Foto Marko GRACIN
Ponekad mi se zna dogoditi da vozim auto i da na semaforu, dok čekam zeleno svjetlo, razmišljam kako ću odsvirati neku dionicu i kako ću iskombinirati neke stvari, koje će dobro zvučati na instrumentu
Darko Jurković Charlie, jazz gitarist poznat po posebnoj tehnici sviranja gitare pod nazivom »two hands tapping« i gitarist koji svira s dvije gitare istovremeno ove je godine nominiran za tri Porina. Nižu glazbenu školu »Ivan Matetić Ronjgov« završio je 1979. godine na odijelu za violinu, a gitaru je počeo svirati kao samouk s petnaest godina. Sa sedamnaest godina počinje se zanimati za jazz. Godine 1990. upisuje se na jazz odsjek Glazbene Akademije u Grazu gdje je 1997. godine diplomirao i stekao zvanje Magistra umjetnosti.
U iznimno bogatom glazbenom curriculumu bilježi značajne međunarodne nastupe, sedam nagrada od HGU-a za najboljeg instrumentalistu, brojna druga priznanja i nosače zvuka, te suradnju s brojnim poznatim kolegama. No, ovoga puta, u njegovom domu na Kozali koji dijeli sa spisateljicom, pjesnikinjom i prevoditeljicom Laurom Marchig otkrili smo i jednu njegovu drugu stranu, onu strastvenog ribiča. No ipak, razgovor s poznatim riječkim glazbenikom započeli smo na temu nominacija za ovogodišnji Porin i novi album »Jazzy Bach« kojeg je snimio s Matijom Dedićem.
Glazbeni eksperiment
Iza sebe imate puno priznanja. Što vam znače ove tri nominacije za Porin?
– Super se osjećam, a najdraža mi je nominacija za Najbolju izvedbu, solo. To je znači za ono što sam odsvirao sam na dvije gitare istovremeno, a riječ je o mojoj skladbi naslovljenoj »Mrs. Pentatonic«. Ta mi je nominacija najbitnija stoga što sam u nju uložio jako veliki trud vježbajući na dvije gitare. No važne su mi i nominacije za album, te nominacija za najbolju izvedbu koje sam snimio s Matijom Dedićem. Budući da i Matija i ja obožavamo Bacha, odlučili smo mu pristupiti kao improvizatori što nije nimalo laki zalogaj. Album je naslovljen »Jazzy Bach«. Matija i ja poznajemo se još iz studentskih dana, iz vremena kad smo oboje studirali u Grazu. Znamo se već 25 godina. Već petnaest godina nismo ništa zajedno snimili i sretan sam i zadovoljan zbog toga.
Koncert za češkog predsjednika Vaclava Klausa
Od 2002. godine surađuje sa češkim glazbenicima Františekom Uhlirom i Jaromirom Helesicom s kojima najčešće nastupa u Njemačkoj, Češkoj, Austriji, Švicarskoj, Francuskoj, Luksemburgu, Italiji i Turskoj i s kojima je snimio tri nosača zvuka. Trio je zabilježio bitne nastupe, a jedan od njih je i koncert za češkog predsjednika Vaclava Klausa u Predsjedničkoj palači Hrčani, gdje je gost bio trubačka legenda Duško Gojković. Taj koncert zabilježen je na CD-u koji izlazi nekoliko mjeseci kasnije pod nazivom »Jazz Prague Castle 2006«. Godine 2008. Arta Records iz Praga izdala je novi CD JUH Tria pod naslovom »Maby Later«, a 2008. godine poznati talijanski časopis »Musica jazz« uvrstio ga je na promotivni CD izdan povodom dvadesetogodišnjice Festivala Jazz In’it iz Vignole Modena.
Predstavite nam najnoviji album »Jazzy Bach«?
– Riječ je o glazbenom eksperimentu. Ovim skladbama htjeli smo dati jednu novu dimenziju. Odlučili smo se za njegove najpoznatije skladbe koje smo potom obradili na nama svojstven način, u jazz maniri. Ne mogu reći da smo mi to prvi napravili u svijetu jer se nešto slično radilo još pedesetih godina prošloga stoljeća. No, ipak svaki takav pokušaj rezultira nekom vlastitom idejom i novim pristupom.
Kako je tekao proces stvaranja tog albuma?
– Budući da je Matija već surađivao s gitaristom Renatom Rožićem koji živi u Koelnu i koji se bavi također improvizacijama Bacha u jazz maniri, iskoristili smo jedan njegov aranžman. Ostalo smo sami aranžirali. Naime, trebalo je ove kompozicije sažeti u jazzističku formu koja bi bila podloga za improvizaciju. Uskladili smo slobodne termine i krenuli s probama, što nije uvijek bilo jednostavno. Svaki put kad bi Matija prolazio pokraj Rijeke javio bi se i održali bi probu. Jednom smo probu napravili tu kod mene doma, a potom i nekoliko puta u Zagrebu. Jednom smo prilikom na primjer imali probu prije leta za Dubrovnik. Do sada smo imali tri lijepa koncerta. Dva u Kneževom dvoru u Dubrovniku i jedan u crkvi sv. Eufemije u Rovinju.
Sam sebi šef
Hoćete li uskoro održati nastup i u Rijeci?
– Radim na tome. Dogovaram s Poglavarstvom Grada Rijeke o terminu i prostoru gdje bi mogli održati nastup.
Otkrijte nam kakav je Matija Dedić glazbenik?
– Matija je izuzetno muzikalan i talentirani glazbenik. Gušt je svirati s njim. Rođeni je improvizator. Uvijek me iznenadi s nečim novim. Obožavam takav tip glazbenika, koji nije čisti štreber i za kojeg uvijek znaš što možeš očekivati od njega. Matija je uvijek bio takav, i ostao je takav, i zato ga jako volim.
Poznato je da dosta vježbate.
– To nije više kao prije, a i ne može ni biti, jer su se neke stvari promijenile. Naravno da i dalje redovito vježbam i održavam kondiciju. No treba znati da kad se radi nešto što drugi ne rade, onda si sam svoj majstor. Naime, kako sviram dvije gitare istovremeno nemam nikoga tko bi mi morao reći da to moram ovako ili onako. Sam sebi sam šef, ali da bi iz tog mog rada proizašlo nešto dobro moram biti kritičan prema sebi. Ponekad mi se zna dogoditi da vozim auto i da na semaforu, dok čekam zeleno svjetlo, razmišljam kako ću odsvirati neku dionicu i kako ću iskombinirati neke stvari, koje će dobro zvučati na instrumentu.
U svojoj ste glazbenoj karijeri ostvarili puno toga. Ipak, postoji li nešto što biste još voljeli realizirati?
– Gledano s praktičnog aspekta volio bih što više u svijetu prezentirati moji zadnji solo album »Two« jer ima malo ljudi na svijetu koji sviraju istovremeno dvije gitare u jazzu. Cilj mi je da što više ljudi čuje to što radim. A u planu mi je formiranje trija s mladim zagrebačkim glazbenicima Zvonimirom Šestakom i Jankom Novoselićem. To su dečki koji su završili također Akademiju u Grazu .
Jeste li poželjeli raditi glazbu za film?
– Jesam, ali nažalost još nisam imao prilike. Imao sam prilike raditi glazbu za kazalište i uživao sam u tome.
Strastveni ribič
Poznati ste i po tome što volite ribariti i što dobro pripremate ribu koju ulovite.
– Da, volim loviti ribu i kad to radim onda sam isključivo posvećen tome. Pretvorim se u »divljaka«. Volim jesti finu ribu koju sam pripremam. Svako ima neke svoje gušte. Nema ničeg ljepšeg nego otići zimi u prirodu i uživati.
I upasti u more? Naime, u neformalnom dijelu razgovora rekli ste mi da ste se zbog brancina kojeg ste noćas ulovili, a kojeg imamo na fotografiji, smočili kad ste do koljena ušli u more?
– Mrežica mi je bila daleko pa sam ugazio s jednom nogom u more. To su stvari o kojima treba odlučiti u sekundi. Ovaj put sam se manje smočio, ali bilo je »opako«, kao recimo prije četiri mjeseca kad sam poletio za oradom. Imala je oko četiri kilograma, ali mi je nažalost unatoč trudu, pobjegla. Slomila mi je štap, nakon čega se dogodio trenutak kad sam morao odlučiti hoću li skočiti ili neću. Uspio sam je taknuti ali mi je na kraju, nažalost, pobjegla. Nemam neki cilj kad idem u ribolov. Lovim sportski, s kraja, da prijateljima mogu ponuditi dobru ribu za ručak ili večeru. Ne povodim se za tim da ću uloviti nekog kapitalca. Brancin koji sam sinoć ulovio ima 1,5 kilograma, a najveće orade i brancini koje sam ulovio do sada imali su oko 3 kilograma. Volim pripremati ribu koju ulovim.
Kad ste počeli ribariti?
– Kad sam imao sedam godina. Ljetovali smo na Braču i tamo sam, zahvaljujući tatinom rođaku, naučio loviti ribu. Tako to biva… Dan danas se sjećam tih jutara kad bih rano ustao, u pet ujutro, i krenuo loviti ribu. Bilo je prelijepo, ljeta su bila ugodnija nego danas, mogao si uživati na suncu bez opasnosti da ćeš izgoriti.
Imate li kakav savjet u pogledu toga kako kvalitetno prirediti ribu na gradele?
– Važno je dobro drvo, dobri su lovor i primorski bor jer daju finu aromu, a inače savjetujem i da se stave i listovi ružmarina, koji imaju antikancerogena svojstva.
