetujemo, upućujemo na nove i relevantne informacije, sudjelujemo u Skype edukacijama u organizaciji Hrvatskog Crvenog križa, objašnjava Maša Komadina.

Njezina prezimenjakinja Tamara dodaje da iako je informiranost jako važna u ovoj neizvjesnoj situaciji, stalna izloženost vijestima vezanima uz koronavirus može dovesti do osjećaja preplavljenosti i pojačati neugodne emocije.

– Stoga pozivatelje upućujemo na ograničeno praćenje medija, i to samo provjerenih i službenih izvora informacija. Društvene mreže ne treba koristiti za informiranje o koronavirusu, već one imaju svoju drugu svrhu prije svega za povezivanje ljudi tijekom socijalne distance i fizičke izolacije te zabavu, upozorava Tamara.

Krizna situacija

Kao dugogodišnja volonterka Crvenog križa, sudjelovala je u brojnim programima, a s vremenom se, slijedeći svoje profesionalno zanimanje psihologa, usmjerila na rad u području psihosocijalne podrške u kriznim situacijama. Tamara smatra da je njezina dužnost kao stručnjaka da pomoći zajednici sve na načine koje može i za koje je educirani. Aktualna situacija, kako ističe, neizvjesna je za sve nas, zabrinuti smo i ranjivi, zbog čega je važno naći načine kojima pojačavamo osjećaj kontrole i svrhovitosti. Njoj pomaže ovakav oblik angažiranja te priznaje da se bolje nosi s ovom situacijom znajući da svojim znanjem može nekome pomoći i olakšati teške trenutke u samoizolaciji.

– Uključila sam se, ne možda u obranu od koronavirusa, ali u podršku ljudima u ovoj izvanrednoj, dosad nepoznatoj i nepredvidljivoj situaciji, koja upravo zbog toga otvara mnoga pitanja, nedoumice, može stvoriti osjećaj zabrinutosti, straha ili panike. Samoizolacija ili karantena je često neugodno iskustvo, obzirom da podrazumijevaju razdvajanje od obitelji i prijatelja, gubitak slobode kretanja, nesigurnost u ishod potencijalne bolesti, dosadu, dodaje Maša.

U Crvnom križu kažu kako je potpuno normalno u ovakvoj kriznoj situaciji osjećati se prestrašeno, zabrinuto, tjeskobno, frustrirano i ljuto. Maša nas ispravlja da ne postoje negativne emocije, već samo neugodne, jer su nam sve emocije jednako vrijedne. Nametanje pozitivnog stava, kako kaže, može učiniti da se osobe osjećaju loše zbog bilo kakve neugodnosti koja ih je zadesila, da poriču da pravi i postojeći problemi postoje, da razgovaraju o pravom stanju stvari.

– Važno je znati da nema ništa loše u tome da se jednostavno ne osjećate dobro kada dođu drugačija, nepoznata, izazovna vremena. U redu je ako niste baš cijelo vrijeme pozitivni, baš kao što je nerealno misliti kako možemo biti sretni u svakom trenutku života. To ne znači da smo slabi, to je jednostavno život s emocijama. Iskustva treba dijeliti, emocije također, razgovor je tu jedno veliko blago, pogotovo s bliskim ljudima i ljudima od povjerenja. Važno je povezati se, komunicirati, razgovarati o tome što se događa, pratiti preporuke nadležnih stručnjaka, ohrabrivati se i poticati u pridržavanju istih. Uostalom, strah naš štiti od nepromišljenih i neodgovornih ponašanja i osjećaja nedodirljivosti. Naravno, od stanja konstantne panike i uronjenosti u crne prognoze i predviđanja ishoda nepredvidivog, nemamo previše koristi. Važno je dopustiti si da se opustimo: humorom, nekim drugim temema, predahnuti od praćenja vijesti iz sata u sat, pogledati seriju, film, družiti se sa svojim kućnim ljubimcima koji su sigurno zaštitni faktor mentalnog zdravlja, isprobati neki novi recept, igrati društvene igre, piti kavu na balkonu s prijateljicom koju ćemo uključiti putem videocalla, preporučuje Maša.

Tamara dodaje da je apsolutno važno dati poruku ljudima koji zovu da su sve neugodne emocije i promjene koje osjećaju, bilo da su one kognitivne, tjelesne ili ponašajne upravo normalan odgovor na nenormalnu situaciju u kojoj se nalaze.

Socijalna podrška

– Kada smo u strahu, zabrinuti ili anksiozni, tražimo druge ljude kako bismo to podijelili s njima. Zanimljivo je kako je dio odgovora našeg organizma na stres upravo i lučenje hormona oksitocina koji nas potiče na jačanje socijalnih veza, motivira nas da tražimo podršku u stresnim situacijama kako bi bili okruženi osobama koje volimo i kojima je stalo do nas. Dakle, naše tijelo nas samo usmjerava na ono što nam najbolje pomaže u stresnim situacijama, a to je socijalna podrška. Emocionalna, ali i praktična podrška drugih ljudi sada nam je više nego potrebna – daje nam osjećaj sigurnosti, pripadanja i prihvaćanja. U ovom trenutku svi prolazimo kroz sličan stres i imamo zajedničkog neprijatelja, bez obzira na naš status, godine ili boju kože, a različite inicijative pomoći i podrške pokazuju koliko možemo biti ujedinjeni kao zajednica, objašnjava Tamara.

Većina načina za suočavanje sa stresom koje uobičajeno koristimo, sada je nedostupna ili ograničena, bilo da je riječ o socijalnoj podršci, duhovnosti ili tjelesnoj aktivnosti. Tamara upozorava kako gubitak svakodnevnih rutina i obaveza, doista može dovesti do snažnog osjećaja gubitka kontrole.

– Stoga je važno osobama u samoizolaciji ponuditi okvir, strukturu koja će im pomoći da ojačaju vlastite resurse suočavanja s aktualnom kriznom situacijom. Upućujemo ih na održavanje svakodnevnih rutina unatoč promijenjenim uvjetima. Ustajanje u isto vrijeme, osobna higijena, doručak, pregled medija, ali ograničen, održavanje kućanstva, socijalni kontakt, ugodne aktivnosti i drugo, nešto je što daje strukturu njihovom danu i umanjuje osjećaj bespomoćnosti. Različite ugodne aktivnosti tijekom dana pomažu da fokus ne bude neprestano na temi koronavirusa te omogućuju odmak od aktualne situacije. U ovom periodu kada puno stvari ne možemo kontrolirati, održavanje rutine i biranje načina na koji provodimo svoje vrijeme podržavaju osjećaj kontrole koji nam je potreban. Osim toga, sve ono što nam daje osjećaj »normalnosti« jako je važno za ovu, rekli bismo, abnormalnu situaciju i osobe u samoizolaciji treba poticati da se uključuju u što više uobičajenih dnevnih aktivnosti, smatra Tamara.

Briga i strah

Maša dodaje kako tijekom izolacije i čekanja, postoji mnogo stvari koje izolirana osoba ne može kontrolirati. U telefonskim razgovorima pomaže ljudima tako da ih usmjerava na stvari koje su u njihovoj moći, pomaže im da se riješe nekih najčešćih zabluda, da propitaju vjerodostojnost informacija koje imaju.

– Jako nam je važno uvažiti njihove osjećaje, kao što su briga ili strah, jer su oni u ovakvom kontekstu zdrava i očekivana reakcija. Također, pokušavamo zajednički pronaći neka od alternativnih rješenja za situaciju u kojoj se osoba nalazi te ispitujemo socijalnu mrežu i načine komunikacije koji su osobi dostupni. Svaka je pomoć dobro došla, a ono na što izrazito pazimo je da ne odmognemo. I to postavljanjem vlastitih dijagnoza, davanjem nestručnog mišljenja, neuvažavanjem, umanjivanjem nečije brige ili stresa, napominje Maša.

Pred novom epidemijom koja je već sada uvelike promijenila naše živote, svi smo isti. Mašu i Tamaru pitamo kakvi ćemo biti kad ova velika kriza prođe, koliko će to utjecati na nas kao društvo i svakog pojedinca te možemo li ovakvu kriznu situaciju iskoristiti da napravimo nešto dobro za sebe pa i za cijelo društvo.

– Iako nam sam pojam krize sugerira nešto neugodno i teško, činjenica je da u svakoj krizi, imamo priliku za rast kao pojedinci, ali i kao zajednica. Kriza je situacija u kojoj se učimo prilagođavati na promjene koje ona nosi, što nam može omogućiti da razvijemo nove vještine za suočavanje s teškoćama, da budemo snažniji, otporniji, sigurniji u sebe i povezaniji s bližnjima. Ovo nam je prilika da osvijestimo osobnu odgovornost svakog od nas, ali i društva u cjelini, koje imamo za daljnji razvoj događaja. Samoizolacija, karantena ili socijalna distanca svojevrsna je žrtva za dobrobit većine jer smanjuje mogućnost širenja bolesti, čime potencijalno spašavamo svoj i tuđe živote. Koliko god nam teško pada gubitak svakodnevnih rutina i aktivnosti, budimo svjesni da je ovo faza u našem životu koja će proći, a svojim ponašanjem možemo doprinijeti da bude što blaža i kontroliranija. Sve su to vrijedne poruke i iskustva koja možemo integrirati u svoj život i iskoristiti ih u budućim situacijama, ali i pokazati našim najmlađima kako se adaptivno nositi s krizom i doprinijeti dobrobiti cjelokupne zajednice, očekuje Tamara.

Promjena ponašanja

Maša je uvjerena da će nas iskustvo s koronavirusom svakako promijeniti kao što nas uostalom mijenja i svaka životna situacija na neki koja nam podari iskustvo. Na temelju iskustva učimo, zaključujemo, planiramo nova i mijenjamo stara ponašanja.

– Ono što možemo pretpostaviti, kako to već biva u ovakvim izazovnim situacijama, gdje se preslaguju prioriteti i neke stvari postaju vrjednije od drugih, a u ovom slučaju to je ljudski život i zdravlje i velika međuovisnost jednih o drugima, vjerojatno ćemo se podsjetiti na stvari koje su nam u životu važne. Što je to bez čega ne možemo, a što nam možda nije najpotrebnije, o čemu smo ovisni ili koliko smo samoodrživi, kako naši postupci utječu na druge. Nadam se također da ćemo biti potaknuti na strpljenje, empatiju, solidarnost i brigu jednih za druge, ali i naš okoliš i sve ostale vrste s kojima valja njegovati život u skladu i poštovanju, zaključuje Maša.